Bolja prošlost?...Sadašnjost u boljoj prošlosti?!
Piše: Mišo Vidović
Početak druge polovine osamdesetih (možda je bila 1986, pa i 1987), socijalistička samoupravna vlast još uvijek drži situaciju pod kontrolom, iako se s vremena na vrijeme pojavljuju i prve ozbiljnije pukotine u istoj.
Vlast ko vlast, ne da na sebe. Sve što je po njenom mišljenju destruktivno, naginje ka "negiranju tekovina samoupravnog socijalizma", i pored "ukaza" kako se "treba nešto mijenjati", svaki takav pokušaj uspijeva svesti u nekakve "normalne okvire" koji neće ozbiljno uzdrmati njene temelje.
Privredna aktivnost uglavnom se odvija u okvirima tzv. dogovorne ekonomije, mada postoje i (polu)glasne najave i zahjevi za uključivanje elemenata tržišne ekonomije, liberalizacije tržišta, upostave novih tokova novca i kapitala. Mada je primjetno da se jedan broj takvih rukovodstava i poslovodstava preduzeća, fabrika i tvornica, zalaže za ovakav vid poslovanja, ipak Komiteti (organizacione jedinice Saveza komunista - SK) takve na maratonskim partijskim sastancima proglašavaju "tehnomenadžerima" i "nosiocima destruktivnih anarholiberalnih ekonomskih ideja(?!)", a nakon njihovih "zaključaka" posla ima i za ljude iz Službe ("popularni" i skraćeni naziv za Službe državne bezbjednosti - SDB-op.aut).
Radnička klasa, kao jedna od najvažnijih karika samouopravnog socijalizma još nije potpuno izgubila sve mehanizme koje su dobili daleke 1950. godine uvođenjem radničkog samoupravljanja, a sjednice organa koji se zove Radnički savjet, sve više se pretvaraju u poligon za iskazivanje radničkog nezadovoljstva. Oštre kritike radnika često su usmjerene na rad rukovodećih struktura. Sve češće se pominju riječi "pljačka", "kriminal", "lopovi". Neko od agilinijih (čitaj:hrabrijih) članova radničkih savjeta zavapi "gdje su naše pare", a odgovora nema ili se pokušava prikriti kako bi "trebalo da svi, zajednički, udruženim naporima, osiguramo sebi neophodne uslove za nesmetan rad i život".
Radnički savjet
I pored (ne)jasnih obećanja, šljakeri žive ko "bubreg u loju", niko ih ne dira dok stoički drmaju lozu, kao što koju godinu prije otpjeva Branimir Džoni Štulić. Nakon nekoliko loza i dalje se pitaju gdje su njihove pare. A umalo da zaboravimo sindikat. Sindikalne organizacije po preduzećima, fabrikama, tvornicama, i dalje organizuju za članstvo po diskotnim cijenama i na rate, zimnicu, teleće čereke i svinjske polutke, smrznute piliće, ljetovanja po radničkim odmaralištima. Sindikalci ravnopravno učestvuju u radu samoupravnih organa, ništa ih ne smije iznenaditi, pa ni molbe direktora "da malo smire pojedine bundžije u svojim redovima". Ali, nije bilo slučajno da se direktori brinu za "bundžije", jer unutar sindikalnih redova bilo je i onih koji su manje "čitali" sindikalne spiskove za provijant, a više isčitavali lik i djelo njihovog poljskog kolege Leha Valense.
Zašto ovoliki uvod o vremenima kojih se neki od nas dobro sjećaju kao priče o boljoj prošlosti, dok drugi, pa i treći, a pogotovo četvrti, jedva da nešto znaju iz priča koje smo im "servirali" ili se "podsjećaju" iz novinskih arhiva. Pa zato što slijedi nešto u šta drugi, treći, pa i četvrti (ne)vjeruju da se moglo dogoditi u vremenima samoupravnog socijalizma.
Pa zar ste mogli organizovati štrajk, ili neki drugi oblik protesta da iskažete svoje nezadovoljstvo? Jedno je od pitanja koje generacije rođene u drugoj polovini osamdesetih često postavljaju. Jeste, moglo se, pa evo da se podsjetimo.
