Mrtvi su konkretne osobe, s imenom i prezimenom. Uvećavanje broja žrtava, na isti način kao i umanjivanje, lišeno je pijeteta prema mrtvima. Zato je važno utvrditi identitet svake žrtve.
piše: Drago Bojić
Nacionalističke ideologije ne podnose istinu ni o sebi ni o drugima. One se hrane glorifikacijom vlastitog patništva i žele imati monopol nad patnjom. Što više mrtvih, to bolje za one koji su preživjeli. Broj žrtava nikad ne može biti dovoljno velik da bi utažio autoviktimološku glad nacionalnih i religijskih pohotnika. Uvećavanje vlastitih žrtava u pravilu prati umanjivanje tuđih. U tom začaranom krugu laži svaki pokušaj utvrđivanja istine smatra se neprijateljskim činom i povodom za nacionalističko zbijanje redova.
Početkom svibnja u Sarajevu je obilježen Dan ubijene djece opkoljenog Sarajeva 1992. – 1995. Dan poslije, 6. svibnja, psiholog i novinar Srđan Puhalo upozorio je da politička i medijska javnost manipuliraju brojem ubijene djece u Sarajevu i da je taj broj manji od broja 1. 601 koji je službeno prihvaćen. Puhalo se pritom poziva na istraživanje koje je proveo Istraživačko dokumentacioni centar u Sarajevu. Voditelj centra Mirsad Tokača objavio je rezultate višegodišnjeg istraživanja u knjizi Bosanska knjiga mrtvih: ljudski gubici u Bosni i Hercegovini 1991. – 1995. Te rezultate ne prihvaća ni jedna strana – ni srpska, ni hrvatska, ni bošnjačka – jer svaka smatra da je broj njihovih žrtava veći od onog koji je dokumentiran. Prema istraživanjima koja je proveo Tokačin tim, u Sarajevu je ubijeno 614 djece i 77 maloljetnika koji su stradali kao vojnici.
Koliko teško ljudi prihvaćaju istinu o ratnim žrtvama, pokazuje i sljedeći primjer. Godine 2008. Franjevački medijski centar Svjetlo riječi na čijem čelu su u to vrijeme bili fra Miljenko Petričević i fra Ivan Šarčević objavio je specijalni broj mjesečnika s imenima ubijenih i nestalih Hrvata Bosne i Hercegovine od 1991. do 1995. godine. Objavljen je popis 7762 osobe hrvatske nacionalnosti s osnovnim podacima (prezime /ime oca/ ime, općina stanovanja, datum i mjesto rođenja, datum i mjesto stradanja te status stradale osobe) koje je prikupio i Svjetlu riječi za objavljivanje ustupio spomenuti Istraživačko dokumentacioni centar. To je kod dijela pripadnika Katoličke crkve, hrvatskih političara i braniteljskih udruga izazvalo negodovanje, jer su u javnosti operirali s većim brojem žrtava.
Upravo je manipulacija brojem ratnih žrtava bio motiv istraživačima u Istraživačko dokumentacionom centru da precizno dokumentiraju imena svih žrtava. O tome je u intervjuu koji je s njim 2010. godine vodio pokojni Boris Divković (1981. – 2011.), novinar i urednik u ondašnjem Svjetlu riječi, govorio i Mirsad Tokača: „Za svako postkonfliktno društvo, a naročito, postratno, važno je, a to je obaveza po međunarodnim propisima, popisati sve žrtve, a naročito ubijene i nestale građane. Nekoliko je bitnih razloga za to. Za nas je prvi razlog bio pokušaj da spriječimo neodgovornu manipulaciju brojevima, odnosno licitaciju grubim procjenama. Svako zna koliko štete, čak i šezdeset godina nakon Drugog svjetskog rata, proizvode manipulacije brojem ubijenih u bivšoj Jugoslaviji ili manipulacije brojem ubijenih u Jasenovcu.“
Vratimo se ubijenoj djeci Sarajeva. Čim se tekst Srđana Puhala pojavio u javnosti, otpočela je krvožedna hajka na autora. Dotad u sarajevskim i bošnjačkim medijima, zbog kritike srpskog nacionalizma, iznimno cijenjeni bloger i politički analitičar Puhalo, odjedanput je postao neprijatelj bošnjačkog naroda i četnik koji je konačno pokazao svoje pravo lice. Uz bošnjačke nacionalističke političare i islamske fanatike, na Puhala su orkestrirano nasrnuli i bošnjački novinari i intelektualci, izručujući ga javnom linču.
Spomenik ubijenoj djeci opkoljenog Sarajeva 1992. – 1995. otvoren je 9. svibnja 2009. godine. U to vrijeme su neki intelektualci upozoravali da je spomenik diskriminatoran jer ne uključuje djecu koja su ubijena „na drugoj strani“. Oni su, a među njima je najangažiraniji bio profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajeva Enver Kazaz, doživjeli iste napade kao i Srđan Puhalo. To spomen-obilježje, kao i ono koje je podignuto prošle godine na Kazanima „ubijenim sugrađanima“ (uglavnom srpske nacionalnosti) bez spominjanja počinitelja zločina – pripadnika Armije BiH, posve je u duhu bošnjačkog nacionalizma. Visoki predstavnik Christian Schmidt pohvalio je nedavno u Vijeću sigurnosti UN-a gradonačelnicu Sarajeva Benjaminu Karić zbog njezinog zalaganja za pomirenje, a upravo je ona spriječila da se na spomeniku napišu imena počinitelja zločina.
Takvi spomenici, a ima ih na stotine u Bosni i Hercegovini, onemogućavaju suočavanje s istinom u ratu. Oni nisu vjerodostojni i ogrješuju se o žrtve rata. Manipulacije i licitacije brojem žrtava najviše nepravde nanose upravo žrtvama. Lišeni istine, pisao je svojevremeno njemački filozof Immanuel Kant (1724. – 1804.), društveni odnosi i razgovori postaju bezvrijednima. Ako laž i ne šteti konkretnom čovjeku, smatrao je Kant, šteti društvu i čovječanstvu u cjelini.
I mrtvi pripadaju čovječanstvu te se ni o njima ne smije lagati. Mrtvi imaju identitet. Oni nisu i ne smiju postati tek brojevi i puka statistika koja služi živima da njima manipuliraju i da profitiraju na njihovom stradanju. Mrtvi su konkretne osobe, s imenom i prezimenom. Uvećavanje broja žrtava, na isti način kao i umanjivanje, lišeno je pijeteta prema mrtvima. Zato je važno utvrditi identitet svake žrtve.
