(15.5.-21.05.2017) „Dijaspora plaća socijalni mir. Zašto bi onda vlast imala nešto protiv bježanije? Ta, to su budući financijeri društvenog ravnodušja“
Doviđenja Bosno!
Bosna i Hercegovina postaje iseljenička zemlja. Podaci prikupljeni u općinama i povratničkim udruženjima kažu da je prošle godine BiH napustilo 68.000 ljudi. O razlozima odlaska ljudi iz naše zemlje piše Izet Perviz za Al Jazeeru Balkans: „Sa Balkana se više ne odlazi trbuhom za kruhom, odavde se sada bježi glavom bez obzira. Bježi se iz Osijeka i Varaždina, iz Kikinde i Novog Pazara, iz Nikšića i Bijelog Polja, iz Peći i Prištine, iz Kumanova i Velesa, iz Livna i Zvornika, odasvud. Bježi se žestoko. Bježi se od pogane vlasti, od lažljivaca po parlamentima, od obijača budžetskih trezora, od potkupljivih sudija, od korumpiranih doktora, od advokatskih derikoža, od namještatelja tendera, od profesionalnih zapošljivača, od besprizornih državnih službenika, od prodanih novinara, od lažnih pisaca, od „poduzetnih“ političkih partija, od narcisoidne akademske zajednice, od licemjernih profesora, od političkih lupeža, od neiskrenih popova i snishodljivih hodža, od tri predsjednika, od 12 premijera, od 150 ministara, od 600 savjetnika i od hiljadu poslanika i odbornika, od dodika, izetbegovića, čovića, ivanića, radončića, vučića, šešelja, grabar-kitarovića, plenkovića, đukanovića, ivanova, zukorlića, tačija, i od svih koji su čovjekovu domovinu pretvorili u ćumez u kojem se kokodače od zore do sumraka, i od sumraka do praskozorja, bez prestanka, neprekidno, desetljećima. (…) Ali treba i vlast katkad razumjeti. Ta, koja to vlast ne bi bila zadovoljna da se u njenoj zemlji troši novac zarađen u drugim državama? Koliko li se samo deviza slije sa svih strana svijeta, koliko penzija dođe u eurima iz Francuske, Austrije, Švicarske, Njemačke, i koliko se to izgradi kuća od materijala iz domaćih preduzeća i domicilnom radnom snagom? Dijaspora plaća socijalni mir. Zašto bi onda vlast imala nešto protiv bježanije? Ta, to su budući financijeri društvenog ravnodušja.“
Pa dokle, Sebija ?!
Sebija Izatbegović mete sve što joj stane na put. Ovog puta osveta je stigla dekanicu Medicinskog fakulteta u Sarajevu Almiru Hadžović Džuvo. Gostujući u medijima Džuvo je istaknula kako su presudni strah i ucjena koje širi Izatbegović otkako se našla na čelu Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Za N1 Džuvo je istaknula:
"Ja sam prije mjesec dana, kada je organizovano naučno-nastavno vijeće bila pod direktnim mobingom, direktnim prijetnjama od Sebije Izetbegović. Rekla mi je da nije prikladno da se smijem. Rekla sam joj da se ne smijem, nego da bih najradije plakala. Na što je ona rekla da ću plakati uskoro.“
Početak kraja Dodikove ere?
Narodna skupština Republike Srpske nije usvojila odluku Vlade RS-a o prodaji Rudnika željezne rude "Ljubija“ Prijedor firmi “Israeli investment group“. Zbog straha da bi mogli izgubiti radna mjesta radnici su prosvjedovali i o tome javno govorili. O Dodikovim trikovima u slučaju “Ljubija“ piše Gordana Katana za Oslobođenje: Nakon 12 godina, u kojima je Narodna skupština bila tek glasačka mašina u rukama vlasti, desilo se doslovno čudo. DNS koji je učešće u vlasti koristio samo zarad vlastitih benefita, prvi put napravio je ozbiljan iskorak. Procijenivši da 850 radnika ArcelorMittala, jednako kao i radnici Željeznica, ali i ekonomska stabilnost prijedorske regije vrijede više od 93 miliona maraka, koliko je IIG bio spreman platiti RŽR Ljubija. A 39 srpskih poslanika pokazalo je da više nisu spremni nasjesti na Dodikovu priču da je svako ko glasa protiv onoga što on i klika oko njega naumi izdajnik srpskih interesa i RS-a. Jer većina takvih odluka u godinama iza nas RS-u su nanijele ogromnu i ekonomsku i političku štetu, a jedine benefite imao je samo uzak krug ljudi vezanih za predsjednika ovog bh. entiteta s njim na čelu. (…) Iz dešavanja oko Ljubije iščitava se jasna poruka da koalicija koja 12 godina suvereno vlada RS-om nije više onoliko monolitna kako bi to Dodik želio. I poruka da građani ipak počinju više brinuti o vlastitim stomacima, nego o nacionalnim interesima. Koji ih niti su u stanju nahraniti, niti sačuvati njihovu djecu da postanu dio ekonomskog zbjega koji hrli što dalje od “boljeg i uspješnijeg dijela BiH”.“
