Odlučiš da se ne brineš. Da pustiš svijet da ide svojim tokom. Bit će kako bude, a ti nikoga ne možeš razuvjeriti u nešto što je taj neko uzeo kao svoju istinu. Tvoje bi riječi bile samo još jedno slovo u ovom dunjaluku teksta
Amazon gori.
Poznanik koji je prije nekoliko godina odselio u Berlin dijeli na društvenim mrežama zabrinutost o najavljenoj paradi ponosa u Sarajevu.
Oni koji podržavaju paradu, podržavaju. Oni koji ne podržavaju, ne podržavaju. Bez obzira na njih, ona će se održati. I ljudi bez glasa proći će glavnim gradom. I bit će to dostojanstveno. Oni koji su dijelili fotografije kojekakvih parada u kojima se slavi eksces i golotinja uvidjet će da su ovi što su izašli u Sarajevo tek sugrađani kao i svi ostali. A, možda i neće. Možda će samo saznati koga da se klone u budućnosti, ne znajući da svakodnevno prolaze pored istih takvih na ulici. Stavit će ih na svoje liste u glavama. Neke poznaju dugi niz godina, a ne znaju da su oni to što jesu. Ne znaju jer im ovi ne umiju reći. Previše govore, pa ih ne stignu slušati. Svi smo, valjda, takvi.
„Baš to u Berlinu nema parade ponosa?“ upitam ga, praveći se naivan.
On mi objasni kako to bude ljeti, pa on dođe u Bosnu za godišnji kako bi izbjegao. Pomislim, kako nam ovdje fale takvi ljudi od principa. Šteta što je morao odseliti u taj grad Sodome i Gomore, ostavivši za sobom bosanski džennet, u kojem sve do najave parade ne bi nijednog oblaka na našom nebeskom svodu.
Teško bude kad na trenutak istupiš iz svog balona u kojem si godinama. Zaboraviš da su LGBT prava i osobe aktualna tema. Ti misliš to je stvar prošlosti. Imaš privilegiju tako da misliš. Gledaš u filmovima, u serijama, čitaš u knjigama, smatraš da je to sasvim normalno, a onda se jednog dana osvrneš i shvatiš da nije. Shvatiš odjednom da ti je Zapad isprao mozak. Amerikanci svojim filmovima nametnuli društveni poredak u kojem se takve istospolne grozote smatraju normalnim, iako duboko u sebi znaš da nisu.
Duboko u sebi znaš da je takvo ponašanje protiv Boga, ali si dopustio da ti zatruju mozak oni koji su iskvareni i koji hoće našu omladinu isto tako da iskvare.
Obuzme te paranoja. Počinješ sumnjati u sve što si usvojio. Pitaš se koliko toga je laž. Kopaš u sebi i tražiš svoj istinski stav, ali sve na šta nailaziš samo su tuđe projekcije. Istrenirali su te da ne postavljaš pitanja. Uvjerili te da je ono što ti oni govore na televiziji i u medijima neupitna istina. Činjenica.
Čitav Zapad radi protiv tebe. Infiltrirali su se u svaku poru društva i kvare ga iznutra. Njihova umjetnost, njihove vijesti, njihova kultura. Hoće našu klicu ljudskosti da zatru. Nameću nam abnormalnosti koje trebamo prihvatiti kao datosti. Traže od nas još i da se divimo što smo otvoreno društvo. Što prihvaćamo pedere i lezbejke širokih ruku. Ali, ti nećeš da budeš širokih ruku. Ti hoćeš da obgrliš samo ono što ti nije teško obgrliti.
Oduvijek si govorio kako ljude dijeliš samo na dobre i loše. Nekako si uspio čitav ljudski rod obuhvatiti u toj dihotomiji, a nije ti ni u jednom trenutku prošlo kroz glavu da je to bizaran postulat po kojem živiš.
Razmišljaš dalje. Čega se još držiš?
