Novonormalno se ludilo otelo kontroli. Vrijeme je da oni preuzmu odgovornost.
Nije da se hvalim, ali početkom prošlog proljeća, dok je većina još vjerovala da će cijela stvar s pandemijom završiti do ljeta, bilo mi je jasno da neće.
Čvrsto i hrabro pogledala sam prvo realnosti, a potom mužu u oči i rekla mu tamo oko 1. marta: „Nećeš svirati godinu dana.“ Mislim da je to daleko najgora rečenica koju sam mu izrekla u 15 godina braka. Rekao mi je da tog časa, čak i ako je to što mu govorim istina, istu ne može podnijeti. Uslijedio je lock down, pa potres. Ili je bilo obrnuto? Kada pomislim na to vrijeme, osjetim tjeskobu koju smo živjeli svake minute. Ja sam radila u bolnici, u kojoj su se propisi i pravila mijenjali iz dana u dan. Stizali su uzrujavajući mailovi sa zastrašujućim riječima poput „mobilizacije“ i „radne obaveze“. I mene, psihijatricu, koja kutu nosim kao modni dodatak, dočekalo je u prvom dežurstvu neko zaštitno odijelo veličine XL – nismo dobili manje brojeve. Spretni tehničar se začas snašao i oko struka mi opasao elastični zavoj koji je imao svrhu improviziranog remena.
Na posao sam odlazila sablasno praznim i porušenim ulicama. Na poslu sam opsesivno dezinficirala i pokušavala ustanoviti alternativne modele liječenja svojih pacijenata kojima sam bila potrebnija i nedostupnija nego ikada. S posla sam se vraćala kao iz Černobila, tenisice sam ostavljala ispred stana, a po ulasku u stan išla sam ravno u kupaonu u kojoj sam sve stavljala na pranje, a onda se detaljno tuširala. A tek potom grlila djecu i muža koji su se borili s online školom. Tinejdžer je stoički podnosio prikovanost za ekran, prvašica je ludovala u punom sjaju i kao što to jedino djeca i mogu, savršeno nam zrcalila novonormalno ludilo koje smo živjeli.
Adaptirali smo se. Kuhinjski stol pretvorili smo u stol za stolni tenis. Lunjali smo po šumama i igrali badmington po pustom Gornjem gradu. Entuzijastično smo zoomali s prijateljima u pokušajima da zadržimo stare obrasce. Nosili smo maske. Pratili smo vijesti. I stožer. Miša je savršeno skinula sve članove Stožera i zabavljala nas predstavama. Suosjećali smo s prijateljima ugostiteljima koji su, kao i mi, hodali uokolo s izrazom Munchovog Krika dok su pokušavali protivno svim matematičkim zakonitostima ostati u plusu, ostati na površini, skupa sa svojim radnicima. Suosjećali smo s našim vremešnim susjedima, koji su u samoći sjedili u stanovima i savladavali Skype kako bi umanjili gubitak dodira i topline svoje unučadi. Trpjeli smo. Kroz zlokobno proljeće, kroz ljeto koje je dalo tračak optimizma da bi ga već u idućem času okrutno oduzelo, kroz jesen koja je počela ostvarivati sve zle slutnje koje su kulminirale oko čudnog i neugodnog Božića 2020.
Kada smo u ranu jesen 2020. držali presicu na temu mentalnog zdravlja, pitali su me novinari što poručujem ljudima, kako da se nose s teškom i tegobnom zimom koja je pred nama. Rekla sam da mogu samo dati savjet kojeg ću i sama primijeniti. A to je zapiljiti se pola godine u daljinu i čekati, čekati, čekati proljeće 2021. koje donosi olakšanje. Novinari su me gledali s razočaranjem, moj se savjet činio tako beskoristan, kako se utješiti ako olakšanje dolazi tek za 6 dugih mjeseci.
Kroz sve to vrijeme oni koji nisu ništa izgubili, čiji poslovi nisu u nijednom času bili ugroženi, a ni ugrožavajući i čija su primanja bila sasvim sigurna, donosili su odredbe i mjere vođeni čistim političkim oportunizmom, svima nama naočigled, kao u nekoj bizarnoj predstavi u kojoj se oni na pozornici konstantno rugaju svojoj publici. Pratimo tako već godinu dana da dok muzičari i svi koji su na njih poslovno i financijski vezani sjede doma, okupljanja i u zatvorenom i na otvorenom itekako ima. Pratimo kako dok ugostitelji skapavaju, rade posebni „klubovi“ u kojima se toči piće i jede riba. Pratimo kako se, osim što se provode i goste, po partijskim linijama i cijepe. Pratimo kako nas se poziva na odgovornost, kako nas se grdi i proziva svaki puta kada brojevi porastu. Pratimo salve samohvale kada brojevi padnu.
A naši se gubici pribrajaju. Izgubili smo konture života kakve smo poznavali. Izgubili smo mnoge naše radosti. Izgubili smo koncerte. Izgubili smo pravo na rad. Izgubili smo Đorđa Balaševića. Izgubili smo zagrljaje i spontane večere. Izgubili smo vrijeme s našim najbližima. A oni su u malo vremena koje im je preostalo izgubili nas. Izgubili smo maturalne večere sa prejakom šminkom i pretjeranim haljinama. Izgubili smo izlete i maturalce. Izgubili smo tako prokleto puno.
Pred vratima je novo proljeće.
Novo proljeće i cjepivo.
A oni nas i dalje pozivaju na odgovornost, grde nas jer smo se previše opustili (?), jer sjedimo po terasama, prijete novim, jačim i skupljim sankcijama, prijete novim zaključavanjima.
Meni osobno sada je već sasvim dosta i previše. Vrijeme je da oni preuzmu odgovornost. Za činjenicu da su loše procijenili i još se lošije dogovorili, za činjenicu da smo među najslabije procijepljenima u Europskoj uniji, za činjenicu da i dalje ne čine ništa kako bi poražavajuću situaciju promijenili.
Naime, mi više vremena, kapaciteta niti obrambenih mehanizama nemamo, a da bismo trpjeli, njihovim interesima okićeno, novonormalno ludilo. Nama je nasušno potrebna empatija i razumijevanje, kako bismo mogli početi žalovati, kako bismo mogli početi prebolijevati, kako bismo mogli početi zacjeljivati.
Novonormalno se ludilo otelo kontroli. Vrijeme je da oni preuzmu odgovornost.