Antiglobalisti u biznisu sa multinacionalnim kompanijama
Stranke desnice dobile su na snazi posljednjih mjeseci kako u regiji, tako i u svijetu. Kako se rađa fašizam i kakav je odnos nacionalizma i antiglobalizma u kolumni za Autonomiju.info piše Laslo Vegel: „Prema Ištvanu Bibou, fašizam dobija na snazi ako se zbog nečega stvar nacije i stvar slobode nađu jedna naspram druge, i kad u građanima prevlada srah da će sloboda dovesti naciju u opasnost. Danas građani izvor opasnosti vide, ili misle da vide, u globalizmu. Lako je prikupljati birače s parolama protiv globalizma, ali niko nije u stanju da obuzda globalni kapitalizam. Političar-antigloblista ispaljuje borbene parole, a onda šuruje sa multinacionalnim kompanijama. Teško je uvideti da onaj ko ne govori o kapitalizmu, ne treba da govori ni o antiglobalizmu. Bojim se da će u ovoj Velikoj Dvoličnoj Igri demokratija biti gubitnica – ako se već globalizam ne može zaustaviti, ne preostaje ništa drugo do demokratiji navući ludačku košulju. „Fašizam je deformisani nusproizvod razvoja demokratije” – pisao je Bibo i mislim da je ova rečenica danas nadasve aktuelna. Kriza demokratije generiše i prodor krajnje desnice. Odnosi se to naročito na bivše socijalističke zemlje, u kojima su građani očekivali čudo od promene stistema, ali se ispostavilo da su završili u partokratiji. Plašim se da će sadašnja politička elita pasti na ispitu i da će i protiv svoje volje biti konačar ekstremistima.“
Kako skrojiti budućnost BiH
Kakva će biti BiH u budućnosti trebali bi odlučivati građani sa pozicija svojih interesa, a ne političke i nacionalističke elite. Upravo će nositelji sadašnje vlasti pokušati skrojiti novi Dayton po svojoj mjeri. Javna tribina o budućnosti BiH u organizaciji Evropskog fonda za Balkan i beogradskog tjednika „Vreme“ govorila je o toj tematici, navodi Dženana Halimović za Slobodnu Evropu: „Profesorica na FPN u Sarajevu Nermina Mujagić kaže kako postojeće stanje znači nacionalizam, banalnost i beznađe. Probuditi se, graditi novi ustav i osvijestiti građane, savjetuje Mujagić. „Moramo zabraniti političkim strankama da imaju monopol nad tim pitanjem, moramo ih potpuno, na neki način, isključiti. To je jedan scenario. Naravno, za to nam treba dobre volje i treba nam dosta stručnosti. Drugi je scenario da prihvatimo ovakvu strukturu, ali da natjeramo one koji se etnički izjašnjavaju, Srbe, Hrvate i Bošnjake, da umanje negativne efekte politika koje ih predstavljaju. Treći scenario jeste da proglasimo narodnu demokratiju, u kojoj vrijedi narodno mišljenje, da pustimo da ovo prirodno stanje u kojem vlada pravo jačeg a ne vladavina prava samo propadne“, rekla je Nermina Mujagić.“
Hod za „život“
U Zagrebu je u subotu ponovo održan Hod za život – skup kojim se manifestira protiv pobačaja i za „tradicionalne vrijednosti“. Među hodačima se našao i Dario Kordić, osoba koja je pred Haškim sudom osuđena na 25 godina zatvora zbog zločina u Ahmićima, u kojem se među više od 100 žrtava našlo i 11 djece. Najupečatljivija slika sa Hoda je ona u kojoj zagrljeni marširaju Kordić i Marijana Petir, hrvatska europarlamentarka. Na tu pojavu reagirali su iz časopisa za feminističku teoriju i umjetnost Bona: „Hrvatski revizionizam nije nova pojava – proslave Domovinskog rata i negiranje ratnih zločina su ustaljena praksa, kao i proglašavanje ratnih zločinaca herojima. Čak ni pojava Kordića na Hodu nije iznenađujuća – prisustvovao je i prošle godine. Međutim, činjenica da se hrvatska predstavnica u Evropskom parlamentu slikala sa osuđenimratnim zločincem, i to postavila na Facebook, uz opis – feeling blessed – bez bilo kakve ozbiljnije reakcije, što domaćih i stranih medija, što međunarodnih organizacija, jeste iznenađujuće (reakcije su došle uglavnom od ljevičarskih i feminističkih portala i organizacija). Njihova fotografija nije samo primjer revizionizma, već i dokaz volje da se on prihvati kao službena politika (...)“
Pripremila: Lucija Popović, Prometej.ba
