fbpx

Japanke u borbi za ravnopravnost

Gotovo dvije od tri žene u Japanu okončavaju svoju karijeru kada postanu majke. To je jedan od razloga zašto ta zemlja stoji jako loše na svjetskim ljestvicama rodne ravnopravnosti, ali i uzrok japanskih demografskih problema. Usprkos pojedinim vladinim mjerama koje zadnjih godina teže poboljšati situaciju, tržište rada i dalje ostaje jednim od glavnih mehanizama diskriminacije žena u toj zemlji

japan 300x220

Johann Fleuri

Mori Tomoko (37) aktivna je žena koja se ugodno osjeća u svojoj koži. Živi u Tokiju i radi u komercijalnoj službi velike američke hotelijerske grupacije. Ponosno govori o tome kako je nedavno dobila promaknuće i postala menadžerica. “Moje radno vrijeme znatno je produljeno, ali zadovoljna sam. Moje mi je poduzeće ukazalo povjerenje.” Odnedavno udana, voljela bi imati dijete prije četrdesete godine. Ipak, stidljivo nam povjerava: “To bi mi moglo zakočiti karijeru”.

Japanke, čini se, i danas moraju birati između posla i majčinstva. Gospođa Mori pokušava ne dramatizirati: “Kad bih mogla istodobno dobivati podršku države i sačuvati svoju plaću i položaj, mogla bih imati dijete…” No, kao protiv svoje volje, istoga trena pokazuje rezerviranost i na koncu zaobilazi temu. U Japanu, žena koja postane majka nema mnogo šansi da joj se povjere odgovorne pozicije: rukovodioci tvrtki smatraju da su majke previše zaokupljene onime što se događa kod kuće.

Statistika je neumoljiva: dok Japanke nikada u većem broju nisu završavale visoke škole, 60 posto njih prestane raditi kada rode svoje prvo dijete. U trideset godina njihov se profesionalni položaj znatno pogoršao: tek nešto više od 44,2 posto žena ima stabilan posao s punim radnim vremenom, naspram 67,9 posto koliko ih je bilo s tim statusom 1985. godine. Usporedbe radi, broj onih koje rade skraćeno radno vrijeme strelovito se popeo, s 28,5 posto 1985. godine na 43,9 posto 2015. godine.

Vlada Shinza Abea tvrdi da je to pitanje jedan od njezinih prioriteta. Premijer je u ožujku 2014. godine formirao vijeće za promociju zapošljavanja žena. Još u travnju 2013. godine vlada je usvojila “Deklaraciju o aktivnostima za društvo u kojemu žene briljiraju” i pokrenula nešto što je nazvano “Womenomics”. Cilj je da do 2020. godine na odgovornim položajima bude 30 posto žena. Zasad su daleko od te brojke. Trenutno je svega 64 posto žena radno aktivno (uključujući skraćeno radno vrijeme) naspram 84 posto muškaraca.1Kad bi ženska zaposlenost bila jednaka onoj muškaraca, “radna snaga porasla bi za 14 posto”, ističe Takegawa Keiko, glavna ravnateljica vladina ureda za ravnopravnost spolova.

Još od zakona o jednakosti spolova donesenog 1987. godine, Japanke su aktivnije u osvajanju poslovnog svijeta. Njihova stopa ukupne zaposlenosti bila je 1985. godine tek 53 posto. No većina ipak odlazi s položaja čim na svijet donesu dijete, a samo 11 posto njih zauzima odgovorne položaje.

Žensko sveučilište u Tokiju provelo je 2011. godine anketu među pet tisuća žena kako bi se shvatilo zbog čega odustaju od studija. “Prvi navedeni razlog, daleko najzastupljeniji (63 posto odgovora) bio je manjak poslovnih perspektiva”, objašnjava Osawa Machiko, direktorica Sveučilišta. “Najambicioznije su prve koje odlaze.” Od ostalih razloga tu su podizanje djece (32 posto), koje je postalo kompliciranije zbog nedostatka mjesta u jaslicama, te njega o starome roditelju (38 posto), koja često pada upravo na ženu.

Ova se situacija također objašnjava sramnom diskriminacijom, koja je rezultirala time da je Svjetski ekonomski forum klasificirao Japan na 104. mjesto od 142 zemlje s obzirom na jednakost muškaraca i žena.2 Ograničene na niže poslove, svjesne da će, premda su im sposobnosti iste, muškarac uvijek napredovati prvi, žene postaju ogorčene.

Stručnjakinja za historijsku sociologiju i rodne studije na Sveučilištu u Osaki, Muta Kazue ne okoliša: “Japansko društvo ima strukturni problem prezira i manjka poštovanja prema ženama. Promidžba ženskog rada uzalud je bila dio službenih politika, jer se žene i dalje jedva smatraju punopravnim aktericama u svijetu rada. A udio privremenih ugovora i dalje raste. (…) Siromaštvo žena predstavlja ozbiljan problem, baš kao i zlostavljanje.”3

Muta Kazue već niz godina brani ženska prava. Godine 1989. podržala je radnicu koja je podnijela tužbu protiv kolege zbog uvredljivih istupa i glasina koje je proširio o njezinu seksualnom životu – to je prva javna afera seksualnog uznemiravanja u Japanu koja je završila suđenjem. Naposljetku, upravo zahvaljujući ovom sudskom postupku, u javnom diskursu se ukorijenila riječ sekuhara (“seksualno uznemiravanje”).

