Foto: Unsplash
Gotovo nikada se nije desio femicid zbog toga što se jednog jutra nasilnik probudio, uzeo pušku, te ubio sadašnju ili bivšu partnericu. Svakom je prethodilo nasilje, koje je ignorisalo okruženje žrtve ili institucije.
„E, nećeš ga majci više“, izjavila je Dejana Stošić, autorica haštaga #NisamPrijavila, koji je kreiran nakon što je u Srbiji Nina Stojaković izašla u javnost sa informacijama o kontinuiranom zlostavljanju koje je nad njenom sestrom Lidijom vršio njen partner, reper Uroš Radivojević Numero.
Iako je to bio povod da prvi put čujem za Numera i vjerujem da u tome nisam usamljena, ne smije se ni u jednom trenutku podcijeniti popularnost žanra kog predstavlja i uticaj na mlađu publiku čiji se svjetonazori mogu jednako pogrešno formirati kao i muzički ukus.
Zahvaljujući podršci porodice, nasilje nad Lidijom koje je uključivalo i pokušaj ubistva davljenjem je prijavljeno policiji. Zahvaljujući sestrinoj solidnoj vidljivosti na društvenim mrežama (politička aktivistica opozicione partije) predstavljen je cijeli slučaj kako bi se dodatno skrenula pažnja javnosti na kontinuirano zanemarivani problem sankcionisanja nasilja nad ženama.
Iako je porodica policiji ponudila dokaze u vidu spremnosti više ljudi da svjedoče, a što je i uključivalo i psihijatra, policija prijavu Lidije Stojaković nije prihvatila niti je bila spremna saslušati svjedoke, zahtijevajući materijalne dokaze o zlostavljanju u trenutku prijavljivanja. Nerijetko se na sličan način policija odnosi prema preživjelim koje prijave silovanje. Svježa krv bila bi jedina mjerodavna potvrda o istinitosti tvrdnji žene koja je prošla zlostavljanje bilo koje vrste.
Da će hrabre žene spasiti ovo malo svijeta a posebno solidarnost među njima potvrdila nam je Ivona, djevojka koja je prije Lidije bila u vezi sa reperom i koja je prošla isto iskustvo. Ivona je o svojim traumama takođe javno progovorila, želeći Lidiji pružiti podršku.
Kampanja #NisamPrijavila u svega nekoliko dana prikupila je preko 20 000 svjedočenja o iskustava zlostavljanja žena različitih profila i starosnih doba, kojih je strah ili nepovjerenje u sistem sprječavao da prijave nasilje koje se nad njima dogodilo. Vjerujem da su brojevi posljednje što nas danas iznenađuje, posebno nakon inicijative #NisamTražila kada je hiljade žena ohrabreno činom Milene Radulović progovorilo, makar anonimno, o traumama seksualnog nasilja i uznemiravanja o kojima su godinama ćutale, čak i najbližim.
„Rade Vujković (39) jutros je u Bosanskoj Dubici ubio bivšu suprugu Tanju Vujković (35), a zatim je digao ruku na sebe“, objavio je juče portal Srpskainfo. U tekstu se dalje navodi kako je „motiv ovog stravičnog zločina ljubomora“ ali i kako je Rade „bio veoma vrijedan i dobar autoelektričar i svi su ga u Bosanskoj Dubici znali.“ Iza Radeta i Tanje ostalo je troje djece nakon što je nju pa sebe ubio iz lovačke puške. Rade nije počinio stravičan zločin nego femicid – ubistvo žene zbog toga što je žena, i za bilo šta, a posebno za femicid je irelevantan podatak o Radetovoj ljubomori i autoelektričarskim sposobnostima te širokom mrežom poznanika.
Ovako na žalost izgleda većina vijesti u Bosni i Hercegovini, ali i u regiji, o femicidu. Smjeste se među ostale u crnoj hronici i relativiziraju ljubomorom, alkoholizmom ili neuzvraćenom ljubavi i uglavnom označavaju kao „zločin iz strasti“. Do 25. novembra kada je počela kampanja 16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja, feminističke organizacije zabilježile su 55 slučajeva femicida u regionu Zapadnog Balkana. U urbanim sredinama počinjeno je 65 procenata femicida. Identifikovan je veći rizik femicida kada su žene žrtve napustile svoje muževe ili partnere. U 20 posto slučajeva medijski izvještaji ukazuju na to da je nasilje ranije bilo prijavljivano institucijama.
