Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
U petak 26. svibnja još se jedan brod na Sredozemnome moru našao u nevolji.
Nosivost Prudencea, broda za spašavanje i traganje za migrantima, kojime upravljaju Liječnici bez granica, u tome je trenutku bila dvostruko premašena s obzirom da se na njemu nalazilo više od 1400 osoba.
Brod nije mogao pristati niti u jednu od sicilijanskih luka zbog sigurnosnih ograničenja povodom sastanka čelnika zemalja G7 koji se toga vikenda održavao u Taormini, te je posada bila prisiljena produljiti potresno putovanje izbjeglica i migranata za dodatnih 48 sati, koliko je brodu trebalo da pristane u Napulj.
Time je izbjegnuta tragedija, što je ogromno olakšanje u svjetlu činjenice da se ranije istoga tjedna prevrnuo brod pedesetak kilometara od libijske obale. Od 34 osobe koje su toga dana izgubile živote, velik broj žrtava bila su mala djeca.
Sve više ljudi pokušava migrirati ovom rutom, katkad čak i nekoliko tisuća osoba dnevno. Prema najnovijim podacima Međunarodne organizacije za migracije, 1530 osoba je poginulo ili nestalo na središnjoj mediteranskoj ruti od početka 2017. godine.
U skladu s politikom Europske unije, koja ljudsku patnju sakriva na pučini, njemački i talijanski ministri unutrašnjih poslova zatražili su da se u svrhe zaštite granica EU pošalju postrojbe na južnu granicu Libije, tvrdeći kako je to jedini način da se zaustavi postojani rast krijumčarenja i spriječi daljnji gubitak života na moru.
Prema najnovijim podacima Međunarodne organizacije za migracije, 1530 osoba je poginulo ili nestalo na središnjoj mediteranskoj ruti od početka 2017. godine.
Nejasno je kako će to pomoći onima koji su zatočeni u detencijskim centrima u Libiji, gdje se suočavaju sa zlostavljanjem, mučenjem, otmicama, pa čak i mogućnošću da budu prisiljeni na prostituciju ili prodani u ropstvo.
Bacimo li pogled na pomalo zaboravljenu balkansku rutu, gdje se migracija odvija u tajnosti, vidjet ćemo da situacija nije toliko smrtonosna koliko poziva na malodušje.
U Mađarskoj je Ahmed H i dalje u zatvoru pod optužbom za terorizam, dok je prevoditeljica na pravnoj raspravi u slučaju Röszke 11 optužena za krivokletstvo nakon što je na vidjelo izašla činjenica da je iskaz jednoga od optuženika promijenila u tolikoj mjeri da je isti postao priznanje krivnje.
Izmjene i dopune mađarskog zakona o azilu iz ožujka 2017. godine legalizirale su pritvaranje svih tražitelja međunarodne zaštite. Isti su uhićeni i otpremljeni u //medium.com/@AreYouSyrious/ays-special-inside-the-hungarian-closed-camp-98aec8c3e289" target="_blank" style="box-sizing: border-box; background-color: transparent; color: rgb(161, 52, 37); text-decoration-line: none; transition: color 0.2s ease-out;">izolirane kontejnerske kampove koji se nalaze na južnoj granici Mađarske sa Srbijom.
Potraživanje azila u tranzitnim zonama, gdje se obrađuje tek pet osoba dnevno, čini se gotovo nemogućom misijom, osobito ako uzmemo u obzir da u Srbiji tisuće ljudi čeka na priliku za prelazak granice.
Čak ni uvrštavanje nečijeg imena na popis ne osigurava prijelaz jer se imena često prodaju, što žrtve ostavlja bespomoćnima, a njihovu budućnost čini neizvjesnom.
Većina izbjeglica i migranata koja je zaglavila u Srbiji i tamo je već mjesecima – prema najnovijim podacima UNHCR-a, njih 6842 – smještena je u kampove kojima upravlja država. U Beogradu ih je sve manje, jer su osobe koje su se bile sklonile u barake iza autobusnog kolodvora deložirane.
Prevoditeljica na pravnoj raspravi u slučaju Röszke 11 optužena je za krivokletstvo nakon što je na vidjelo izašla činjenica da je iskaz jednoga od optuženika promijenila u tolikoj mjeri da je isti postao priznanje krivnje
Njihove su fotografije zimus kolale u javnosti, izazvavši šok, no nedovoljan da se išta poduzme u vezi situacije, uz izuzetak akcija volontera i lokalnih nevladinih organizacija.
Nekima od njih su osobne stvari poprskane pesticidima u iščekivanju zakazanog rušenja zgrade i nastavka izgradnje projekta Beograd na vodi.
„Primili smo izvješća o 137 kolektivnih protjerivanja iz Hrvatske – više nego dvostruki broj u odnosu na prethodni tjedan – uz brojne navode o uskraćivanju pristupa postupku za traženje azila i prekomjernoj upotrebi sile od strane hrvatskih vlasti“, stoji u izvješću UNHCR-a.
