Možemo dokučiti posljedicu nečega što je već u prirodi, prikladnost ili točnost funkcije pogleda koja može biti prisutna u simboličkom poretku u čovjeku.
Danas, kada moram zadržati okladu u koju sam uložio mnogo vremena i energije u odabiru terena u kojem je objekt (objet1) letimičan, a njegova funkcija simbolizira nedostatak želje, uvijek podsjetim na neizgovoreni (univocal) algoritam2.
Ne znam možete li vidjeti školsku ploču, ali kao što to obično biva, ja ću označiti nekoliko referentnih točaka. Objekt (ili predmet) u području3 vidljivog je pogled. Nakon što zatvorim zagradu u lancu, pišem: u prirodi kao = prazan skup (ili nema nastavka?).
Možemo dokučiti posljedicu nečega što je već u prirodi, prikladnost ili točnost funkcije pogleda koja može biti prisutna u simboličkom poretku u čovjeku.
Slijedeći prethodno, skicirat ću dva trokutasta sustava koja sam već spomenuo – prvi od njih je geometrijsko (op. pr. geometral) polje, mjesto reprezentacije subjekta, a drugi me pretvara u sliku. U pravcu moje desne ruke nalazi se vrh prvog trokuta, točka geometrijskog subjekta4, i to je ta linija koja me pretvara u sliku u pogledu, a koja je upisana u vrh drugoga trokuta. Ta se dva trokuta preklapaju, točnije, oni funkcioniraju kao raspon stvari koje subjekt registrira5.
Moram započeti sa sljedećim: rasponom stvari u polju, pogledom izvana, mojim pogledom, odnosno ja sam slika (ili mojom slikom?).
Ovo je funkcija koja se nalazi u srcu institucije subjekta (predmeta) u vidljivom. On što determinira mene, na mnogo dubljem nivou, u vidljivom, je pogled izvana. To je pogled kroz koji unosim svjetlost koja reflektira, a čije efekte (posljedice) ja primam. Stoga je riječ o tome da je pogled instrument kroz koji prodire svjetlo i kroz koji – ako mi dopustite, kao što često činim u fragmentiranoj formi – ja sam fotografiran6.
Ovdje se ne radi o filozofskom problemu reprezentacije. Iz ove perspektive, kada govorim o reprezentaciji, uvjeravam sebe da o tome mnogo znam, uvjeravam svoju svijest da zna da se radi o reprezentaciji, i da je to izvan stvari, da je to stvar sebi. Iza tog fenomena stoji noumen7. Na primjer, ja možda neću moći učiniti ništa oko toga jer me moje transcendentalne kategorije, kao što bi rekao Kant, prisiljavaju da opažam stvari na određen način. Ali tada je to u redu, zaista – jer se trudimo najbolje što možemo.
Smatram da se tu ne radi o dijalektici između površine i onoga što je izvan stvari koje su suspendirane. Što se tiče mog djela, krenuo bih od činjenice da postoji nešto što uspostavlja prijelom, bi-particiju, cijepa suštinu sebe same, čak i u prirodnom svijetu.
Ta činjenica je vidljiva u različitim razmjerima u koje bi mogla biti uključena, pa i u mimikriji8. Sasvim je očito da kada ona postane dio igre, dvoje mogu biti dio seksualne zajednice i borbe do smrti. U obje situacije se na izvanredan način razdvaja biće i sličnost, sebe i taj papir tigra koji se pokazuje drugima. U slučaju prikaza, obično u ulozi muške životinje, ili u slučaju prikazivanja bolne grimase koja životinju uvodi u igru u obliku koji zastrašuje, koja daje sve od sebe, ili poprima oblik drugih, nekada poput maske, duple omotnice, odbačene kože, odbačene kako bi pokrila okvir štita. To je obrazac kojim se razdvaja forma njegovog bića kada ulazi u igru sa svim efektima života i smrti, a moglo bi se reći i da se uz pomoć udvostručenja drugih, ili sebe sama, realizirao zajedno s oblikom iz kojeg nastavlja obnovu svoga bića u reprodukciji.
Dakle, u tom slučaju mamac ima temeljnu funkciju. To nije nešto drugo što će nas uhvatiti na samom nivou kliničkih iskustava, kada je, u odnosu na ono što se može zamisliti atrakcija na drugom polu udruživanja mužjaka i ženke (ili muškarca i žene), već se plašimo nadmoći onoga što se prikazuje kao lakrdija9. Nema sumnje da posredovanje između maski mužjaka i ženke zadovoljava u većini akutne, intenzivne načine.
Subjekt – ljudski subjekt, predmet želje čovjekove biti – nije, za razliku od životinja, potpuno uvučen u ovo imaginarno hvatanje. On sebe mapira u tome. Kako? On u određenoj mjeri izolira funkciju zaslona (ili ekrana) i igra se s njom. Čovjek, u suštini, zna kako igrati s maskom iza koje je pogled. Ekran je ovdje posrednik.
Prevela: Marina Raspović
1. (Op. pr.) Mali umjetnički predmet, koji se koristi za dekoraciju.
2. (Op. pr.) Set pravila koja se moraju slijediti u rješavanju određenog problema.
3. (Op. pr.) In the field of the visible is the gaze.
4. (Op. pr.) Geometral subject.
5. (Op. pr.) Scopic register.
6. (Op. pr.) I am photo – graphed.
7. (Op. pr.) Noumen je stvar po sebi, a ono što svijest zna, opaža u toj stvari je pojava te stvari u svijesti,fenomen. Epifenomen je nuspojava, popratni efekt.
8. (Op. pr.) Sposobnost nekih vrsta životinja i biljaka, da se izgledom prilagode okolini radi zaštite od prirodnih neprijatelja. Neke životinje, međutim, idu i dalje u imitiranju. Inače bezopasne, po izgledu mogu imitirati druge životinje koje su lošeg okusa, ili čak otrovne. Takva pojava u prirodi zove se mimikrija. Otrovne životinje se nazivaju modeli, a njihovi bezopasni dvojnici imitatori.
9. (Op. pr.) Travesty – nešto što nema kvalitete ili vrijednosti koje bi trebalo imati, i onda to rezultira šokom ili napadom.
Filozofski magazin
