Lorka je u svojim djelima svojevremeno prikazivao ono što je vidio i osjećao, baš kako to danas radi Oliver Frljić. I dok sam gledajući protest u Splitu, razmišljao o mojim Franjevcima, Pikasu, Lorki i Frljiću, u jednom momentu sam u pozadini govorničke bine, na kojoj je neka “uvrijeđena” individua sotonizirla Frljića, na kamenim vratima crkve, ugledao uklesano “A.D. 1936”.
Gernika – Pablo Picasso
Na današnji dan, 26. aprila 1937., prije tačno osamdeset godina, je tokom Španskog građanskog rata, u avionskom bombardovanju, sravnjen sa zemljom mali grad Gernika, na sjeveru ove zemlje. Klaonica civila i urbicid takve vrste bi ustvari bio nešto sasvim obično 1937. godine, takorekući, sastavni dio krvavog građanskog rata, da nije bilo par važnih detalja koji su u povijesti ovjekovječili ovaj barbarski čin. Naime, rušenje ovog baskijskog grada je po narudžbi španskih fašista izvela avijacija nacističke Njemačke i fašističke Italije. Prizor koji je nacističko-fašistička avijacija ostavila iza jednodnevnog bombardovanja je uveliko promijenilo javno mnijenje u svijetu, te su zbog toga počele jačati simpatije za Republiku koja je već tada bila u strateški nepovoljnijoj situaciji. Naravno, obična retorička podrška javnosti, inače vojno suzdržanih zapadnih demokratija, pa čak ni navodna altruistička vojna pomoć Sovjetskog Saveza, nisu pomogle Republici. Dvije godine kasnije, Španija je pala u ruke Frankovim snagama čime je zabilježena jedna od prvih vojnih pobjeda globalnog naci-fašizma.
Ali ono najvažnije u priči oko Gernike je došlo neočekivano iz sasvim druge sfere. Naime u vrlo kratkom roku, tek dva mjeseca nakon bombardovanja grada, u mjesecu lipnju 1937., Pablo Pikaso je završio jedno od svojih najvažnijih djela u kojem je, motiviran paklenim prizorom Gernike, metaforički ovjekovječio stradanje čitavog španskog naroda, čime je također simbolički zadao najveći udarac naci-fašizmu. Drugim riječima, iako su fašisti vojno porazili Republiku i vladali Španijom do smrti diktatora Franka, antifašizam je na simboličkom nivou, Pikasovom Gernikom, pobjednički ušao u univerzalnu istoriju čovječanstva. To je činjenica jer fašisti ni prije, ni za vrijeme, a pogotovo nakon Španskog građanskog rata, nisu uspjeli stvoriti neki humanistički narativ, diskurs, a kamoli neko umjetničko djelo, koje bi doprinijelo naslijeđu i/ili progresu čovječanstva. I zbog toga je taj nedostatak ljudskosti, ustvari, fundamentalni, univerzalni element i povijesna poveznica svakog i bilo kojeg fašizma.
Značenje, simboliku i moć Gernike sam shvatio u Španjolskoj na jednom neočekivanom mjestu, kod španjolskih fratara Franjevaca. Naime, prije dvadesetak godina sam u grupi od pet Bosanaca i Hercegovki dobio stipendiju Univerziteta Granade za kompletne diplomske studije. U mom slučaju je u stipendiju bio uključen i boravak u franjevačkom studentskom domu koji nosi ime Kardinala Cisnerosa, jednog od najvažnijih ideologa katoličke inkvizicije u povijesti Španjolske, koji je, usputbudirečeno, bio jedan od “najzaslužnijih” za kompletno protjerivanje (etničko čišćenje) jevreja iz Španije 1492. godine, te nasilnu konverziju (pokrštavanje) muslimana koji su ostali u Andaluziji nakon kapitulacije kralja Boabdila, posljednjeg vladara dinastije Nazri u Španiji. Studentski dom “Kardinal Cisneros”, koji je bio u sklopu sjemeništa i crkve Svetog Franje, je dobio to ime 1971. godine, samo četiri godine pred smrt fašističkog diktatora Franciska Franka, najvjerovatnije jer je tada postojao politički diskurs u kojem su obojica bili prezentirani kao junaci odbrane Kršćanstva i zapadne civilizacije.
