Alfred Seifert, Hipatija
Sudbina Hipatije iz Aleksandrije (oko 355. – 415.) poprimila je s vremenom mitska obilježja i do danas ostala vrhunski primjer pobjede fanatizma i natražnjaštva nad slobodoumljem, vjerskom tolerancijom i rodnom ravnopravnošću. Povijesna Hipatija stoga je odavno već ustuknula pred predodžbom koju su iz vlastitih pobuda i ideoloških potreba oblikovali kako pisci samo koje stoljeće mlađi od njezina doba, tako i mnogo kasniji autori, od prosvjetiteljstva do danas.
Tko je zaista bila Hipatija iz Aleksandrije i koje je njezino mjesto u vjersko-političkim previranjima u kulturno, religijski i etnički šarolikoj sredini egipatske Aleksandrije krajem 4. i početkom 5. stoljeća, vjerojatno se nikad neće sa sigurnošću doznati. O njoj je sačuvano premalo podataka da bi se njezin život i djelo mogli pouzdano rekonstruirati. I ono malo što je poznato zamagljeno je različitim pogledima na onodobna događanja i njihove glavne aktere te nazorima i ciljevima koje ta svjedočanstva zastupaju i iskazuju.
Bili joj naklonjeni ili je ocrnjivali, svi se slažu u jednom: Hipatija je bila obrazovana, darovita i nadasve cijenjena građanka Aleksandrije. Živjela je i djelovala u svijetu i vremenu u kojem se žensko isticanje općenito dočekivalo sa zazorom. No njoj nisu osporavani ni znanje ni ugled ni moralni autoritet. Štoviše, čini se da su upravo utjecaj koji je uživala i odlučnost koju je pokazivala u obrani svojih stavovana posljetku presudno pridonijeli njezinoj smrti.
Kći aleksandrijskog učenjaka
Pretpostavlja se da je u trenutku smrti Hipatija imala šezdesetak godina, što bi značilo da se rodila oko 355. godine u mnogoljudnoj egipatskoj prijestolnici Aleksandriji, u kojoj jeprovela cijeli svoj životni vijek. Ništa se ne zna o njezinoj majci, a otac joj je bio Teon, znameniti aleksandrijski učenjak. Hipatija je osnovnu poduku zacijelo dobila od oca koji ju je obrazovao i u matematici i astronomiji. Poslije mu je pomagala u njegovim astronomskim bavljenjima. Nije poznato od koga je stekla naobrazbu iz filozofije, premda se pomišlja da bi joj učitelj možda bio Antonin, sin neoplatonske filozofkinje Sosipatre iz Efeza.
Hipatija je dovršetkom školovanja sama počela predavati matematiku i filozofiju. Svoj život je u cijelosti posvetila učenom djelovanju i nikad se nije udavala (podatak da joj je muž bio filozof Izidor pogreška je jednoga kasnijeg izvora). O njoj su zabilježili da je bila izvanredne ljepote, no ona je odbacivala putenost i senzualnost. Uvijek je pokazivala umjerenost i živjela je asketski. Nosila je filozofski ogrtač (tríbõn) koji se uobičajeno povezuje s cinicima, pripadnicima filozofske škole koja je naučavala prirodnost i lišenost svih potreba. Taj ogrtač tako je izrastao u simbol uzdržljivosti i odricanja, unutarnje neovisnosti i samodostatnosti.
Rado slušana učiteljica
Hipatija je zastupala neoplatonsku filozofiju, naučavajući da se čovjek mora uzdići nad vlastitom tjelesnošću i da se u potrazi za božanskim mora osloboditi osjećaja, živjeti u skladu sa sobom i biti ravnodušan prema svjetovnome i materijalnome. Učenicima je nastojala ucijepiti da filozofiju smatraju svojevrsnim religijskim misterijem, “najneizrazivijim od neizrazivog”. Tjerala ih je da filozofskim intelektom slijede Platonov nauk i da naporom uma i srca izdvoje iz svoje nutrine “oko zakopano u nama” koje otkrivaču omogućuje dosezanje nadiskustvenog svijeta i razbijanje okova tvarnog.
Bila je iznimno cijenjena među svojim učenicima, ali i običnim slušateljima koji su je hrlili slušati kad je izlagala Platonov ili Aristotelov nauk. Tako je filozofske teme, o kojima se običavalo raspravljati u zatvorenom krugu među obrazovanima, učinila dostupnima širim skupinama. Predavanja je držala i na ulici, naviknuvši se kretati među muškarcima u javnosti, što nije bilo uobičajeno za žene onoga doba.
Hipatija je od učenika zahtijevala silan spoznajni napor i etičko savršenstvo. Učila ih je da steknu dubinski uvid koji postoji na rubu znanja i koji priznaje pravu ljepotu, a ona nije materijalna ni vezana za točno određeni predmet. Pritom se nije ustezala ni od grubih postupaka. Sačuvana je priča o jednom učeniku koji se u nju zaljubio i, ne mogavši suspregnuti osjećaje, priznao joj ljubav. Hipatija mu jepokazala komad platna koji joj je služio kao menstrualni uložak i tako zorno predočila upitnost njegove seksualne želje. Umrljano krvlju, platno je simboliziralo nečistoću svega materijalnog. Njezino je ponašanje u toj zgodi (čak i ako je ona naknadno iskićena kad se oblikovala legenda o Hipatiji) karakteristično za cinike koji su promišljeno nastojali sugovornike šokirati i sablazniti kako bi ih natjerali da shvate i progledaju.