Prema policiji, 2013. godine je prijavljeno 21.089 slučajeva, to jest dvostruko više nego 2002. godine. Prema procjenama nevladine organizacije Matahara Net, jedna od četiri žene je žrtva uznemiravanja zbog planiranja majčinstva ili zato što ima dijete niske dobi. Iako postoji plaćeni porodiljni dopust, u stvarnosti se njime koristi malo žena (17 posto) jer trpe pritisak nadređenih. Skovan je specifičan pojam: matahara, “majčinsko uznemiravanje”. Postao je popularan otkad je 2014. godine jedna Japanka od 37 godina odlučila osnovati udrugu za obranu žena koje ga trpe.

Osnivačicu Matahara Neta, Osakabe Sayaku, poslodavac je tjerao na prekovremeni rad usprkos trudnoći i bolovima u trbuhu. Pritisci i stres uzrokovali su joj dva uzastopna spontana pobačaja. “U Japanu, poslodavci prozivaju žene koje žele iskoristiti pravo na porodiljni dopust, a kolege ih napadaju”, objašnjava ona. “Sve dok ne puknu.” Dan nakon svog drugog pobačaja dala je ostavku i podnijela tužbu. “Bila sam tako tužna. Tvrtka me toliko ljutila. Postupali su sa mnom kao s lažljivicom i pokušali su iskriviti činjenice na sudu, dok sam žrtva zapravo bila ja.”

Otkako javno govori o ovom problemu, brojne žene su se prepoznale u njezinu svjedočenju. Već je 180 njih povjerilo svoje priče njezinom NVO-u, potvrđujući učestalu praksu dijela poslodavaca: uvredljivi istupi, nepravedni otkazi, itd. Ta vrsta postupanja još je češća u slučaju radnica s nesigurnim radnim mjestima (približno jedna od dvije zaposlenice) kao i u određenim zanimanjima: kod bolničarki, učiteljica, njegovateljica, uredskih zaposlenica. “To je samo vrh ledene sante”, navodi mlada žena. “Svaki dan primamo sve više svjedočanstava, iz svih dobnih skupina i sektora djelatnosti. Većina žena ne shvaća da su žrtve uznemiravanja. ” U zemlji gdje ne postoji “ne”, mnoge trpe u tišini.

Jednom kad te buduće majke prestanu raditi, “nemaju drugog izbora nego prekinuti svoju karijeru”, zaključuje Osawa. “Kad nakon poroda žele nastaviti s radom, imaju pristup samo nesigurnim poslovima. Njihove su sposobnosti poništene.”

Ograničeni programi

Vlada poziva Japanke da preuzmu inicijativu, ali većina ih nije spremna. “Imaju sposobnosti, ali ne znaju kako ih istaknuti.” Budući da je studirala u SAD-u prije povratka u Japan 1987. godine, točno u trenutku izglasavanja zakona o jednakosti spolova, Osawa se sjeća svojih prvih predavanja na sveučilištu. “Odlaskom iz domovine stekla sam samopouzdanje koje Japankama jako nedostaje.”

Na Ženskom sveučilištu u Tokiju postoji posebno osmišljen program za podršku mladim majkama u njihovu povratku na posao. “Pomažemo im da krenu iznova”, objašnjava Osawa Machiko. “Od 2008. godine, tristo žena je tako uspjelo pronaći solidno radno mjesto. Ali ne možemo odgovoriti na sve zahtjeve.”

Da bi doskočila problemu brige za djecu, vlada je 2013. godine počela ubrzavati porast kapaciteta za prihvat u jaslice. “U dvije godine otvoreno je 200.000 dodatnih mjesta. Nadamo se da ćemo udvostručiti taj broj do 2018.”, tvrdi gospođa Takegawa. Unatoč tome, prema ekonomskim dnevnim novinama Nikkei Shimbun (30. rujna 2015.), broj djece koja bi mogla ostati na listama čekanja po završetku programa procjenjuje se na 23 tisuće.

Istovremeno, vlada je krajem 2015. pokrenula akcijski plan koji se odnosi na sve japanske privatne tvrtke s više od tristo zaposlenika. Dano im je vrijeme “do 1. travnja 2016. da predstave program pozitivnih akcija u korist žena”, objašnjava Takegawa. “Njihove će se napore promatrati deset godina i, bude li potrebno, plan će se nastaviti. Dijelit ćemo bodove koji će im omogućiti da se vrednuju na rang ljestvici.” Njihove ideje “moraju se smjesta provesti u djela”. Za tvrtke s manje od tristo radnika “nema obaveza, ali su zamoljene da poduzmu iste napore”.

