Gornja Višnjica i drugi plodovi naše nepodnošljive stvarnosti

Kristina Ljevak Bajramović (Foto: Vanja Čerimagić/Ilustracija Newipe)

Prije društvenih mreža, za vidljivost, a posebno za uspjeh, bilo je nužno postići i neki rezultat. Danas je dovoljno postojati. I ako je moguće, uraditi što veću neprimjerenost. Danas je za solidan status u virtuelnom svijetu potrebno uvući špagetu u nos, na primjer, i broja pratilaca našeg naloga na nekoj online platformi, neće nedostajati.

Piše: Kristina Ljevak Bajramović

SLUČAJ „SPECIFIČNOG“ NAČINA ŽIVOTA

Tako je bilo i sa Elmedinom iz Gornje Višnjice, instant „zvijezdi“ koja živi sa dvije žene, zakonitom, bosanskohercegovačkom državljankom i novom, iz Ukrajine. Sa prvom ima i djecu. 
Elmedin je, nakon objavljenog teksta o njegovom „specifičnom“ načinu života, odnosu o poligamiji koja je zakonom zabranjena u našoj zemlji, postao Internet senzacija. U društvu kakvo je naše, pored osuda zdravorazumskih bića, njegova odluka koju je sproveo u djelo, naišla je i na brojne podržavatelje. 
Sve je trebalo podrazumijevati hitnu reakciju policije i centra za socijalni rad. Ovi potonji, a počesto i prvi, više se posvećuju ljudima koji žive konvencionalne živote i onome što im ne bi trebao biti posao. Dok stvarne žrtve ostaju na marginama njihovog profesionalnog djelovanja i marginama življenja. 

Za reakciju Centra za socijalni rad bilo je potrebno reagovanje Almira Terzića, analitičara i autora posvećenog pitanjima ravnopravnosti polova, koji je Elmedina, u braku sklopljenom pred državnom institucijom i u šerijatskom braku sa drugom ženom, prijavio. 
Dodatnu mučninu izaziva činjenica da je druga žena iz Ukrajine, što nam ukazuje na poziciju njene dvostruke nemoći, s obzirom na agresiju koju proživljava zemlja njenog porijekla. 
Sigurno je ni raskošne ekonomske okolnosti nisu dovele u Elmedinov reality. A Elmedin je iskoristio priliku, jer kad ako ne sad, i otvorio kanal na Tik-Toku. Ako ne završi u zatvoru zbog pritiska zdravorazumske javnosti, možda će nam uskoro davati savjete o tome kako da unaprijedimo vlastiti život. 

POVOD ZA NACIONALIZAM

U jednom od live nastupa Elmedina, bilo je jasno da prva supruga ima modrice. Javio joj se otac u komentarima i pozvao da se vrati kući. U njenom javnom obraćanju, žrtva je poručila da se, u najkraćem, ne vraća na još teže uslove života, i da je ona „ovo“ izabrala. 
„Ovo“ kako ga naziva žrtva, najtačniji je opis okolnosti u kojima živi. I uopšte nije isključeno da je odgovor ocu baziran na istini proživljenog, jer uprkos specifičnostima života u nasilju koji uključuje dugo ostajanje u neprihvatljivim okolnostima, sa ovako ekstremnim epilogom, kao što je život s drugom ženom i mužem, vjerovatno bi podrazumijevao odlazak, kada bi se imalo gdje. 

Dodatno je poražavajuće, što je svaki povod u Bosni i Hercegovini, ujedno povod i za nacionalizam i nastojanje da se demonstrira superiornost vlastite nacije. Tako su „osviješteni“ nebošnjaci, nastojeći dokazati „viševjekovnu superiornost“ tvrdili kako je Elmedinova realizacija zakonom zabranjenih nakana, pokazatelj bošnjačke želje da se živi po „šerijatskim pravilima“ sa više žena. 

Osim nacionalizma, kojem za povod ne treba mnogo te poražavajućeg statusa i uslova života dvije žene i troje djece, važno je propitati potrebu svjetine da aplaudira. I postaviti pitanje zbog čega Elmedin nailazi na simpatije i odobravanje mase. Elmedin, jasno je, nema previše razloga za ponos na vlastito postojanje. Nemalo je sličnih koji ga gledaju i koji mu aplaudiraju vjerujući da će i oni naći jednu ženu barem, ako ne mogu baš dvije, kao što se „posrećilo“ Elmedinu. 

