Kako li je kad žamor utihne? Kako li je kad osvane 12.? Kad se slegne prašina iza automobilskih guma, kad se pogase svijetla u kućama. Kad čuješ cvrčka između dva nišana. Kad osvane prvi dan godine tišine.
Autor Ediba-Bakira Kapic
Kako li je kad žamor utihne? Kako li je kad osvane 12.? Kad se slegne prašina iza automobilskih guma, kad se pogase svijetla u kućama. Kad čuješ cvrčka između dva nišana. Kad osvane prvi dan godine tišine.
Kako li je kad prođe dan, a da ne progovoriš ni riječ, jer nemaš s kim? Kad znaš kakav bi 12.7. bio danas da nije bilo 11.7.1995.
Kafa bi se davno popila, cvijeće zalilo prije vrućine, niz ulicu sa konom u prodavnicu, pa kući pristaviti još jednu. Popit’ je sa Abdulahom, sačekati još malo pa nazvati Almira i Azmira, da ne bude da stalno zivkaš i dosađuješ, pa bar da podne prođe.
Kako li je kad pritisne na prsima pa hoće da prsnu? Kad ti ostade zagrljaja i poljubaca, sačuvanih za diplomiranje, za ženidbu, za nevjeste, za unučad. Kad ti se otme uzdah jer te steglo, pa udari od zid i vrati se, a niko ga ne zaustavi da kaže jesi li dobro, je li to opet ono što te u zadnje vrijeme probada?
Jesi li živ ako niko ne svjedoči tvom životu. Jesi li živ kad umreš.
Pristaviće je ona meni, i smotaće mi pitu na brzinu. I plakaćemo, i smijaćemo se.
A onda ću ja otići. Uvijek odem.
Samo joj tišina ostaje.
Svih onih 364 dana koji nisu 11.7.
