fbpx

Film "Mommy": Portret porodice u nestajanju

Filmm

And all the roads we have to walk are winding
And all the lights that lead us there are blinding
There are many things that I
Would like to say to you but I don’t know how
(Oasis, Wonderwall)

Kao reditelj, Xavier Dolan već jednu deceniju u svojim filmovima portretira identitete likova analizirajući njihove međusobne odnose u značajnim životnim situacijama, pokušavajući objasniti šta to utiče na psihološki i socijalni život pojedinca. Nakon svog prvog filma “I Killed My Mother” (J’ai tué ma mère, 2009.) koji je predstavio u dobi od dvadeset godina dobio je značajne pohvale za svoj rad, a interesovanje za njegov filmski izraz se uglavnom pokazivalo propitivanjem estetske prirode njegovih filmova i njihovih nerijetko provokativnih tema.

Dolanovi protagonisti su na ovaj ili onaj način uvijek autsajderi; bilo da su to mladi ljudi, pojedinci u procesu formiranja svog identiteta, transeksualci suočeni sa eksplozivnim predrasudama društva, ili samohrane majke koje pokušavaju komunicirati sa svojim problematičnim sinovima tinejdžerima, svi oni imaju zajednički osjećaj da su izloženi jednom krajnje neprijateljskom svijetu koji je strahovito nemilosrdan prema njima.

Propitivanje identiteta
U pokušaju portretiranja ovakvih likova, Dolan nikada nije skliznuo u stereotipe, već ih je, prkoseći jednostavnim definicijama, predstavljao kao ambivalentne, ali duboko kompleksne ličnosti. U tom predstavljanju svaki segment nečije ličnosti je samo jedan od mnogih (često oprečnih) aspekata njihovog identiteta. Govoreći o tome, njegovi filmovi o pitanjima rodnog identiteta, porodičnih i ljubavnih odnosa, prilaze sa idejom koja demonstrira da ih je, uprkos svemu, izuzetno teško jednoznačno odrediti zbog njihove nekonvencionalne prirode.

Tako su teme koje propituje Dolan univerzalna pitanja čovjekova života prisutna u bilo kojoj vremenskoj i prostornoj datosti. Skupa sa tim, on otvara prostor djelovanja različitim likovima i omogućava im da glasno izreknu vlastite potrebe, strahove i opsesije.

Nema sumnje da je njegov film “Mommy” iz 2014. prožet istim elementima koji su inspirisali “I Killed My Mother”, ali Xavier Dolan odlazi korak dalje te za socijalni okvir uzima novi oblik prisilne institucionalizacije gdje zakon omogućava roditeljima da preskoče sudove i birokratiju te svoju djecu problematičnog ponašanja pošalju u bilo koju javnu instituciju rehabilitacione prirode.

“Mommy” je istraživanje komplikovane i emocionalno intenzivne veze između samohrane majke Diane Die Després (Anne Dorval) i njenog petnaestogodišnjeg sina Stevea (Antoine-Olivier Pilon), koji pokazuje znakove ADHD-a i nasilnog ponašanja. Kada ga izbace iz centra za maloljetničku skrb, on odlazi kod majke koja se intenzivno bori sa teškom finansijskom situacijom. Iako sretni što su se ponovo okupili, njih dvoje moraju pronaći način kako započeti bolji život.

Izbačen iz posljednje škole, Steve se mora školovati kući, a u toj nakani im pomaže Kyla, nastavnica na dopustu sa kojom se Diana sprijatelji nakon žustre svađe koju je imala sa svojim sinom. U međuvremenu, roditelji teško povrijeđenog dječaka tuže Dianu zbog Steveovih postupaka u centru, a Diane, suočena s financijskom propašću, odluči svog sina smjestiti u ustanovu za mentalnu rehabilitaciju.

Diane, Steve i Kyla stoje na strani koja društvu predstavlja ličnosti koje se ne daju smjestiti u konvencije, nestabilne i nesigurne koje odbijaju da ih se klasifikuje na osnovu društveno prihvatljivih normi. Različite figure majke iz Dolanovih filmova su često u opreci sa njihovim okruženjem. Ove žene se smatraju čudnim zato što se bune i ne usklađuju svoje životne izbore sa društvenom dogmom.

