Mafijaši su djeca iz nezakonitog braka sa državom. Sve dok se država ne odrekne tog morbidnog očinstva, ova priča neće imati svoj kraj
Razočarana što ubice još nisu otkrivene, javnost sa sve više skepse nastavlja da broji dane koji su protekli od smrti dvojice sarajevskih policajaca Davora Vujinovića (46) i Adisa Šehovića (43), koje je sudbina zbližila kako u opasnoj profesiji, tako i u podmukloj smrti. Da podsjetimo, ubijeni su 26. oktobra u naselju Alipašino Polje, rano u zoru, rafalom iz kalašnjikova, a sahranjeni tri dana kasnije, Vujinović na groblju “Sveti Josip” na Ciglanama, a Šehović na mezarju Buča Potok. Država ih je ispratila Danom žalosti i počasnim plotunima, rodbina ih je oplakala, a prijatelji, kolege i građani ožalili. Istraga još traje. Za sada se jedino zna da su u Vujinovića i Šehovića pucali članovi bande koja se bavi krađom automobila, popularno zvane automafija. Uprkos najobimnijoj istrazi te vrste ikada pokrenutoj u BiH, policija nije saopštila ništa što bi ukazivalo da su ubice pred vratima kaveza. Kriminalistički stručnjaci upozoravaju da je za otkrivanje počinioca krivičnog djela vrijeme važan svaki sat i svaki dan. Iskusni policijski inspektori kažu da su ubice mogle vrlo brzo, preko Istočnog Sarajeva ili Pala, pobjeći u Srbiju. Za razliku od države sklepane u Daytonu, mafija ne poznaje etničke podjele i entitetske granice, organizovanija je, brža i motiviranija od policije. U ponedjeljak su u Rogatici uhapšena dva osumnjičena lica, a navodno je pronađeno i vozilo za kojim se tragalo. Međutim, misterija koja prati ovaj slučaj i dalje traje. Javnost je nestrpljiva, pa je njena “istražiteljska” mašta već počela konstruisati svoju verziju čitavog događaja.
Svaki imalo pismeniji građanin zna da vojska, policija i pravosuđe čine tri sigurnosna stuba demokratskog društva. Ali, Balkan nikada nije postao carstvo demokratije. Policija je na ovim prostorima uvijek bila u službi vlasti i političkih moćnika, a mnogo manje u službi građana. U popularnim TV serijama, koje su relaksirale građane bivše Jugoslavije, milicioneri su prikazivani kao blago karikirani likovi koji svojim postupcima izazivaju smijeh. To možda nije bilo pravedno prema ljudima koji su nosili prepoznatljivu plavu uniformu i šapku, ali ne sjećam se da se protiv toga neko ozbiljno bunio. Uostalom, milicija nije ni bila najvažniji garant građanske sigurnosti, nego je čitav policijsko-pravosudno-obavještajni sistem bio konstituisan tako da su razmjere današnjeg nasilja bile nezamislive. Rat i postratna tranzicija, provedena u vidu pljačkaškog kapitalizma, uspostavili su potpuno nove sisteme vrijednosti, zasnovane na političkoj i svakoj drugoj korupciji, na nepotizmu, organizovanom kriminalu i stranačkom klijentelizmu. Policija i pravosuđe su ekskluzivno etnički i stavljeni pod kontrolu vladajućih partija. Uz nacionalizam i vjersku netrpeljivost, to su zajedničke bolesti država u regionu.
Kad je riječ o mafiji, ima je svaka država. Međutim, kako je neko davno primijetio, na Balkanu svaka mafija ima svoju državu! Naravno, nema te države koja, ako to želi, nije jača i od najjače mafije. Ali, ovdje su i u tom pogledu stvari dovedene do apsurda – vlasti su nerijetko u sprezi sa mafijom, a svoje savezništvo s njom održavaju posredstvom korumpiranog sudstva. Taj nastrani sentiment vuče korijene iz proteklog rata, kada su zaraćene strane, svaka za svoje potrebe, regrutovale najpoznatije ljude iz podzemlja. Oni više nisu na sceni. Naslijedile su ih mnogo veće, čvrsto uvezane grupe novih balkanskih kriminalaca. Jedno istraživanje, provedeno prošle godine na regionalnom nivou, pokazalo je da više od polovine građana zapadnog Balkana nema povjerenja u rad policije, a najmanje građani Makedonije i Bosne i Hercegovine. Priča o policiji je složena. Policija je već po prirodi svog posla podložna korupciji. Stražar na kapiji neke kasarne ne može biti korumpiran, jer vam on ne može učiniti nikakvu uslugu, dok su šanse da podmitite saobraćajnog policajca ili carinika prilično velike. To će vam potvrditi svi koji granice balkanskih zemalja prelaze u više navrata baveći se švercom ili se naprosto voze njihovim cestama. Policajci nisu dovoljno plaćeni za posao koji obavljaju, ali i da jesu, novac će za mnoge od njih predstavljati iskušenje, baš kao i za mnoge političare, sudije, ljekare ili univerzitetske profesore. To je u ljudskoj prirodi. U novinama je istog dana objavljen obiman izvještaj o sahrani Vujinovića i Šehovića, i članak pod bombastičnim naslovom “Brčanski policajac član istočnobalkanske narkogrupe”. Riječ je o pomoćniku šefa Kriminalističke policije Brčko distrikta, kojeg je zadarska policija uhapsila zbog prebrze vožnje, a onda je u njegovom automobilu pronašla kilogram kokaina.
Ubistvo sarajevskih policajaca ogorčilo je i razljutilo njihove kolege. Oni su nezadovoljni i svojim ovlaštenjima i svojim platama, ali više od svega blagim presudama ovdašnjih sudova. Navode slučajeve automafijaša, povratnika u vršenju krivičnog djela, koji dobijaju kazne ispod zakonskog minimuma. A riječ je, često, o okorjelim kriminalcima, spremnim da pucaju na policiju. Prirodno je da takva pravosudna praksa djeluje na ove ljude obeshrabrujuće. Bolja oprema i savremenije naoružanje neće policiju učiniti bitno efikasnijom. To što će umjesto oružja koje ispaljuje 50 metaka u sekundi dobiti oružje sa dvostruko bržom paljbom nijednog policajca neće učiniti sigurnim u razmjeni vatre sa mafijašima. Jer, ovdje nije riječ o pucnjavi, mada će i ona sve češće biti neizbježna. Riječ je o autoritetu koji je policija beznadežno izgubila onog trenutka kad je stavljena pod kontrolu jedne, druge ili treće vladajuće stranke. Od tada postoji samo jedno pravilo: Kako vlast svira, tako će policija i pravosuđe igrati! Ako dakle država ignoriše vlastitu policiju, zašto bi je respektovali mafijaši? I zato oni i nakon zločina na Alipašinom Polju nastavljaju svoj posao.
I zato tvrdnja da je rafal ispaljen u Vujinovića i Šehovića predstavljao pucanj u državu ne zvuči naročito uvjerljivo. Mafijaši su djeca iz nezakonitog braka sa državom. Sve dok se država, šta god se pod tim pojmom podrazumijevalo, ne odrekne tog morbidnog očinstva, ova priča neće imati svoj kraj.
