Fali mi ona ja koja je bila prije svega ovog, odrastanja, obaveza, „ozbiljnog života“. Ona ja koja primjećuje. Primjećuje ptice, ulične svirače, biljke u betonu, cvjetanje, sve te „sitnice“. Izgleda da više ne primjećujem, nemam vremena da primjećujem.
Autor: Impuls
Jednom je neko rekao „sad sam odrastao i nikad više“. Da, prilično smo se prešli kada smo uspjeli prebaciti preko. Uhvatim sebe kako se ne prepoznajem. Fali mi ona ja koja je bila prije svega ovog, odrastanja, obaveza, „ozbiljnog života“. Ona ja koja primjećuje. Primjećuje ptice, ulične svirače, biljke u betonu, cvjetanje, sve te „sitnice“. Izgleda da više ne primjećujem, nemam vremena da primjećujem. Dovraga, nisam ni primjetila da se ljeto završilo. Nekidan gledam vremensku prognozu da vidim kada će lijepo vrijeme da obučem onu haljinu, ljetnu dakako, koju sam kupila na sniženju. Pitam se zašto je stalno ovako hladno... i narednih dana hladno.
Glas u meni: pa, oktobar je.
Oktobar! Pa, to je maltene zima. O,ne, kako ću sad sušiti veš?
Glas u meni opet: je l' sušenje veša prvo što ti sada pada na pamet na pomen zime?
Izgleda. Da.
To je to. Prebacila. A, opet, zašto se čuditi tome? Obaveze i vrijeme su nam stalno u mislima. Hoću li imati vremena za tu i tu obavezu, da bih stigla obaviti onu obavezu. I tako u krug. Dani nam prolaze u čekanju da prođu. Brojimo dane na poslu do vikenda (oni sretni), oni manje sretni do nedjelje, a oni najmanje sretni do svake druge nedjelje. To je preživljavanje, pogotovo na našem Balaknu, jer mi odavno ne živimo već preživljavamo, i to bi bilo sasvim ok da je ovo petnaesti vijek. Što se tiče ostatka naprednog svijeta, nikad više nije imao svega, a manje vremena za sve to. Što bi rekli imamo sve za uživanje, ali nemamo vremena za uživanje.
Manjak vremena dolazi sa odrastanjem. Odrastanje, kažu, donosi više odgovornosti. Odgovornost, kažu, donosi napredovanje i uspjeh, napredovanje i uspjeh, kažu, donosi sreću, a sreća...pa, tu bi se valjda trebao završiti niz. Šta se ima dalje preispitivati ako je čovjek sretan. Svaka sapunica se zavšava sa sretnim krajem. Stvar sa ovim nizom je ta što život nije logičan. A ni fer, ako ćemo iskreno. Često odgovornost donosi još više obaveza osobi koja je odgovorna, pa ima sve manje odgovornosti prema sebi, pa zanemaruje sebe, i tako dalje dok ne izgori. Napredovanje i uspjeh dobiju oni koji imaju priču uglavnom, a sreća je subjektivan pojam.
A opet, možda ima nade za mene, jer primjećujem da više ne primjećujem. Govorim sebi, mora postojati način da se i odraste i ostane sretan, mislim kako mačke mogu (glas u meni: prestani se porediti sa bogovima). Ok, mora postojati način da se žonglira između odrastanja i djeteta u meni... da, postoji, što bi rekao Mika Antić „treba odrasti do deteta“ .