Ta inicijativa uslijedila je nakon neuspjeha jednog drugog programa, započetog 2014. i namijenjenog istoj vrsti poduzeća. Program je obećavao kompenzaciju od 300 tisuća jena (oko 2350 eura) za zaposlenicu primljenu na odgovoran položaj. Očekivalo se na stotine kandidatura, zbog čega je osigurano 120 milijuna jena. No na kraju programa, krajem rujna 2015., nijedna tvrtka nije prijavila kandidaturu. “Novčana nadoknada bila je premala za značajni rizik: zahtijevalo se da se žene imenuju na odgovorne položaje odmah, dok su one prije trebale proći usavršavanja”, objašnjava Kawaguchi Akira, profesor na Sveučilištu Dôshisha u Kyotu i stručnjak za pitanje ravnopravnosti spolova. “Program planiran za ovu godinu mnogo više obećava. Svatko će moći smisliti rješenje po vlastitoj mjeri. Kad javno objave svoje programe, tvrtke će se osjećati obaveznima da ih i ostvare.”

Sakuma Hidetoshi, glavni direktor banke Chiba, predvodi inicijativu koja okuplja 27 šefova poduzeća u kojima se aktivna uloga žena u ekonomiji visoko cijeni. Ta inicijativa, pokrenuta usporedo s državnim programom, namjerava razbiti mačistički imidž japanskih poslodavaca. Od srpnja 2015. godine poduzela je sljedeće mjere: omogućavanje ženama da zadrže zaposlenje modulirajući ili smanjujući radno vrijeme po povratku s rodiljnog dopusta (Cross Company); otvaranje jedinica za usavršavanje (Mitsubishi) ili pak novčano kompenziranje zaposlenih – muškaraca ili žena – koji ostaju na poslu u “očekivanom vremenu”(Johnson & Johnson) nudeći im simboličku svotu od dodatnih 50 jena (manje od 40 eurocenti) po danu…

Zadnja bi točka mogla zvučati čudno, ali u skladu s japanskom tradicijom zaposlenik bi trebao ostati na svom radnom mjestu do odlaska svog hijerarhijski nadređenog, čak i kad završi vlastiti posao. Gotovo 20 posto muških radnika od 30 do 50 godina starosti rade šezdeset i više sati tjedno. Za Kawaguchija Akiru, ključ nove dinamike leži u smanjenju radnog vremena, kako za žene tako i za muškarce. “Prosječno tjedno radno vrijeme je 45 sati, čemu valja pribrojiti i desetak prekovremenih sati koji se smatraju obaveznima. To je previše!” Gđa Takegawa dodaje: “Takva obimna satnica stvara velik umor i šteti obavljanju zadataka.”

Fleksibilniji raspored mogao bi doprinijeti većoj ravnoteži između posla i obitelji za majku, ali i za oca, koji trenutačno posvećuje samo sat vremena dnevno obiteljskom životu (prema 2 sata i 12 minuta u slučaju zaposlenog francuskog oca4). Slika muškarca na poslu i žene zaokupljene kućanskim poslovima i dalje je jako utisnuta u mentalitet. Od travnja 2014. godine dopusti za brigu o djetetu ponuđeni su oboma roditeljima i naknada je povećana: 67 posto posljednje plaće umjesto 50 posto. Unatoč tomu, samo 2,30 posto očeva iskoristilo je to pravo (2,03 posto prije porasta naknade). Po rođenju djeteta, u 85 posto slučajeva majka je ta koja napušta posao.

Druga prepreka ženskim karijerama je preseljenje supruga na drugu lokaciju ili u drugi grad, koje je nužno za njegovo napredovanje. “Kad Tokijac želi promaknuće, najprije treba prihvatiti posao u provinciji”, dodaje Osawa. “Supruge ih prate, čak i kad nemaju novi posao za sebe.” Podvrgnute svim tim ograničenjima, Japanke se u manjem broju udaju: 5,3 na 1000 godišnje danas, naspram 10 na 1000 1970-ih godina. A ta stopa je sa sobom povukla i rušenje stope nataliteta: 1,42 djeteta po ženi naspram 2,2 djeteta 1970. godine. Osim toga, u Japanu se djeca rijetko rađaju izvan braka (manje od 2 posto).

Gđa Osakabe priča nam ovu znakovitu zgodu: za djelovanje na čelu svoje udruge primila je u ožujku 2015. godine Međunarodnu nagradu za hrabre žene iz ruku Michelle Obama, supruge američkog predsjednika. Priznaje da tijekom ceremonije nije znala bi li trebala biti sretna ili dubinski ljuta zbog te časti: “Ova je nagrada namijenjena zemljama u razvoju. Kao Japanka, nisam shvaćala zašto sam je primila. A potom sam vidjela svjetsku ljestvicu na čijem je dnu po pitanju jednakosti spolova bio Japan. Tada sam si rekla: ‘Istina je, mora se priznati: po tom pitanju mi smo zaista zemlja u razvoju.'”

S francuskog prevela: Mirna Šimat

LE Monde diplomatique