Jučer sam prvi put pogledala film V for Vendetta. I znam, trebala sam to puno ranije napraviti, ali ovaj trenutak zapravo se pokazao kao pun pogodak. Tijekom gledanja, sličnost s aktualnom globalnom političkom situacijom sasvim se prirodno nametnula.
Vođa velike svjetske sile koji čizmom vlada nad svojim poslušnicima? Tu je! Masovni građanski ustanak nastao kao reakcija na policijsko ubojstvo civila? I on je tu! Ne znam trebam li nastaviti s analogijama jer u filmu postoji i virus koji je u igrao bitnu ulogu u razvoju političke situacije, a stvoren je u laboratoriju, ali ne u državi nekakvog vanjskog neprijatelja kako to teoretičari urote iz našeg, realnog, a ne filmskog svijeta vole misliti. Film nam govori o potrebi za velikim idejama koje će pokrenuti građane, pa makar njihov začetak bio pojedinčeva osveta. Ljudima treba ideja koja ih može povezati, koja će ih ujedinjene voditi. Ipak, kada na kraju filma vidimo kako prosvjednici tvore jednoličnu masu može se nametnuti pitanje gubi li se u tom procesu svaka individualnost? Kada navučemo grupnu masku na lice kako bismo se, fizički ili metaforički, borili za svoja prava gubimo li svoje "ja"?
Kritičari ideje grupnog identiteta tvrdili bi kako je jedini izvorni identitet onaj osobni, te kako grupni identiteti parazitiraju nad njim i guše ga. Osobni identitet vezan je uz kategorije koje određuju pojedinca kao jedinstvenu osobu. Društveni identitet vezan je uz društvene kategorizacije sebe i drugih, kroz ono što pojedinca čini sličnim članovima neke skupine, a različitim od članova neke druge skupine. Istina je da, kada društveni identitet postane relevantniji od osobnog identiteta, ljudi sami na sebe prestaju gledati prvenstveno kao na pojedince, te se više počinju promatrati kao prototipne predstavnike skupine kojoj pripadaju – događa se ono što se naziva "depersonalizacija". Svjesno postaju sobe koje osjećaju, misle i ponašaju se kao članovi skupine. Na primjer, kada se pojedinačni muškarac samokategorizira kao muškarac, u odnosu na žene, on tada subjektivno naglašava svoje sličnosti s drugim muškarcima i umanjuje razlike između sebe i njih, a istovremeno povećava svoje stereotipne razlike naspram žena. Njegovo jastvo mijenja se te njegova svijest o sebi i njegovo ponašanje postaju depersonalizirani.
Društveni identitet je nešto čega je pojedinac svjestan. On sam sebe klasificira kao pripadnika određene skupine. Procesom društvenog uspoređivanja, osobe koje su slične takvom pojedincu postaju dio njegove skupine, oni koje se od njega razlikuju nalaze se izvan skupine. Važno je naglasiti kako su društvene kategorije u koje se pojedinac smješta dio strukturiranog društva i postoje samo u odnosu prema nekim drugim kategorijama. Takve kategorije stvarne su prije pojedinaca koji postaju njihovi članovi.
Ipak, ni osobni identitet ne može postojati bez određenih društvenih obrazaca te se uvelike sastoji od zauzimanja društvenih uloga. Pojedinčev identitet sastoji se od stavova o samome sebi koji izranjaju iz njegove refleksije i samokategorizacije ili identifikacije kao člana pojedinih skupina ili vršitelja pojedinih uloga (npr. pripadnost grupi žena ili obavljanje uloge domaćice). Organizirano društvo ključno je i za skupine i za uloge. Uloge i identiteti povezani su. Uzmimo kao primjer identitet nastavnika i učenika. Nastavnik i učenik uloge su određene ustrojstvom škole. Za svaku ulogu vrijede određena očekivanja, što po pitanju njihovog pojedinačnog djelovanja, što po pitanju njihove međusobne interakcije. Istodobno, nastavnici i učenici društvene su kategorije. U tom je slučaju važnija pripadnost skupini od određenih radnji koje čine.
Ipak, iako grupni identiteti smještaju osobu u kolektivnu ulogu, zauzimanje određenih uloga ili pripadnost skupini ne oduzima pojedincu njegovu posebnost jer je svaka osoba član jedinstvene kombinacije društvenih kategorija. Pripadnost skupini ne oduzima pojedincu njegovu individualnost, a ima veoma važnu pokretačku ulogu. Grupni identiteti ključni su za prosvjedne aktivnosti. Stvaranje kolektivnog identiteta od temeljne je važnosti da bi se izrodio određeni društveni pokret. Uz to, što se ljudi više poistovjećuju s grupom to su više skloni prosvjedovati i na druge načine djelovati u ime te grupe. Pripadnost skupini pruža motivaciju za djelovanje i snagu da se ono provede.