„Poštujem tuđe, ali volim svoje.“ Jer, nemaš ti ljubavi za bacanja. „Treba biti tolerantan“, govoriš, a znaš da sve što toleriraš ustvari trpiš. „Ispade da si nacionalista ako voliš svoju zemlju.“ Nije tačno. Nacionalista si jer daješ glas nacionalistima, a patriota svakako nisi jer si bacio one flaše u rijeku. „A, jest onaj naš političar šuknuo njihovom.“ Tebi je šuknuo, samo što nisi svjestan.
Počinješ da pucaš po šavovima. Tražiš u kaljuži tekstova odgovor, ali samo nailaziš na tuđa mišljenja. Svi se bave samim sobom. Niko da ti jednom zasvagda kaže kako stoje stvari. Šta je istina. Ko je u pravu.
Jedni te zovu da dođeš na njihovu stranu, a drugi na svoju. Trećih nema. Ti si treći. Sam. Ostavljen na milost tekstova koji te formiraju. Na milosti si riječi, shvatiš, još od malih nogu. Tuđe riječi, a ne tvoje. Nikad nisi imao svoje riječi. Oduvijek si dojen tuđim mišljenjem, pa sad to stiže na naplatu.
Parada je sve bliža, a ti ne znaš šta ćeš sa sebe. Znaš da je smisao parade skrenuti pažnju na status te populacije, pa bi bio izraziti moron kad bi išta pisao o tome ako ne želiš da skrećeš na to pažnju. A, ne možeš ni da šutiš.
Pišeš prijatelju. Jednom. Drugom. Trećem. Nikoga nema. Svi odselili u druge države. Našao si fotografiju sa mature. Pola tih ljudi nije u državi. Nemaš s kim popiti kafu. Pobjegli od pedera. Zapad ih uvjerio da im nije dobro u Bosni, pa su odselili.
Sve bi bilo drugačije da smo složni kao narod, pomisliš. Sve bi smo doveli u red, ali ne možemo. Koče nas ovi drugi. Kakva bismo država samo bili kad bi smo se svi složili oko ovakvih pitanja. Kad bismo svi bili kao ti.
Maštaš, ali znaš da nikada ne može tako biti, pa odlučiš i ti da odeš. Umoran si od mržnje, a gladan od čekanja. I trpjet ćeš da gledaš oca i majku preko videopoziva kako stare tamo daleko u Bosni, u kojoj od pedera nisi mogao živjeti.
Nekako ćeš se oduprijeti Zapadu kada budeš živio u njemu. Nećeš ti dati sebe. Sačuvat ćeš ti svoje stavove, jer znaš da se zemlja najčednije voli izdaleka.
Pratiš vijesti. Svaki dan ti se srce para. Mjesec. Dva.
Trećeg mjeseca nisi stigao mnogo toga pročitati. Pomagao si kolegici s posla da se preseli u novi stan, a za vikend si bio na koncertu.
Sasvim neprimjetno te hvata ravnodušnost i počinješ da shvaćaš da neke stvari ne možeš promijeniti. Ona kolegica ima djevojku. Dvije ti sedmice neobična ta pomisao, poslije ti mrsko razmišljati o tome. Shvatiš da si ponovo u balonu. Ponovo su ti uspjeli isprati mozak i uvjerili te da je to normalno. Ali, lijepo ti u njemu. Shvatiš da ti je lakše voljeti nego mrziti, pa makar ispranog mozga.
Odlučiš da se ne brineš. Da pustiš svijet da ide svojim tokom. Bit će kako bude, a ti nikoga ne možeš razuvjeriti u nešto što je taj neko uzeo kao svoju istinu. Tvoje bi riječi bile samo još jedno slovo u ovom dunjaluku teksta.
S tim na umu rasterećeno sjedaš za računar. Neki neobičan mir ti zavlada tijelom. Prije si mislio da je to nihilizam, sad shvaćaš da nije. Kako se ne baviš ispravljanjem tuđih životnih puteva, svijet napokon izgleda kao da će biti u redu. Pročitaš naslov prvog članka koji ugledaš:
Amazon gori.
Ernad Osmić