To je, na primjer, slučaj s Laurencovom majkom Julienne u “Laurence Anyways” koja priznaje da nema majčinskih osjećaja i ističe kako je nije briga da li je smatraju “lošom majkom”. Iako se izrazito razlikuje od Julienne, Nicolasova majka u Heartbeatsu ne izražava žaljenje što je izabrala svoju karijeru naspram braka i roditeljstva. U “Mommy”, Diane jednako kao i Kyla su majke koje ne zaslužuju da ih se tako zove jer su u očima društva reprezent svega što tradicionalni socijalni aparat odbacuje.

Njihov identitet se konstruiše na osnovu njihovih iskustava i životnih izbora koje donose, a oni nisu sasvim u skladu sa heteropatrijarhalnom slikom svijeta. Na taj način, “Mommy” predstavlja proces sistemskog nasilja koje se vrši nad pojedincima i koje je uslovljeno društvom čiji mehanizmi funkcionisanja očekuju od Diane da bude požrtvovana majka ugodnog vokabulara koja se nikome ne suprotstavlja, a od Kyle da u tišini podnosi sve krivice koje joj se nameću i da pri tome zaboravi na trenutke koje njoj donose zadovoljstvo.

Tematizirajući suprotnosti i iznevjerena očekivanja, Dolan se i na tehničkom planu stvaranja filma udaljava od onoga na što je naše oko naviklo da vidi. Omjer slike-pokreta u kvadratnom formatu (1:1) frustrira gledaoca ušuškanog u kinematografsko iskustvo slike koja ispunjava ekran u cjelini. Gledalac mora savladati taj početni šok i pristati na ograničeno vidno polje; u slučaju filma “Mommy”, mi se zapravo suočavamo sa dvostrukom različitosti prema kojoj se moramo prilagoditi i prihvatiti druge načine na koje se ljudi i pojave oko njih posmatraju jednako kako se moramo naviknuti na, za savremeni film, atipični filmski format.
Ovaj vizuelno upečatljiv eksperiment sa filmskim okvirom je u službi predstavljanja unutrašnjeg života glavnih junaka, naročito je Stevea. Na neki način, taj postupak odražava viziju svijeta koju ima Steve sa svojim čestim hiperaktivnim i nasilnim epizodama. Dok u pozadini čujemo “Wonderwall”, Steveov i Dianin zajednički život nakratko postaje lakši, a sa Kylom proživljavaju nekoliko sedmica prijateljstva, sklada i zabave. Tada ekran postaje širi i na trenutak smo oslobođeni iz restriktivnog kaveza skučenog okvira u koji smo do tada bili zatvoreni.

Posvećen porodici
“Mommy”, kao i prethodni Dolanovi filmovi, odlikuju muzičke dionice koje prate različite sekvence nečijeg trenutka u životu, preciznije, odražava odnos prema emocionalnim stanjima protagonista. (Dolan je istakao kako su glumci, svako za svoj lik, birali muzičku pratnju određenih scena) Ubrzo nakon što se Steve vratio kući iz centra za maloljetnike, vidimo ga kako neobično zadovoljan i spokojan vozi skejtbord, a tu vožnju prati “Colorblind”, Counting Crows. Melanholična atmosfera prisutna u pjesmi istovremeno ističe Steveove unutrašnje sukobe, a situacija u kojoj je u tom trenutku predstavlja rijetko iskustvo radosti u njegovom životu.

Ovaj film je posvećen porodici koja izlazi iz okvira tradicionalno mišljene zajednice, a Steve je centralni lik kroz čiju nemirnu svijest sagledavamo život dvije žene i ljudi okupljenih oko njih. U skladu s tim, Dolan naglašava vizuelnu ekscentričnost i kič koju posjeduju kako Steve tako i Diane te im suprotstavlja ostale “normalne“ ljude. Ne možemo kazati kako bilo kojem od likova u ovome filmu smeta njihova različitost od drugih ljudi, ali je ona svakako katalizator mnogih drugih nesretnih dešavanja. Na kraju i uprkos svemu, Diane ostaje sama, ali svjesna svog života i govori:

This world ain’t got tons of hope. But I like to think...that it’s full of hopeful people, hoping all day long. Better off that way ‘cause us hopeful people can change things. Hopeful world with hopeless people...That won’t get us far. I did what I did...so that way, there is hope. So I win.

“Mommy” je i film o nadi o slobodi koja ostaje prisutna čak i u najmračnijim životnim trenucima. Premda neupitno pesimističan i melanholičan, on nam predstavlja borbu za spokoj i mjesto u stvarnosti čiji mehanizmi često nemaju razumijevanje za ljude sa margine koji su greška u matrici tradicionalne zajednice.

 Oslobođenje