Foto: AA
Heroje nećete naći u Kataru, one su u Iranu. Pokazuju nam kako ne šutjeti i talasati, već beskompromisno pružiti otpor gaženju dostojanstva, sloboda i života. Ono što se događa u Iranu nam pokazuje što se događa i kako to izgleda ako odgađamo beskompromisno pružiti otpor do trenutka dok voda ne dođe do grla.
piše: Lana Bobić
Već neko vrijeme nisam napisala tekst. U krizi identiteta sam. Gubim nadu i vjeru, pogonsko gorivo moje motivacije i rada. Moji stavovi i moja borbenost temelje se na vjeri i nadi da možemo bolje. U zadnje vrijeme mi je sve teže vjerovati u to. Što god da napišem čini mi se besmislenim. Onda dođe Svjetsko prvenstvo u nogometu i potonu mi sve lađe.
Za početak, hajde da se ne lažemo, nogomet nije nikakva najvažnija sporedna stvar na svijetu, nogomet je najvažnija glavna stvar na svijetu čim je Svjetsko prvenstvo važnije od školske nastave i od rada Sabora i Vlade. Nema tog gaženja sloboda, dostojanstva i života koje bi moglo spriječiti mase da fanatično pohode i prate najvažniju glavnu stvar na svijetu, odnosno muškarce koji, pod dresovima i himnama svojih nacionalnih država i izdašnih sponzorstava, ganjaju loptu.
Nemojte me krivo shvatiti, nemam ništa protiv nogometa, nogometaša i onih koji vole i prate nogomet. Niti mislim da je nogomet tek bezumno ganjanje lopte. No, ozbiljno mi nije jasan kult koji se od nogometa pravi, kao ni kognitivna disonanca nužna za bezbrižno uživanje u Mundijalu uz sve što se oko organizacije događa.
Zeza li mene netko ili stvarno ima ekipe koja zgražanje nad tisućama mrtvih radnika i kafala sistema smatra moraliziranjem i signalizacijom vrline? Što bi trebali, ne zgražati se nad korupcijom, kriminalom, ropstvom i kršenjem ljudskih prava? Bar da se o tome raspravlja kad se već ništa ne poduzima.
I nemojte sad o besmislicama kako nogomet ne treba politizirati kad je on već debelo politiziran. Ili smatramo da je Katar dobio organizaciju Svjetskog prvenstva zbog duge i bogate nogometne tradicije? Bivši glavni tajnik FIFA-e, inače smijenjen zbog istrage za kriminalne radnje, Jerome Valcke, rekao je kako je prvenstvo lakše organizirati u zemljama s manje demokracije, ergo Rusija, ergo Katar.
Mislim, nisam blesava, jasno mi je da će licemjerni Zapad šutke prijeći preko gaženja dostojanstva, sloboda i života ljudi u ime dobrih odnosa s katarskim investicijama. Znamo da se najintrigantnije političke igre ionako ne događaju u političkoj areni, već u onoj ekonomskoj. Priznajem, nadala sam se i vjerovala da su ljudska prava kao temeljna vrijednost zapadnog društva istina, a ne floskula koja pred novcem zaboravlja vlastiti identitet.
Od savladavanja osnovnoškolske matematike jasno mi je i da nešto ne štima u suludo viskom ciframa koje su u muškom profesionalnom nogometu kao „dobar dan“. Godinama mi je već, kao i svima, jasno da je FIFA jedna koruptivna praonica novca. Ono što imam poteškoća shvatiti je da mi nogometaše zovemo herojima i tretiramo kao polubogove, istovremeno prezirući elite čije boje ti naši heroji nose kamuflirani u nacionalna obilježja. Mi nogometaše koji bez pogovora igraju na krvavim stadionima i nemaju čak ni toliko hrabrosti pred prijetnjom žutim kartonom staviti “One love” trakice kao podršku osobama čija je seksualnost u Kataru kriminalizirana zovemo herojima?
Ono što mi je u potpunosti nejasno je prihvaćanje takvih pravila igre od strane igrača i navijača. Bez igrača i navijača nema ni nogometne industrije. Dakle, igrači i navijači imaju moć, ogromnu moć. S tim da igrači zbog svog statusa posjeduju i ogromnu vidljivost i nezanemariv utjecaj na javno mnijenje.
Zamislite da se pravovremeno najavio bojkot. Ne, nećemo igrati na stadionima i nećemo kupovati ulaznice za stadione izgrađene na eksploatiranim migrantskim robovima od kojih su neki doslovno umrli gradeći te stadione i gradove. Ne, nećemo igrati i nećemo doći navijati u zemlju u kojoj su žene tretirane kao vlasništvo muškaraca, a gej ljudi kriminalizirani. Ne podržavamo. Otkazujemo.