Kada lične reference među podržavateljima prelaze Elmedinove limite, zadovoljstvo im predstavlja spoznaja zbog vlastite superiornosti. Barem u odnosu na Elmedina. 
U predonline svijetu, informacija o krivičnom djelu ove vrste sporije bi stigla do nadležnih institucija, a one su svakako toliko spore da je pitanje koliko digitalno doba ima suštinski značaj u ovom polju. Sve drugo je šteta. Bez društvenih mreža i u vrijeme isključivog postojanja konvencionalnih medija, priča o Elmedinu i životu sa dvije žene, ostala bi daleko od javnosti. I barem poštedjela žene poniženja, a Elmedina nezasužene Internet slave, nakon koje će neminovni pad, biti još bolniji. U ovom slučaju, zasluženo.

 MALA NUŽDA U JAVNOSTI

Kod nekih ljudi ništa nije dovoljan povod za osjećaj stida. Nekim drugim, višak srama, definisaće život i njegov kraj. U  Banja Luci žena je urinirala na ulici. Neko, s manjkom posjedovanja smisla u vlastitom životu, snimio je trenutak slabosti druge osobe. I distribuirao sadržaj. 
Pomislila sam svojevremeno, jer se naglašavalo da je kod Narodnog pozorišta Republike Srpske nužda izvršena, kao da se desilo na samim vratima sa sve crvenim tepihom ispred njih, da je možda riječ o osobi u stanju potrebe, koja svakako i nema pristup nekom primjerenijem mjestu ili osobi sa mentalnim ili psihičkim poteškoćama. U svakom od nabrojanih slučajeva, bilo bi jednako nedopustivo, ali bi smanjilo mogućnost praćenja vlastite izloženosti javnosti. 
Kada je objavljeno da se snimljena žena ubila, potražila sam „prvobitnu vijest“ i otkrila da se desilo pored automobila koji je vozila. Što potvrđuje postojanje nevolje odnosno velike nužde koja je nagnala na vršenje male u javnosti. Ili kako je to kolegica Ivana Erić napisala, to bi se moglo dogoditi bilo kojoj trudnici na primjer. Jedan život je okončan zbog manjka života u postojanju druge osobe. Zbog voajerskih potreba društva uslijed manjka života u njihovim postojanjima. Nismo svi jednako kapacitirani i sposobni na jednak način podnositi nepravde kojima smo izloženi. Neko bi vlastitu golu stražnjicu, predočenu javnosti, pokazao još jednom ali u vlastitoj režiji. Neko drugi, zbog ljudi koji umjesto obraza imaju stražnjicu, sebi okonča život. Jer kad nema uvlačenja špageta u nos, dobro dođe omalovažavanje drugih, lišeno svake potrebe da se prepozna nužda a ne nečiji egzibicionizam, pa sve i da egzibicionizam jeste. I u ovom slučaju, bez društvenih mreža, jedan život bi bio spašen. 

IZA TASTATURA VOJSKA NAJJAČA

U eri digitalnog, život kao da ne postoji, ako nije prisutna i njegova reprodukcija na društvenim mrežama, ili kreiranje predstave o vlastitom životu. 
Naši stavovi, empatija, društvena odgovornost ili njen izostanak, uvažava se samo onda kada su obznanjeni javnosti. I nerijetko se a priori takvim doživljava – što piše na Facebooku, ima da bude. Iza tastatura, obično je vojska najjača.
Takvo vrednovanje, abolira svakoga od odgovornosti, dosljednosti i kontinuiteta u realnosti. Danas korigovane usne i sat sa zlatnim lancem, sutra, ili već u narednom Instagram storyju, vapaj zbog gladne djece svijeta. 
I da ne bude zabune, ne mislim da je čovječanstvo ranije bilo manje slično izmetu, Hitleru nije trebao Tik-Tok, a možemo samo zamisliti šta bi se tek dogodilo da ga je Gebels imao. Ovako je društvena erozija postala samo vidljivija. 

Predstava o vlastitom idealnom životu, nesvakidašnjem emotivnom blagostanju ili nedostižnoj inteligenciji vlastite djece – ono kada djecu citiramo na Facebooku a ona nisu još savladala sve riječi, kao i demonstracija vlastite moralne vertikalnosti, iako dobro online stoji, ne može se, uz pomoć lajka, pretočiti u opipljivost, ma koliko se tome nadali. 
Nakon što počinimo velike grijehe poput neovlaštenog snimanja i demonizacije osobe koja vrši nuždu u javnosti ili iskoristimo vlastito krivično djelo za Internet popularnost, ili „samo“ obmanjujući druge putem društvenih mreža obmanjujemo sebe, ostajemo nakon svega, uvijek sami sa sobom.
A to je najteže. Umjesto da trenutke odmaka od ljudi u stvarnom životu ili onih na društvenim mrežama, iskoristimo za introspekciju i uvide koji bi nam pomogli u procesu ličnog rasta, nespremni na suočavanje posegnućemo za podjelom uriniranja na društvenim mrežama. Vjerujući valjda da živimo manje usran život gledajući i dijeleći video onih koji vrše nuždu.

Izvor: Newipe