fbpx

Jesen, korona i izbori

124251579 359877608424682 4568948213764014809 n

Nikad haotičnija jesen. Umjesto skupljanja kestena, skupljaju se glasovi. I korona-podaci.

Autor: Impuls

Svakodnevne brojke inficiranih koje se jutrom šire po društvenim mrežama stvorile su dva tabora komentatora: „kovid-fanatike“ i „antikoronaše“. Čini se da su se tastature usijale i jednima i drugima iz straha. Iako će ovi drugi tvrditi da smo mi, koji se odgovorno ponašamo u ovoj pandemiji, robovi puni straha, dok oni iz straha bježe u teorije zavjere, pronalazeći utjehu u svom neznanju što nas opet dovodi do straha. Razumijem ih. Razumijem i jedne i druge.

Razumijem prosvjetne radnike, i one koji žele da rade „online“, jer je teško u normalnoj situaciji držati djecu koncentrisanima i na sigurnom, a posebno sada kada jedan pogrešan potez može da zarazi nekoliko desetina ljudi. Druge, koji bi pak radili normalno u učionicama, takođe razumijem. Naša djeca rade sa svojim učiteljima/nastavnicima/profesorima preko aplikacije na kojoj svako može da isključi svakoga, pa tako djeca k'o djeca, isključuju mikrofone jedni drugima, učiteljici, isključuju kamere i ostale mogućnosti koje podržava aplikacija „Teams“. Posebno je teško predavačima kompleksnijih predmeta. Roditelji kod kuće imaju jedno ili dva djeteta kojima mogu objasniti zadatak, prosvjetari imaju dvadeset, trideset djece samo u jednom odjeljenju.

Razumijem roditelje koji ne mogu s djecom raditi kod kuće, odnosno učiti. Nema svaka porodica jedno dijete kojem se može posvetiti i podrediti sve što je potrebno za školu niti ima svaka porodica telefon, računar, tablet koji podržava ovaj vid školstva. Niti ima pristup internetu, vremena, znanje. Treba malo izaći iz Banjaluke i većih gradova, pa nije cijela RS samo Banjaluka.

Razumijem i ljude koji se protive radu ugostiteljskih objekata, tu je svakako najveća koncentracija ljudi na malom mjestu. Ali isto tako razumijem i radnike u tim objektima, jer Banjaluka ima kafića koliko ih ima i Minhen. Kada se uzme u razmatranje to saznanje, zapitajmo se kako bi zaposleni građani u ovom sektoru preživjeli.

Razumijem i omladinu koju tresu hormoni i želja za druženjem i sticanjem novih saznanja i iskustava. U tim godinama smo i mi mislili da možemo sve i da nam ništa ne može biti.

Ne razumijem skoro nikakvu organizovanost na institucionalnom nivou.

Zdravstveni radnici su se zatvorili u svoje ustanove, ljudi u redovima čekaju napolju po kiši i suncu, postavljaju im dijagnoze i čitaju im nalaze s prozora ustanova. Ljudsko dostojanstvo otišlo je time stepenicu niže. Ne može virus da ne uđe u bolnice, jer ljudi se moraju liječiti, a ljudi su bolesni. Mnogo bolesni i prije ovog virusa. Većina građana BiH nemaju redovne sistematske preglede koji bi prevenirali nastanak ili širenje bolesti. U medijima svakodnevna panika u vezi s virusom, u bolnicama ne baš, jer se čeka po nekoliko dana na testiranje.

Ne razumijem to stalno prozivanje građana od strane vlasti i od građana između sebe.

Nisu samo građani krivi za porast zaraženih, najmanje smo krivi. Ovo rukovodstvo, ali svih sektora u RS i cijele BiH, je krivac. Krivac što se neće zatvoriti kafići, jer ne postoji fond za ovakve situacije koji bi pomogao da se premoste posljedice zatvaranja na neko vrijeme (a nije da se nije moglo, samo se pljačkalo). A pljačka se i sada, ne odustaju. Imali su odgovorni cijelo ljeto da spremno dočekaju jesen i ono što s njom dolazi. Umjesto toga, nastavili su izvlačiti novac za „kapitalne“, čitaj, njihove projekte, iz budžeta u džep, iz džepa u drugi džep.

Moralo se raditi i na predizbornoj kampanji, jer borba za fotelju ne smije da trpi. Koliko je novca bačeno na predizborne plakate koji su se već naredni dan pokidali i na oglašavanje, možemo samo da zamislimo. Ako je stanje redovno za izbore, zašto bi građani mislili da je drugačije. Po gradu političke partije postavljaju štandove i više nikom nije ni bitno imaju li dozvole za to. Postalo je svima bitno samo da se to završi. Da se završi kampanja i izbori, jer niko ne vidi ni tračak promjene.

Više se ne zna ni ko donosi odluke, ni ko ih provodi. Zna se ko je povlašten i zaštićen. Građani slušaju jedno, gledaju drugo, rade treće.

A građani i jesen, pa ko živ ko mrtav. Što od kovida, što od gladi.

Tekst i foto: Jelena Jevđenić