Više od prepreka i borbe u njihovom svladavanju smeta joj sažaljenje koje doživljava od drugih, čak i više od jezičnih grubosti i neosjetljivosti koje se mogu čuti od novinara, političara, ljudi na ulici, intelektualaca
Izvor fotografije: Privatna fotografija Jelene Backović
Autor: Hrvoje Vranješ, Prometej.ba
Prvoga dana ljeta 1981. godine u sarajevskom rodilištu rođena je, dva i pol mjeseca prije svoga vremena, djevojčica kojoj će roditelji dati ime Jelena. Budući da je prerano rođenoj djeci potrebna posebna medicinska skrb, s još tri prerano rođene djevojčice stavljena je u inkubator. Onda je nestalo struje, i zbog toga u inkubatorima kisika. Roditelji ni jednoga trenutka nisu pomišljali da tuže bolnicu, a tek nešto više od godinu dana poslije majka je primijetila da djevojčica ne može sjediti i požurila liječniku. Način na koji je doktorica prenijela majci vijest o posljedicama jednog nestanka struje grub je i samo je naznačio put koji će se kasnije uvijek iznova prelaziti. „Jeste li vi normalni“, rekla je doktorica, „zar ne vidite da vam dijete ima cerebralnu paralizu?“
Unatoč svemu, nadalo se da će Jelena jednoga dana prohodati. Prije operacije produživanja tetive u beogradskim Banjicama roditelji su, kao što mislimo da bi to uradio svaki roditelj, pokušali sve što im je bilo na dohvat ruke pa i više: od manastira Podostrog i rituala stresanja svećeničkih halja, vjerojatno namisao oca Crnogorca, do raznih bioenergičara i nadriliječnika. S postoperativne rehabilitacije iz beogradske bolnice petogodišnja je djevojčica izišla onoga dana kada je ovim dijelom Europe padala černobilska radioaktivna kiša. Jelena se sjeća, ili su joj vjerojatnije roditelji upisali sjećanje na taj dan zasigurno ne zbog kiše i opasnosti, nego zbog nade koja je bila u njima da će ona prohodati. Zato je možda za Jelenu ova paralela nekako posebno mila i draga.
No, život poslije nije išao kako su se roditelji nadali. Nakon završetka prva četiri razreda u Fojnici gdje je bila na rehabilitaciji, vratila se u Sarajevo u jeku rata. Nikakve operacije više nisu bile moguće. Jednom se još pokušalo odlaskom u Zagreb, ali bezuspješno.
„Ja svoj invaliditet ne bih mijenjala, on me načinio osobom kakva sam danas. Ne bih ga mijenjala nizašto, uza sve prepreke, on je izgradio moj karakter.“
U svijetu duha: u umjetnosti, filozofiji, religiji, ljubavi, kaže se da sve teži nečemu većem, višem. I onda kada nas bolest, patnja, smrt i nesreća opovrgavaju i obeshrabruju. Možda, ako okolnosti nisu posve neplodne za misao o slobodi, pogotovu tada. To „nešto više“ za Jelenu ne znači da joj je najveća želja da hoda, začudo, riječ je o nečemu drugom. Iz priče koju je s nama Jelena podijelila, od rođenja, preko školovanja i zaposlenja pa do planova za budućnost, teško je zaključiti u kojem je trenutku Jelena osvojila život. Iako je nezgodno i teško govoriti o ispunjenom životu i izgrađenom karakteru, Jelenin je, ako je suditi po njezinim vlastitim riječima, u najmanju ruku na ozbiljnom putu da to postane: „Ja svoj invaliditet ne bih mijenjala, on me načinio osobom kakva sam danas. Ne bih ga mijenjala nizašto, uza sve prepreke, on je izgradio moj karakter.“
Karakter se izgrađuje, kuje, otporniji je i zdraviji što je put koji smo prešli ispunjeniji preprekama od kojih se nije pobjeglo, nego ih se izdržavalo, preskakalo, svladavalo. U Jeleninom životu bilo je, kao i kod svakog od nas, razočarenja, prkosa, ponosa, ali i odustajanja, zdvajanja i nemoći. Po završetku osnovne škole Jelena je htjela nastaviti školovanje. Razočarenje je dolazilo u mjesecima i godinama u kojima se otkrivalo da nijedna srednja škola u Sarajevu nije htjela, mogla, željela, svejedno kako, preuzeti tu odgovornost i upisati dijete koje je u kolicima. Pristali bi jedino ako bi majka čitavo vrijeme sjedila s njom u školskoj klupi. Jedno vrijeme nisu odustajali, ali tromost društva i nezainteresiranost su u jednom trenutku porazili njezinu želju da ide u školu. To je tako za Jelenu bilo sve do 2010. kada vanredno upisuje Srednju grafičku školu na Ilidži. Kroz četrnaest godina pauziranja od škole Jelena je očvrsnula.