Kada je Franko umro 1975. godine, direktor mog doma, fratar, (padre – otac), kako smo mu se obraćali, fra Enrike Iglesijas je u menzu studentskog doma postavio ogromnu repliku Pikasove Gernike. Ona je doduše bila nešto malo manja od originalnog murala (koji je u naturi 3.5 m x 7.7m) ali je njena glomazna prisutnost bila esencijalna u našem svakodnevnom životu. Ne mogu niti opisati količinu vremena i zdravog studentskog antifašističkog diskursa koji je Gernika u domu generirala svih tih godina.
Naravno, u domu je bilo desničara, pa čak i minoran broj obožavatelja diktatora Franka, ali im je Gernika uvijek odgovarajuće sjedala, kako bi moji španski drugovi rekli, “kao udarac nogom u jaja”.
Ono još bitnije je bilo to da je menza bilo mjesto gdje su se nekoliko puta godišnje organizirali svečani prijemi u kojem bi pored studenata i njihovih roditelja, po nekada prisustvovalo i univerzitetsko rukovodstvo. Ja sam dosta puta s ocem Enrikeom razgovarao na temu Gernike i Građanskog rata, pa sam mu čak jednom prilikom rekao da je postavljanjem Pikasovog djela u blagovaonicu, on ustvari očistio dom od Frankizma. Otac Enrike (iz zafrkancije smo ga zvali Turčin) je bio vrlo ozbiljan čovjek, nikada nije lupetao, pa mi je tada odgovorio da se moralo nešto učiniti za vrijeme tranzicije i da se katolička crkva morala odreći svog fašističkog tereta. Drugom prilikom, za vrijeme klauzure jedne školske godine, moji drugovi i ja smo popili koju pivu više pa je moj drug Hulijan, inače jedan veliki zajebant, rekao ocu Enrikeu da se zbog Pikasove Gernike u našem domu, Kardinal Cisneros vrti u grobu. “Šta da mu radim?”, odgovorio je sliježući ramnenima, “inkvizicija i fašizam su propale stvari.”
Sjetio sam se mojih Franjevaca dok sam
u kojem sam poredio Frljića i Garsija Lorku kojeg su u Granadi 1936. godine ubili fašisti. Svih godina koje sam proveo s Franjevcima, imao sam sobu na južnoj strani doma, a kroz prozor sam na nekih stotinjak metara dijagonalno gledao na park “Garsije Lorke” u čijem se sklopu nalazila nekadašnja ljetna kuća (danas muzej) njegove obitelji i u kojem se Lorka krio od fašista prvih dana rata. Nekih petsto metara zračne linije, sjeverozapadno od mog doma, nalazila se kuća obitelji Rosales u kojoj se Lorka kratkotrajno krio do svog hašenja, a samo stotinjak metara sjevernije od kuće Rosalesovih, nalazi se Pravni fakultet (nekašnja uprava lokalne Vlade) u kojem su Lorku fašisti držali dva dana prije nego su ga otjerali u smrt.Garsiju Lorku su, između ostalog, ubili jer je svojim kazališnim djelima “vrijeđao osjećaje” katoličkog klera i ultra-konzervativnog španjolskog puka. To je tada bilo jedno nazadno oprimirano društvo koje je Lorka najbolje opisao kroz potčinjenost, tlačenje i patnju žena u ruralnoj, zatucanoj, Andaluziji. Lorka je u svojim djelima svojevremeno prikazivao ono što je vidio i osjećao, baš kako to danas radi Oliver Frljić. I dok sam gledajući protest u Splitu, razmišljao o mojim Franjevcima, Pikasu, Lorki i Frljiću, u jednom momentu sam u pozadini govorničke bine, na kojoj je neka “uvrijeđena” individua sotonizirla Frljića, na kamenim vratima crkve, ugledao uklesano “A.D. 1936”.