Ipak, znamo da nisu sve skupine iste. Možemo razlikovati pripisane i stečene grupne pripadnosti. Pripisane se teško mijenjaju, u njima se, za razliku od stečenih, nismo našli svojom voljom. Zanimljivo je razmisliti koje identitete želimo staviti u središte svojega života. One koje smo izabrali ili one koje nismo. Možda i ovdje ima smisla relativizirati s obzirom na kontekst. Ako vas netko diskriminira zbog vaše boje kože, seksualne orijentacije ili nacionalne pripadnosti možete se osjećati bespomoćno jer je to nešto što ne možete mijenjati. Tu nema prostora raspravi i argumentima. S druge strane, mnoge identitete možete birati – hoćete li biti ljevičar ili desničar, skeptik oko klimatskih promjena, katolik, homofob, antifašist. I oko ovih se identiteta različite skupine mogu sukobiti, no razmjena mišljenja u tim slučajevima ima smisla.
Da zaokružimo priču, osvrnut ću se na aktualne događaje, točnije na prosvjede u SAD-u, pa i diljem svijeta, zbog ubojstva Afroamerikanca Georgea Floyda, koji je preminuo uslijed, slažu se prosvjednici, nepotrebnog korištenja policijske sile. Njegova je smrt u SAD-u produbila jaz između bjelačke populacije i one crnaca, ali i općenitije, nebijelaca. Ipak, ne slažu se svi s opravdanošću tih prosvjeda. I s naših prostora mogli su se čuti glasovi o tome kako u SAD-u nema rasizma te izjednačavanje prosvjednika s nasilnicima koji su prosvjednu klimu iskoristili za kriminal. Ipak, ti su glasovi redom oni bijelaca, dakle ljudi koji ne pripadaju skupini tamnoputih građana SAD-a. A iako svatko ima pravo na vlastito mišljenje, poneka su informiranija od drugih, što zbog veće količine podataka s kojima barataju, što zbog življenog iskustva. Perspektive subordiniranih skupina u epistemičkoj su prednosti kada je riječ o političkim pitanjima vezanim uz situaciju svojih članova. Njihovi članovi jednostavno znaju više od onih koji su na poziciji moći, onih koji se s njihovim problemima ne susreću samo zato što su se rodili "ispravnije" boje kože. I zato bi ti ljudi trebali dvaput razmisliti prije istupanja s paušalnim stavovima o nepostojanju rasizma u SAD-a jer time odbacuju perspektivu čitave skupine ljudi. Odbacuju epistemičku inkluzivnost perspektiva, ideju da svatko donosi nešto novo za stol, ovisno o svojim životnim iskustvima.
Nadalje, na slogan "Black lives matter" neki su odgovorili kontrasloganom "All lives matter", naglašavajući valjda svoj univerzalni humanizam. Ipak, takav je odgovor isključiv i nimalo humanistički, i to ne zato što semantička poruka lišena konteksta nije u redu (iako je jako neodređena – svi ljudski životi, životi svih sisavaca… o kojim je životima riječ?), već zato što je reakcionarna. Sama poruka "Black lives matter" ne govori da su samo životi Afroamerikanaca u SAD-u vrijedni, već se njome skreće pozornost na njihovu krhkost u trenutačnoj političkoj situaciji. Potencirati pripadnost grupi bijelih Amerikanaca u ovom trenutku nije potrebno jer, kako god oni to u ovom trenutku doživljavali, nisu pod napadom. Reći da i bijeli ljudi imaju problema neosjetljivo je na probleme s kojima se nebijelačka populacija susreće samo zbog svoje boje kože.
U ovom trenutku nije potrebno američkim crncima oduzimati grupnu pripadnost te širiti i univerzalizirati poruke ili im nametati individualizam. Upravo ih ta grupna pripadnost potiče na djelovanje. I to djelovanje i političke ideje koje iza njega stoje treba podržati, a ne nametati vlastite probleme i perspektive jer o njima, barem u ovom trenutku, nije riječ.
Depersonalizacija, poistovjećivanje pojedinca sa skupinom kojoj pripada, može biti dobra, staviti grupu ispred sebe kada je to bitno ključno je za političku promjenu. Ipak, vjerujem kako ona treba biti obrambeni, a ne napadački mehanizam. Nakon obrane vlastitih vrijednosti, stavova i života, moramo se sjetiti da smo svi pojedinci i da naš identitet tvori kombinacija raznih pripadnosti koja nas može približiti velikom broju ljudi, ne samo onima koji su dio jedne od skupina kojima pripadamo.
Iako je postojanje grupe nužno za političku promjenu, i kada je netko pod napadom važno je zbiti redove, ne treba zaboraviti da nisu sve grupne politike pozitivne, posebice ako snažne skupine neprijatelja traže u nekim drugim, slabijim skupinama, posebice onim pripisanim. Takve snažne skupine poznate su nam, one često privlače slabije pojedince, daju im osjećaj pripadnosti pa zauzvrat pojedinac prihvaća i njihove nedostatke s kojima se možda inače ne bi složio. Pripadnike takvih stečenih skupina zasigurno treba podsjetiti na vrijednosti osobnog identiteta, koji se temelji na preklapanju mnogih interesa i sklonosti, na propitivanje i otpor često pogubnom jednoumlju. S druge strane, skupinama koje se bore za ravnopravnost i vlastita prava ne treba spočitavati pomanjkanje snažnog osobnog stava jer je u trenucima otpora upravo jedinstvo ono što im daje snagu.
Martina Blečić - h-alter.org
