U slučaju Hillary Clinton čini se da je njen feminizam ipak samo paravan za nastavak statusa quo gdje se odnosi moći ne mijenjaju i gdje siromašni postaju sve siromašniji, a bogati još bogatiji. Žene od njenog predsjedanja neće imati nikakve koristi, kao što nisu imale koristi od Margaret Thatcher.
Kampanja za predsjednika/predsjednicu jedne od najmoćnijih zemalja u svijetu ušla je u završnu godinu. Predizbori u oba tabora (demokratskom i republikanskom) odavno su počeli, a 8. studenog 2016. građanke i građani SAD-a biraju 45. predsjednika, odnosno predsjednicu. Hoće li po prvi puta u povijesti na to mjesto zasjesti žena? Možda da ili ipak bolje ne?
Velika je euforija pratila objavu kandidature Hillary Clinton. Konačno jedna politički snažna žena, demokratkinja, s velikim šansama za pobjedu, barem u demokratskom taboru. Početkom 2015. godine, kada je objavila kandidaturu, na vidiku nije postojao nitko tko bi joj mogao parirati u utrci za demokratskog predstavnika, odnosno predstavnicu na generalnim izborima za predsjednika, tj. predsjednicu. No, ubrzo nakon objave njene kandidature, oglasio se do tada prilično neeksponirani senator Bernie Sanders iz Vermonta.
Hillary Clinton se pojavila kao jedina žena koja ima mogućnost postati jednom od najmoćnijih osoba u svjetskoj politici i kao osoba od koje bi mogli očekivati snažnije zalaganje za prava manjina, siromašnih i svih onih koji teško žive u grotlu neoliberalnog kapitalizma, koja bi zaista bila u poziciji napraviti promjene i zaokret u cjelokupnoj svjetskoj političkoj retorici. S druge strane je ponovno jedan muškarac. On je stariji, bijele boje kože, no, za razliku od svoje suparnice, puno ljevije. Njegovi su govori uvijek uključujući. On nikada ne govori samo o sebi, govori o "nama", uvijek u množini. Kada slušamo Hillary Clinton, osim što bez imalo problema možemo zamisliti da je na njenom mjestu muškarac, kao da se osjeća njena prevelika želja da se svidi svima. I u toj želji kao da gubi vjerodostojnost. Pitanje koje se ovdje nameće jest: koja je onda razlika među njima? Velika.
Senator Sanders je na političku scenu SAD-a donio prilično omraženi i u javnosti pogrešno shvaćeni pojam socijalizma. On je socijaldemokrat ili demokratski socijalist, kako se ponekad voli nazivati. Za razumijevanje ovog velikog retoričkog zaokreta mora se u obzir uzeti shvaćanje socijalizma u SAD-u. Što to točno znači za tamošnji politički prostor? Socijalizam u SAD-u ima nešto drugačije konotacije nego u Europi. Naime, u SAD-u je ovaj pojam shvaćen izuzetno negativno jer se bez izuzetka povezuje sa pojmom komunizma koji označava ograničavanje osobnih sloboda. To je u suprotnosti sa samom idejom na kojoj je SAD izgrađen, a koja promovira individualizam i slobodu izbora. Zbog toga, Sandersovo korištenje pojma socijalizma donosi preispitivanje prethodnog negativnog shvaćanja i u javnom diskursu.
Kakve retoričke novosti donosi bivša državna tajnica Clinton? Čini se, nikakve. Njezin je moto ostati vjerna korporacijama i privatnom novcu u politici, a njezina se retorika mijenja gotovo iz dana u dan. Jedan od primjera Clintoninog nekonzistentnog retoričkog istupanja navodi novnarka Lisa Featherstone u svom članku iz siječnja ove godine: "Prošlog ljeta, tokom desničarskog napada na Planned Parenthood, što je kasnije inspiriralo smrtonosni pohod vatrenim oružjem u klinici u Colorado Springsu, Clinton je pokušala "podijeliti razliku" rekavši jedan tjedan da joj se videi o praksama koje provodi Planned Parenthood čine uznemirujućima, dok je tjedan nakon toga pojasnila da podupire organizaciju – hrabra izjava za nekoga tko je jednom govorio da su "ženska prava, ljudska prava". Dok se u jednom trenutku "zgražala" nad "praksama" koje organizacija za planiranje roditeljstva provodi, a to je sveobuhvatna briga za reproduktivno zdravlje prvenstveno mladih žena, u drugom trenutku je ipak shvatila da bi bilo dobro poduprijeti takvu organizaciju. Nekako se čini kako je Clinton malo izgubljena u vremenu u kojem se natječe za demokratsku predsjedničku nominaciju. Dok je u davnim vremenima kad su još mediji bili u povojima ovakvo okretanje stavova bilo neprimjetno i zaista u funkciji prikupljanja što većeg broja glasova zbog slabog ili nikakvog protoka informacija, danas, kada je sve moguće zabilježiti i dokumentirati, ovakvi nagli okreti u stavovima rezultiraju gubljenjem vjerodostojnosti.