Kada smo razgovarali o tomu kako će izgledati ovaj naš tekst, Jelena je strahovala da će sve skupa ispasti patetično. Više od prepreka i borbe u njihovom svladavanju smeta joj sažaljenje koje doživljava od drugih, čak i više od jezičnih grubosti i neosjetljivosti koje se mogu čuti od novinara, političara, ljudi na ulici, intelektualaca. „Ne stvara invaliditet od mene invalida, već društvo.“ Jedva da je kod nas zaživio pojam osobe s invaliditetom umjesto „invalida“, riječi koja diskriminira i unižava ljudsko dostojanstvo. Zato je Jelenina priča više otkrivanje gole sramote u kojoj se nalazi naše društvo (nezainteresiranost, neznanje, neosjetljivost), nego što je potreba da se kaže da je Jelena u kolicima i da joj je zbog toga teško.
Jelena je vedra i snažnog duha. Kada se smije zvuk njezinog glasa ispunjava prostor ugodnom vibracijom. Kada govori, svoje misli izlaže jasno, ide na stvar bez zamuckivanja i nesigurnosti, osobito pred površnima i neupućenima koji mnogo toga pretpostavljaju, a slabo slušaju. Bez ustručavanja će vas prekinuti ako primijeti da govorite u njezino ime. Da je bolje znam rekao bih da, svjesna rizika i prepreka, svoje odluke donosi hrabro i da čvrsto stoji iza njih.
Jelena nije prikovana za kolica kako to volimo sažaljivim i dramatičnim riječima kazivati kada o ljudima poput Jelene neobavezno i odsutno govorimo u trećem licu. Kolica su tu da joj pruže veću slobodu u kretanju, komuniciranju, radu i zabavi, i, što se nje tiče, ona je svoju slobodu osvojila i nastavlja je živjeti, ali nažalost samo onoliko koliko joj društvo to omogućava. I u ovom slučaju ovo društvo nije propustilo da razočara i iznevjeri. Ako ste pomislili da u Sarajevu nema mnogo osoba koja se kreću uz pomoć kolica, jer ih naravno niste viđali u gradu, to je zato što je grad za njih često nesavladiva prepreka. Javni prijevoz, pješački prijelazi, staze, prilazi javnim zgradama, odlazak u običnu kupnju, sve je to prilično nedostupno nekome poput Jelene. Isključivo zbog toga brojne su osobe s invaliditetom (sada se na Zapadu razmišlja o uvođenju novog pojma: osobe s drugačijim sposobnostima) zaista osuđene na izolaciju. Ulazak u obični autobus gradskoga prijevoza koji čak posjeduje i dizalicu za kolica (koja rijetko kad radi) uglavnom je nemoguć. Priskoče ljudi u pomoć, ali ni Jelena ne želi razmišljati o tome hoće li nekome ispasti i slomiti nogu. „U Italiji se s kolicima bez problema možeš ukrcati u gondolu, a kod nas ni u autobus.“
Unatoč svemu, Jelena je mišljenja da te nigdje ne čeka med i mlijeko te da se treba boriti tu gdje jesi, makar to značilo da moraš razmišljati i kao pravnik, i kao arhitekt, i kao liječnik, a nerijetko i kao kočijaš jer lijepa riječ otvara vrata tamo u nekim drugim zemljama.
O Jeleni nismo ispričali sve, ni to kako je završila srednju školu, gdje radi i koliku joj sreću pričinjava njezino radno okruženje i ljudi iz Udruženja građana „Nešto više“, pa čak ni to koji je fakultet upisala, nakon što je za njega digla kredit, i gdje se vidi za pet, deset ili više godina.
Jelena je priča s otvorenim završetkom, ne za nju nego za one koji čitaju: Što možeš ti učiniti da se stvari krenu mijenjati?
