Ovo je jedno od onih filozofskih pitanja koje će vjerojatno uvijek postojati. Nesumnjivo postoji mnogo mogućih odgovora, no možda je najbolje započeti s filozofijom Immanuela Kanta.
Kantov stav vezan uz ovo pitanje bio je jasan. U svijetu relativnosti samo jedno može se smatrati bezuvjetnim dobrom: dobra volja. Nadarenost, inteligencija, dosjetljivost, hrabrost – ništa se od toga ne može smatrati dobrim u apsolutnom smislu, a da nije vođeno dobrom voljom.
Volja je uvijek vezana uz svjestan odabir; u tom smislu, ako moralnost proizlazi iz dobre volje, ne može biti nešto automatsko ili rutinsko. Naš voljni čin rezultat je naše odluke da je to dobro, našeg slobodnog odabira.
Ako moralnost ovisi o našem razumu i odlučivanju o najboljem tijeku djelovanja, zašto nije raširenija? Zato što je, prema Kantu, ljudska priroda “dovoljno plemenita da si nametne dužnost kao načelo, ali slaba kada ju je potrebno slijediti”.
No, postoji način kako unaprijediti tu situaciju. Očito je da je dobru volju potrebno ojačati, a to se, prema Kantu, može postići slijedeći put dužnosti u vlastitom životu. On definira dužnost kao “nužnost djelovanja koja proizlazi iz poštovanja prema zakonu”. Pod zakonom, međutim, ne podrazumijeva ljudske zakone, nego prirodan moralni zakon koji živi u nama i proizlazi iz razuma. To je specifično svojstvo ljudskog bića. Čovjek je u osnovi moralno biće.
Sad dolazimo do onog što je Kant smatrao svojim velikim otkrićem, nečim što će potaknuti, kako se nadao, revoluciju u filozofiji i etici sličnu onoj do koje se došlo u astronomiji kada je Kopernik (iznova) otkrio da se Zemlja vrti oko Sunca. Kant je to nazvao kategoričkim imperativom. Kategorički imperativ nalog je koji proizlazi iz razuma da nešto učinimo ili ne učinimo; karakterizira ga to što je bezuvjetan, ne uzima u obzir ikakvu korist ili štetu po nas same.
Taj moralni imperativ ima dvije formulacije. Prva je vjerojatno najpoznatija: “Moram uvijek djelovati tako da načelo kojim se vodim može postati univerzalni zakon.” Jednostavnije rečeno: “Što bi se dogodilo kada bi svi činili ono što ja namjeravam učiniti?” Možemo li načelo našeg djelovanja učiniti univerzalnim zakonom?
Drugu formulaciju kategoričkog imperativa možemo shvatiti kao temeljno načelo doktrine o ljudskim pravima: “Djeluj tako da se prema onom humanom, bilo unutar sebe ili unutar drugih, nikad ne odnosiš samo kao prema sredstvu, nego uvijek i kao prema cilju.”
Čini se da nije stvar u nedostatku briljantnih ideja to što svijet i dalje pritišću problemi koje stvaraju sami ljudi. Zašto čovječanstvo nije kolektivno usvojilo Kantove postavke i požurilo provesti ih u praksi?
Kant je rekao da će s rastućom unutarnjom slobodom doći do postupnog smanjenja potrebe za vanjskim ograničenjima (od strane vlada, policije...). Kako je to istinito! Ta unutarnja sloboda jest slobodno donesena odluka da se živi u skladu s moralnim zakonom. Ali, kao što su rekli mnogi drugi filozofi, od Buddhe do Seneke, puno je lakše pobijediti tisuću neprijatelja nego samoga sebe. Isto tako, puno je lakše dizati oltare “potrošačevu izboru” ili “slobodi informacija” i potiho zaboraviti na važnost moralnog izbora – izbora i slobode koji istinski pristaju ljudskom biću.
Ako želimo nadići moralni relativizam, možemo to učiniti kultiviranjem dobre volje koju Kant formulira na sljedeći način: “Mogu, jer želim ono što mi je dužnost.” Drugim riječima, najveća je sloboda djelovati u skladu s prirodnim moralnim zakonom unutar nas.
Autor: Julian Scott
S engleskog preveo: Robert Čokor, Nova Akropola