Ovo nije bila jedina stvar koja je doprinijela Clintoninom gubitku vjerodostojnosti. Na svom skupu u St. Louisu Clinton je prozvala Sandersa pitavši se gdje je bio 1993. godine kada je ona pokušala progurati reformu zdravstvene zaštite. Što bi bilo legitimno pitanje da on nije doslovno stajao iza nje dok mu se zahvaljivala što je došao podržati upravo tu ideju, što pokazuje snimka koja se ubrzo pojavila na svim društvenim mrežama. Ovdje ponovno pokazuje kako će reći sve samo da dobije poziciju za koju se natječe. Je li to osobina koju predsjednica ili predsjednik jedne od najmoćnijih zemalja svijeta treba imati? Ne samo da pokazuje koliko sa svakim svojim istupom gubi kredilbilitet, već i koliko bi bilo loše da ona zasjedne na mjesto predsjednice SAD-a. Doduše, puno lošije, odnosno opasnije bi bilo da na mjesto predsjednika sjednu Donald Trump ili Ted Cruz, ali iz potpuno drugih razloga.
Kada govori o ženama, Clinton to čini samo površno. Dio programa koji se odnosi na prava žena zapravo ne donosi ništa novo, osim nabrajanja već viđenih obećanja koja se odnose na jednaku plaću, zauzimanje za ženska reproduktivna prava i borba za plaćeno obiteljsko bolovanje, i financijski prihvatljiva skrb za djecu. S druge strane stoji muškarac koji, ne samo da je bio aktivist koji se borio za desegregaciju sveučilišta kada je bujao pokret protiv rasne diskriminacije, nego i snažno ustaje za prava žena, kako za slobodu izbora, tako i za jednaku plaću za isti rad. Clinton se deklarativno za to zalaže, ali pokret za povećanje minimalne plaće sa 7,5 na 15 dolara po satu nigdje ne spominje, iako većinu radne snage koja radi za minimalac čine – žene.
Neke feministkinje koje su stale iza Hillary Clinton smatraju da je sama činjenica što je žena dovoljna da je se podupre. I nisu u pitanju samo "neke" feministkinje. Prvo ime koje valja spomenuti je Gloria Steinmen koja je u jednom trenutku optužila mlade žene koje sudjeluju u kampanji Bernia Sandersa da su tamo samo zbog dečki. Takve izjave, osim što su nesmotrene, izazivaju još veći revolt kod mladih žena i smještaju one koje/i to izgovaraju na stranu korporativnog feminizma. Korporativni feminizam upravo potiče ideju da je bolje imati ženu na vodećoj poziciji koja perpetuira trenutne odnose moći, nego na to mjesto staviti muškarca koji je, recimo, socijaldemokrat i te odnose želi promijeniti. Korporativni feminizam kao da pokušava obezvrijediti vjerodostojnost i kompetentnost kao važne osobine prilikom izbora kandidata i kandidatkinja za obnašanje neke visoke upravljačke pozicije. Clinton se jasno odredila u kojem je smislu feministkinja kada je od velikih korporacija primila stotine tisuća američkih dolara za održavanje govora. I ne samo to, korporacije koje su direktno utjecale na financijsku krizu Clintonini su najveći donatori. S druge strane, kampanja Bernia Sandersa uglavnom je financirana malim donacijama individualaca i nešto većim donacijama sindikata, NVO-a i sličnih udruga.
Osim Steinman, Clinton javno podupiru i neka poznata televizijska lica feminizma kao što je Lena Dunham iz serije Girls te Illana Glazer i Abbi Jacobson iz serije Broad City. Clinton je čak dobila cammeo ulogu u jednoj od nedavno emitiranih epizoda spomenute serije.
Rod ne može i ne smije biti argument kako za diskriminaciju, tako ni za afirmativno vrednovanje nekoga. Kvote i pozitivna diskriminacija ne smiju ići u korist onima koji perpetuiraju stalno iste odnose moći u društvu. Ne smijemo i ne možemo stajati iza nekoga samo zato što je on ili ona određenog spola. U slučaju Hillary Clinton čini se da je njen feminizam ipak samo paravan za nastavak statusa quo gdje se odnosi moći ne mijenjaju i gdje siromašni postaju sve siromašniji, a bogati još bogatiji. Žene od njenog predsjedanja neće imati nikakve koristi, kao što nisu imale koristi od Margaret Thatcher.
Ružica Strelar/Libela