Eto, moj se životni žar bazirao na uvjerenju da je tako nešto možda moguće. Znam da nije, previše je tu različitih konteksta, elemenata koji takvu priču čine poprilično nemogućom. Ali možda ipak, tinjalo je malo vjere i malo nade. Da će neke vrijednosti koje želimo da uživaju naša djeca biti dovoljno vrijedne da riskiramo hodočašće na sveti stadion, pivo corner ili još novaca na poprilično punim računima. Kako da ne. Para vrti di burgija ne može i to je svijet u kojem mi živimo i na kojeg pristajemo, netko za puno novaca, a većina za malo igre i još manje mrvica.
S time sam se gotovo pomirila dok moju vjeru i nadu nisu rasplamsali jedini heroji ovog Mundijala, ako heroja na krvavim stadionima uopće može biti. Za razliku od svojih brojnih kolega čije se kičme povijaju pod FIFA-inom kompozicijom i sponzorskom dirigentskom palicom, iranski su reprezentativci pokazali da su im neke osnovne vrijednosti ljudskog dostojanstva ipak važnije od igre, novca, slave.
Tijekom iranske himne, uoči svog prvog nastupa u Kataru, odlučno su šutjeli, odlučivši tako iskazati neslaganje s iranskim režimom i solidarnost s prosvjednicama u Iranu, ma koliko to riskantno bilo za njih po povratku u Iran. Naime, dok oči svijeta fanatično prate Mundijal u Kataru, okreću ih od trenutno najvažnijih događanja u svijetu - revolucije u Iranu.
Iran je mjesto gdje se u ovom trenutku igra najvažnija utakmica. Ona u kojoj će biti odlučeno, do people have the power? Da se podsjetimo, priča kreće sredinom rujna kada je dvadesetdvogodišnja Mahsa Amini uhićena zbog nepropisnog nošenja hidžaba, a neposredno nakon uhićenja umire u teheranskoj bolnici. Obitelj, prijatelji i prosvjednici tvrde da je umrla od posljedica premlaćivanja, što iranske vlasti opovrgavaju.
Prosvjedi zbog smrti Mahse Amini krenuli su u njenom rodnom gradu, Saqqezu, a zatim se razbuktali diljem Kurdistana i Irana. Prosvjede je dodatno razbuktalo brutalno postupanje policije i sigurnosnih snaga iranskog teokratskog režima. U prosvjedima je, prema dostupnim podacima, do sada umrlo preko 300 ljudi od čega preko 40 djece, a uhićeno je 14.000 osoba i određeno nekoliko smrtnih kazni.
Netom nakon što su prosvjedi krenuli dvadesetjednogodišnja Hadis Najafi upucana je nakon što je podigla kosu u punđu i krenula u prosvjed. Zbog toga je uz rezanje kose i povik “žene, život, sloboda”, podizanje kose u punđu postao jedan od simbola ovih prosvjeda kojeg u Iranu predvode žene. Ljute, borbene i nesalomljive žene, ali i muškarci, koji riskiraju smrt radi vjere u dostojanstvo, slobodu i život. Otvorena vatra na prosvjednike već je normalan odgovor iranskih vlasti. O silovanju prosvjednica koje su uhićene svjedočili su doktori na bazi ozljeda nekih od uhićenih prosvjednica.
Međutim, ni vojska, ni meci, ni silovanja, ni ozbiljna opasnost za bližnje, čak i za djecu prosvjednica, u ovome trenutku ne može ugasiti ove prosvjede. Jer ljudi u Iranu znaju da već sutra one ili njihove kćeri mogu biti Mahsa. Jer razumiju da je pitanje života. Ili režim ili one i njihova djeca. Raja je na ulici i s ulice se neće dati dok režim ili ne padne ili ih uguši u krvi.
Heroje nećete naći u Kataru, one su u Iranu. Pokazuju nam kako ne šutjeti i talasati, već beskompromisno pružiti otpor gaženju dostojanstva, sloboda i života. Ono što se događa u Iranu nam pokazuje što se događa i kako to izgleda ako odgađamo beskompromisno pružiti otpor do trenutka dok voda ne dođe do grla. Dok ne postane pitanje života ili smrti. I pokazat će imamo li mi ljudi moć nešto promijeniti kada opresivne strukture moći postanu toliko okoštale da ih nije moguće slabiti i razgrađivati već se protiv njih mora direktno boriti.
