Senesh odjevena u mađarsku uniformu za vrijeme Purima
BOLJE UMRIJETI NEGO VRATITI SE KUĆI ZNAJUĆI DA NISMO NI POKUŠALI/E POMOĆI
Hannah Senesh, spisateljica, pjesnikinja i vojnikinja, jedno je od lica židovskog otpora nacizmu čija priča, iako svakako zaslužuje spomen, često ostaje podzastupljena u analima svjetske povijesti.
Ova mađarska Židovka rođena je u Budimpešti 17. srpnja 1921. Iako odrasla u prosječnoj, pa čak i dobrostojećoj obitelji, Senesh je već kao vrlo mlada postala svjesna društvenih promjena koje su počele zahvaćati društvo netom prije početka Drugog svjetskog rata. Zbog literarnog talenta koji je pokazala kroz pisanje drame i poezije za vrijeme svog srednjoškolskog školovanja, Hannah Senesh je odabrana za predstavnicu školskog literarnog vijeća, no s obzirom na činjenicu da je Židovka obnašanje rečene pozicije ubrzo joj je zabranjeno. U svojim dnevničkim zapisima Hannah je tada ustanovila: “Moramo biti iznimne da bi se borile protiv antisemitizma, tek sada počinjem vidjeti što zapravo znači biti Židovka u kršćanskom društvu, ali uopće me ne smeta… moramo se boriti. Zbog toga što nam je put do cilja otežan, moramo razviti izvanredne osobine. Da sam rođena kršćankom, svaka bi profesija bila otvorena za mene.”
Navedenu situaciju moguće je nazvati prijelomnim događajem u odrastanju ove mlade djevojke koji je uvelike utjecao na njezin budući životni put. Umjesto da ju pokoleba, rastući animozitet prema Židovima Senesh je tek nagnao da još više inzistira na vlastitom nasljeđu i prakticiranju istog te je još kao srednjoškolka počela stvarati veze s drugim mladim, židovskim istomišljenicima/ama i odlučila naučiti hebrejski. U ožujku 1939. završila je školovanje s odličnim uspjehom, ali je zbog neslaganja sa socio-političkom situacijom unutar tadašnje Budimpešte odbila odabrati studij u Mađarskoj te upisala Žensku poljoprivrednu školu u Nahlalu u Palestini.
Nedugo po njezinom odlasku u Palestinu, Europu je zahvatilo istinsko ratno stanje. Hannini dnevnički zapisi iz toga perioda stoga većinski izražavaju zabrinutost glede progona europskih Židova. U jednom od zapisa stoji: “U sredini voćnjaka nalazi se drevno drvo. Njegovo deblo je debelo, a korijenje i grane se šire po čitavom voćnjaku. Njegove grane su se sasušile, vlaga iz tla ne može doći do rubova. Vrtlar bilježi da je korijenje još uvijek snažno i da je deblo zdravo. To je plemenito stablo, još uvijek u stanju donositi plodove. Ovo stablo mora biti pažljivo obrezano. Vrtlar bez oklijevanja prekida debele grane, a alat za rezanje ostavlja svježe zlatne rane. Hoće li stablo preživjeti? Pogledaj! Na mjestu amputiranih grana počinju se pojavljivati nove. U blizini korijenja pojavljuju se male grančice, sa svježim pupoljcima koji sadrže nadu za obnovljeni život.”
Navedena alegorija za židovski narod jasno predstavlja kako percipiranu potrebu za održanjem židovske tradicije, tako, na određen način, i osobnu potrebu Hanne Senesh za konkretnim djelovanjem iako je se događaji unutar Europe nisu direktno doticali. Senesh se stoga, 1941. godine pridružila paravojnoj organizaciji Haganah (preteču današnjih izraelskih obrambenih snaga), da bi 1943. završila obuku u Egiptu, postala dobrovoljka u britanskoj vojsci i priključila se oružanoj borbi na europskom tlu. Kao Židovka, s još 36 drugih židovskih dobrovoljaca/kinja, u ožujku 1944. mobilizirana je na područje Jugoslavije gdje je, zajedno s Titovim partizanima, tri mjeseca sudjelovala u misiji spašavanja mađarskih Židova koje je čekala deportacija u koncentracijski logor Auschwitz.
Početkom lipnja 1944. Senesh je, u pratnji nekoliko partizana/ki, pokušala preći Mađarsku granicu. “Mi smo jedini/e koji možemo pomoći, nemamo pravo misliti na vlastitu sigurnost, nemamo pravo oklijevati… Bolje je umrijeti i očistiti savjest nego se vratiti kući znajući da nismo ni pokušali/e.” Zapisala je tada u svom dnevniku.
No, pri pokušaju prelaska granice mađarska žandarmerija razotkrila je Senesh pronašavši transmiter koji je koristila kako bi održala kontakt s partizanima/kama i drugim britanskim dobrovoljcima/kama. Predana je i ostavljena na milost i nemilost njemačkom Gestapu. Usprkos prisilnom skidanju, vezivanju i premlaćivanjima od strane Gestapa, prema jednom od Seneshinih također zarobljenih suboraca/kinja “njezino ponašanje pred članovima Gestapa i SS-a bilo je zadivljujuće, stalno im se suprotstavljala i uporno ih upozoravala na gorku sudbinu koja ih čeka nakon poraza. Zanimljivo je da su čak i ove divlje životinje u kojima je svaka iskra čovječanstva bila ugašena , osjećale strahopoštovanju u prisutnosti ove profinjene, neustrašive djevojke.” Prema tvrdnjama drugih zatvorenika/ca, Senesh je u zatvoru također bila poznata po korištenju ogledala kako bi pomoću svjetlosnih odsjaja mogla slati signale i komunicirati s drugima te je također često nastojala pjevati kako bi ostalim zatvorenicima/ama pokušala popraviti raspoloženje.
28. listopada Hannah Senesh optužena je za veleizdaju, a streljana je 7. studenog, samo nekoliko mjeseci prije 23. rođendana. Nakon njezinog pogubljenja, u ćeliji je pronađen dnevnik koji je pisala za vrijeme zarobljeništva, a u njemu i stihovi njezine posljednje pjesme:
One—two—three… eight feet long
Two strides across, the rest is dark…
Life is a fleeting question mark
One—two—three… maybe another week.
Or the next month may still find me here,
But death, I feel is very near.
I could have been 23 next July
I gambled on what mattered most, the dice were cast. I lost.
Preuzeto sa Libela.org.