Nakon objave dvaju izvješća početkom godine, volonteri i aktivisti hrvatskih nevladinih organizacija pokušavaju skrenuti pažnju na nasilna i nezakonita protjerivanja izbjeglica i migranata iz Hrvatske, no očito je da se nakon kratkog zatišja nastavilo sa sustavnim kršenjem ljudskih prava tražitelja međunarodne zaštite.
Volonteri iz hrvatske nevladine organizacije Are You Syrious? otputovali su u Srbiju i //medium.com/@AreYouSyrious/ays-daily-digest-19-05-2017-police-brutality-returns-capitalizing-upon-media-short-attention-span-5efbbf99e9c9" target="_blank" style="box-sizing: border-box; background-color: transparent; color: rgb(161, 52, 37); text-decoration-line: none; transition: color 0.2s ease-out;">razgovarali s izbjeglicama koje su opisale zlostavljanje koje su pretrpjele.
„Prije dvije noći, granična policija u Hrvatskoj uhitila je skupinu od 15 mladih muškaraca, od kojih je najmlađi bio četrnaestogodišnjak“, rekla nam je jedna izbjeglica. „Uhićeni su zbog nezakonitog prelaska granice. Nakon što su uhićeni u Hrvatskoj, odvedeni su u policijski kombi i odvezeni na granicu sa Srbijom. Policajci su stali u dva paralelna kordona ispred kombija i prisilili muškarce da izlaze jedan po jedan dok su ih udarali policijskim palicama.“
Policajci su stali u dva paralelna kordona ispred kombija i prisilili muškarce da izlaze jedan po jedan dok su ih udarali policijskim palicama
„Također su im namjerno razbili mobilne telefone i potom ih poslali natrag u Srbiju. Neke od njih su tako gadno pretukli da su morali otići u bolnicu.“
Zbog povećanog nasilja na hrvatskim granicama, AYS i Centar za mirovne studije pripremili su još jedno izvješće, koje sadrži svjedočenja izbjeglica, kao i fotografske dokaze i medicinsku dokumentaciju Liječnika bez granica, koji zajedno s Liječnicima svijeta neprekidno skrbe o izbjeglicama koje su pretrpjele nasilje od strane hrvatske policije.
Osobito je zastrašujuć dio novoga izvješća nevladinih organizacija u kojemu je opisano nasilje koje je pretrpjela skupina djece bez pratnje, koja je u dva navrata pokušala napustiti Hrvatsku.
Nakon što su otkriveni u krijumčarevu automobilu u blizini graničnoga prijelaza, dječake su šamarali, tukli i prijetili im pištoljem uperenim u glavu, kako bi ih prisilili da odaju informacije o krijumčarima i iznosima koje su im platili.
Navedeno ulijeva strah, osobito ako imamo na umu da protjerivanja i policijska brutalnost koji ih prate nisu jedine metode pomoću kojih se Hrvatska obračunava s izbjeglicama i migrantima koji imaju tu nesreću da se zateknu na njenome teritoriju.
Posljednjih nekoliko mjeseci također je povećan broj odbijenih zahtjeva za međunarodnom zaštitom koje su podnijele osobe iz Sirije i Iraka, od kojih je većina iz Bagdada, Mosula i Alepa. Odbijenice se temelje na procjeni Sigurnosno-obavještajne agencije, koja se poziva na članak 41. Zakona o sigurnosnim provjerama, gdje se navode tzv. „sigurnosne zapreke“.
Nepotrebno je obrazlagati koliko je izopačeno označavati ljude koji bježe od sila Islamske Države ili od zračnih napada Assadova režima, ruskih zračnih snaga ili koalicije predvođene SAD-om – kao prijetnje nacionalnoj sigurnosti
Razlozi koji stoje u pozadini navedenih „sigurnosnih zapreka“ ne iznose se ni podnositeljima zahtjeva, niti njihovim pravnim zastupnicima, te ih je iznimno teško osporiti.
Nepotrebno je obrazlagati koliko je izopačeno označavati ljude koji bježe od sila Islamske Države ili od zračnih napada Assadova režima, ruskih zračnih snaga ili koalicije predvođene SAD-om – koja u sve većoj mjeri ugrožava civile– kao prijetnje nacionalnoj sigurnosti.
Neke od izbjeglica u Hrvatskoj, među kojima se nalaze i obitelji s malom djecom, iznimno su obeshrabrene primitkom opisanih odbijenica. „Dobrovoljni povratak“ nije neuobičajena stvar. No u kontekstu ovakvog nasilnog sustava i neizvjesnih situacija u koje izbjeglice zapadaju, takvi bi se povratci prije mogli opisati kao prisilni nego dobrovoljni.
Međutim, važno je imati na umu da bi bilo pogrešno smatrati balkanske zemlje iznimkama i misliti da je situacija za izbjeglice diljem Europe išta bolja.
Osvrnemo li se na pretrpane kampove u Grčkoj, agonizirajuće spor sustav preseljenja zbog kojega ranjive osobe nastavljaju živjeti u šatorima već više od godinu dana, kao i kolektivne deportacije tražitelja azila, koje su posljedica sporazuma između EU i Afganistana pod imenom „Zajednički put naprijed“, postaje jasno da nemamo posla s izbjegličkom krizom, već s krizom europskih azilantskih politika.