Sva ispitivanja u regiji potvrđuju nepovjerenje preživjelih prema institucijama. Institucionalno postupanje po protokolu zaštite od nasilja bitno bi uticalo na njegovu prevenciju. Zbog postojećeg pristupa ne samo da žrtva/preživjela nije spremna prijaviti nasilje ili seksualno zlostavljanje, nego su i zlostavljači ohrabreni neefikasnošću sistema. Gotovo nikada se nije desio femicid zbog toga što se jednog jutra nasilnik probudio, uzeo lovačku ili kakvu drugu pušku, te ubio sadašnju ženu, bivšu partnericu ili „neostvarenu ljubav“. Svakom femicidu su prethodili neki od oblika nasilja koje je ignorisalo okruženje žrtve ili institucije, tradicionalno vjerujući kako je nasilje privatna stvar a javna sramota.
Ne vodi svaki čin nasilja femicidu, ali mi nikada ne možemo znati gdje vodi, niti znači da je nasilje koje isključuje ubistvo manje užasavajuće i manje podložno sankcijama. Da se ono prestane događati nužno je njegovo prijavljivanje, a ne samo informacija o postojanju nasilja koja se dijeli među najbližim prijateljima/cama ili na psihoterapijama.
I nasilje se, što je možda najvažnije napomenuti, ne događa samo u porodičnim i partnerskim zajednicama ili među bivšim partnerima. Nasilje nad ženom se događa na svakom mjestu i u svakoj situaciji gdje se i život događa.
Kako je to primijetila filozofkinja i feministica Adriana Zaharijević, cijela godina je stala između haštagova #NisiSama i #NisamPrijavila. I biće ovo sigurno najvažnija godina u novijoj balkanskoj feminističkoj istoriji zahvaljujući ženama koje su imale snage da javno progovore o vlastitim traumama seksualnog zlostavljanja i počinitelje prijave.
Najprije je to uradila beogradska glumica Milena Radulović a potom njena kolegica Iva Ilinčić. Nakon njih je progovorila i Danijela Štajnfeld, a čemu je prethodio autorski dokumentarni film „Zaceli me“ koji tematizira seksualno nasilje. Javni linč koje su ove hrabre glumice prošle dovoljno objašnjava broj objava #NisamPrijavila. Posebno nakon što je Više javno tužilaštvo u Beogradu odbacilo optužnicu protiv Branislava Lečića. Jedan od razloga za postojanje #NisamPrijavila je i izjednačavanje nepodizanja optužnice sa nevinošću optuženog što je bio dovoljan razlog da se Lečić smjesti u žiri Susreta pozorišta/kazališta u Brčkom.
Osim što je bila poražavajuća odluka čelništva susreta, ovaj događaj nas je podsjetio na važnost započetih #NisamTražila i #NisiSama borbi i činjenice da se više žensko iskustvo traume ili bilo koje drugo neće moći tek tako ignorisati. Alisa Stojanović, Tena Štivičić i ansambl Ateljea 212 povukli su predstavu iz kompeticije Susreta nakon čega su to učinila gotovo sva pozorišta čije su predstave selektovane.
Reakcija struke je nadam se, dala snagu, Mileni Radulović i Ivi Ilinčić pred kojima je tek suđenje njihovom zlostavljaču i profesoru glume Miroslavu Aleksiću. Odluka da suđenje bude javnog karaktera kreirana je u namjeri da se buduće žrtve obeshrabre jer za nju nema nikakvog drugog objašnjenja. Ili da druge postojeće žrtve odluče nikada ne progovoriti.
Činjenica je da su i Milena i Lidija i Iva i Danijela u Srbiji, ali ni Srbija nije daleko. Regija je, spominjala sam već, bila ujedinjena u ispovijestima o iskustvu traume seksualnog nasilja što čini i sada povodom izostanka prijavljivanja nasilja policiji.
O procesima koji su pokrenuti u Bosni i Hercegovini tek će se čuti, jer prethodila im je skoro dvodecenijska šutnja. Rezultati hrabrih žena sigurno će obilježiti godinu pred nama, dajući neophodan smisao ovim nevremenima.
Piše: Kristina Ljevak/Diskriminacija.ba