Učenjakinja – matematičarka i astrologinja
Hipatija je bila najprisnija očeva znanstvena suradnica. Pripisuju joj se brojna matematička i astronomska djela, no nijedno nije sačuvano da bi se sa sigurnošću moglo reći koliki bio njezin doprinos. Ipak, u najstarijem rukopisu komentara “Matematičke zbirke” Klaudija Ptolemeja, što ga je sastavio njezin otac Teon, stoji uz naslov treće knjige opaska da je riječ o verziji koju je provjerila “filozofkinja Hipatija, moja kći”. Navodi se i kao autorica komentara na dva matematička djela, “Aritmetike” Diofanta iz Aleksandrije i “Presjek stošca” Apolonija iz Perge, te jednog spisa naslovljenog “Astronomski kanon”).
Bavila se i mjerniminstrumentima. Navodno je bila upućena i u izradu astrolaba, instrumenta kojije prikazivao kretanje nebeskih tijela, a mogao je imati različite namjene – od astronomskih izračuna do određivanja doba dana i godine. Filozof Sinezije pruža svjedočanstvo pišući da je načinio nacrt astrolaba, ali zahvaljujući Hipatijinoj pomoći. Zna se da je Teon napisao dva djela posvećena astrolabu (velikom i malom) pa nije nemoguće da je on prenio znanje Hipatiji, a ona Sineziju.
(Ne)religioznost i ugled
Početkom devedesetih godina 4. stoljeća već je čvrsto bio oblikovan krug Hipatijinih učenika. Nekolicina ih je poznata po imenu, a bila je riječ o imućnim i dobro povezanim osobama koje su poslije obnašale visoke službe. Među njezinim učenicima i slušateljima bilo je pogana i kršćana, no ona nije činila razliku među njima. Sama se nikad nije uključila u sukobe i razračune izmeđusve brojnije kršćanske i sve slabije poganske zajednice u Aleksandriji. Nisu je privlačili mjesni poganski kultovi. Politeizam je u njezinim očima bio samo sastavni dio helenističke kulturne tradicije koju je cijenila, no sama nije osjećala nikakvu potrebu da prakticira mnogoboštvo.
O njezinu ugledu i popularnosti najbolje svjedoči činjenica da su je posjećivali visoki gradski i pokrajinski službenici kako bi joj iskazali poštovanje, ali i pitali je za savjet. To joj je pružalo priliku da promiče svoja filozofska načela i zasade u najvišim političkim krugovima i tako utječe na politiku. Među tim visokorangiranim pohoditeljima bio je i Orest, namjesnik Egipatske dijeceze s naslovom augustovskog prefekta. Orest je zacijelo polazio i Hipatijina predavanja, a Sokrat Skolastik navodi da su se njih dvoje jako dobro poznavali te da se Orest s Hipatijom savjetovao u administrativnim i političkim poslovima. Premda je bio kršćanin, navodno ju je toliko cijenio i bio pod takvim njezinim utjecajem da je prestao odlaziti u crkvu.
Uzavrela Aleksandrija
Sukobi između pogana i kršćana, između sučeljenih kršćanskih skupina te između Židova i kršćana činili su kulisu aleksandrijske drame. Patrijarh Ćiril je svoj boj za čistoću vjere počeo oborivši se na jednu heterodoksnu kršćansku skupinu, a nastavio ga je nastupivši protiv Židova, što je pokrenulo lanac događaja čiji je ishod bio Hipatijina pogibija.
Sokrat Skolastik navodi da su neki kršćani proširili glasinu da upravo Hipatija stoji na putu izmirenja između Židova i patrijarha Ćirila. Glasina možda i nije bila neosnovana jer Hipatija nikako nije mogla prihvatiti Ćirilovo agresivno miješanje u političke prilike i nasilje prema vjerskim neistomišljenicima. Ona je uvijek nesputano izražavala svoje mišljenje islobodno je suobraćala s gradskim i carskim dužnosnicima, u javnosti i kod kuće.
Smrt Hipatije u Aleksandriji (Wikimedia Commons)
Pretpostavlja se da je netko iz Ćirilova neposrednog okruženja odlučio djelovati protiv protiv Hipatije. Njezina je slabost bila što nije bila popularna među svjetinom, ni kršćanskom ni poganskom. Nikad se nije ni pokušavala svidjeti “običnim” ljudima. Njezinim neprijateljima stoga nije bilo teško uvjeriti puk da je vještica koja crnom magijom potiče razdor kako bi ovladala gradom. Doskora se stvorila jedna naročito fanatična skupina koja je odlučila ukloniti filozofkinju, a činili su je parabalani, članovi kršćanskog laičkog bratstva.
U ožujku 415. godine pripremili su zasjedu. Dok se Hipatija vraćala kući, dočekali su je na ulici, izvukli iz njezine kočije i odvukli u crkvu zvanu Cezarij, nekadašnji hram posvećen carskom kultu. Ne mareći ni za njezinu dob, svukli su je dogola i zatukli razlomljenim komadima grnčarije. Njezin leš su raskomadali, povlačili ulicama do mjesta Kinaron u neposrednoj blizini grada i ondje spalili. Bez obzira na legendu koja se s vremenom isplela oko Hipatije, njezin strašan udes i danas jednakom snagom svjedoči o užasima vjersko-političkog fanatizma.
Cjelovita verzija ovog teksta izvorno je objavljena u “Meridijani. Časopis za zemljopis, povijest,ekologiju i putovanja” (broj 181, svibanj 2014.)