Svaka sličnost sa stvarnim događajima i likovima je moguća, ali ne treba sumnjati da se to zaista dogodilo.
Napori rukvodstva (kako bi se to danas reklo menadžementa) jednog od banjalučkih preduzeća početkom druge polovine osamdesetih da "izvuku" radnike iz štrajka nisu se pokazali uspješnim. Radnici su zaustavili mašine i obustavili rad kada su saznali da će kasniti plata, koja je do tada bila redovna, isplaćivala se svakog 15. u mjesecu. Najava da će lični dohodak "kasniti dan-dva", između ostalog bio je i razlog da radnici sami formiraju Štrajkački odbor, i to mimo "zvaničnog" sindikalnog rukovodstva. Još uvijek se pominje i prepričava da je jedan od rukovodećih iz firme, valjda pokušavajući da smiri radnički protest, poslao predsjednika sindikalne organizacije da umjesto što "skladišti" zimnicu, "smiri ove svoje dole i naredi im da počnu sa radom jer nas čeka posao za izvoz".
Niti ih je ovaj smirio, niti su radnici počeli sa radom za izvoz. Nesretni sindikalni vođa dočekan je koncertom zvižduka i negodovanja, sa porukom "razguli onome ko te je poslao".
Na kraju, plata je isplaćena na vrijeme, a kako je svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima moguća, pa je to urađeno tako što je novac posuđen od društveno-političkih organizacija?!
Šta je poslije bilo? Praksa će pokazati da su ovakvi radnički štrajkovi i protesti otvorili brojne teme gdje su donimirale riječi pljačka, kriminal (izgleda da tada još nije bilo korupcije), ali i kvalifikacije "sramno krčmljenje društvene imovine", "nedomaćinsko trošenje sredstava iz kase u koju svi ubacujemo", i tražile se "drakonske kazne, odgovornost za sve one koji su nas doveli u ovakvu situaciju".
I na kraju, bilo je i onih koji su završavali na robiji zbog "pljačke društvene imovine", a radnici su i dalje, da ponovo citiramo Branimira Štulića, "živjeli kao bubreg u loju i stoički drmali lozu". Valjda, slaveći odlazak u "koledž" na nekoliko godina, svojih dojučerašnjih direktora, rukovodilaca, inokosnih poslovodnih organa i ostale bulumente.
Tridesetak godina kasnije, nema preduzeća, fabrika, a ni radnika, pa nema ni štrajkova. O platama niko ne govori, jer ih nema kao što je u prvoj polovini osamdesetih godina vladala nestašica ulja, šećera, soli, kafe i benzina.
Jedan broj nekadašnjih direktora, rukovodioca, inokosnih poslovodnih organa, početkom devedesetih promjenili su politička ubjeđenja i stranačke dresove. Postali su menadžeri i "poslovni ljudi", čvrsto se zaklinjući u provođenje ideja "tržišne ekonomije, slobodnog protoka kapitala i roba". Tvrde kako se vremena samoupravnog socijalizma sjećaju sa "nekakvom nelagodom, jer za Boga živjeli smo pedeset godina u komunističkom mraku", ali nažalost sve je manje onih koji će odgovoriti "jebem ti onoga ko upali svjetlo".
Šta je sa sindikalnim vođama, koji nikada više neće dobiti priliku da se bave nabavkom i raspodjelom telećih čereka, svinjskih polutki, smrznutih pilića? Neki doživješe sudbinu svog nekadašnjeg članstva. Sa sjetom prolaze pored fabrika, tvornica i pogona, čekajući godinu - dvije do "socijalne" penzije. Drugi su se pak, uspjeli "preorjentisati", ugodno uhljebljeni i sa solidnim apanžama u sindikalnim organizacijama i udrugama koje više pričaju, nego što rade da zaštite prava onih koji se tretiraju kao radnici, ali sada ih zovu zaposlenici, namještenici, javni službenici.
Nema više ni Inserata iz života vladajuće klase, kako se zvala rubrika u jednim omladinskim novinama, jer nema više ni radničke klase, a ni omladinskih novina.
Impulsportal
