Kada se spomene Kuba prve asocijacije su obično Fidel ili možda Raul Castro, Ernesto Che Guevara, cuba libre ili možda... salsa. No, malo tko zna za Federaciju kubanskih žena (Federacion de Mujeres Cubanas, skraćeno FMC), osnovanu nakon Kubanske revolucije, točnije u kolovozu 1960. godine, a osnovala ju je legendarna revolucionarka, buntovnica i feministkinja Vilma Lucila Espin.
Federacion de Mujeres Cubanas (Foto: giron.cu)
Za početak, valja podsjetiti na to kako su do početka Kubanske revolucije žene na Kubi trpjele velika tlačenja. Ono malo žena što je radilo, uglavnom su radile kao služavke kod bogataša, dok su pak neke, da bi prehranile svoju obitelj, bile prisiljene na prostituciju. U to vrijeme kontracepcija je bila nedostupna i ilegalna. Zdravstvena skrb za žene je bila na vrlo niskoj razini. Gotovo 80 posto novorođenčadi rođeno je izvan bolnice, a mnogi od njih umrli su u najranijoj dobi.
Općenito govoreći, nezaposlenost je bila uvelike prisutna, kao i pothranjenost i glad. Veliki postotak stanovništva je živio u slamnatim kolibama, često bez struje i vode.
Još jedan veliki, ako ne i najveći problem koji je u to vrijeme bio prisutan na Kubi bila je nepismenost. Prije Kubanske revolucije stopa nepismenosti na Kubi iznosila je između 60 i 70 posto, uglavnom zbog nedostatka pristupu obrazovanja u ruralnim područjima, kao i nedostatka učitelja/ica i profesora/ica.
Ali, ovi užasavajući uvjeti uskoro su se promijenili.
Po završetku Kubanske revolucije, početkom 1959. godine, Fidel Castro odlučio je odbaciti institucije kapitalističke države. Postavio je temelje za društveno oslobođenje svih radnika jednako, kako za muškarce tako i za žene, a jedan od prvih izazova nove vlade bio je upravo kako se boriti s nepismenošću. Castro je odlučio da će iskorijeniti nepismenost na otoku, a u skladu s tim pokrenuo je kampanju opismenjavanja (Campana Nacional de Alfabetizacion en Cuba), te ubrzo potom i veliki broj vojarni pretvorio u škole.
Vilma Lucila Espin
U pola stoljeća nakon Kubanske revolucije, Kuba je razvila jedan od najuspješnijih besplatnih obrazovnih sustava, kojem se dive posvuda, od Velike Britanije do Kanade i Novog Zelanda. Ali, za razliku od npr. SAD-a koji iz svog državnog budžeta izdvaja tek dva posto proračunskog novca za obrazovanje, Kuba izdvaja čitavih 10 posto.
Veliki doprinos kampanji opismenjavanja, kao i cjelokupnom napretku žena na Kubi dala je upravo Federacija kubanskih žena (FMC), a evo i zašto.
Preko FMC-a u kampanji za opismenjavanje sudjelovalo je više od 90.000 žena, dok se tisuće mladih učiteljica pobrinulo da djevojčice i djevojke u dobi između 11 i 16 godina prođu obuku. Rezultati kampanje i FMC-a doveli su do toga da je pred kraj 1961. godine Kuba proglašena zemljom u kojoj nema nepismenih.
FMC je na krilima ovog uspjeha nastavila s radom, te je 1961. otvorena ruralna škola Ana Betancourt u kojoj je postojala i noćna škola za žene kućanice, a samo godinu dana kasnije otvorena je i škola menadžmenta (Ecola des Cadres de Direction) pod nazivom 'Fe del Valle'.
FMC je otišao još korak dalje, pa je tako 1972. godine uz njihovu potporu osnovana i Nacionalna radna skupina za spolni odgoj. Samo dvije godine kasnije osmislile su obiteljski zakon koji pokriva brak, razvod, očinstvo, usvajanje i roditeljsku odgovornost kao i skrb i odgoj djece. Ali, isto tako ovim zakonom naglašava se jednakost između muškaraca i žena. Ovaj zakon usvojen je 1975. u Nacionalnoj skupštini i to upravo na Međunarodni dan žena. Nepunih godinu dana kasnije, u veljači 1976. donesen je i novi ustav u koji su ugrađene neke od odrednica obiteljskog zakona, te su tako Kubanke postale zaštićene i ustavom i zakonom.
Naime, kubanski ustav je jedan od rijetkih ustava u svijetu koji ženama jamči jednaka prava kao i muškarcima, kako u ekonomskom, tako i u političkom, kulturnom i socijalnom smislu.
Prema članku 44. kubanskog ustava država jamči ženama iste prilike i mogućnosti kao i muškarcima u postizanju potpunog sudjelovanja u razvoju zemlje.
Kako bi se osiguralo zdravlje žena, te briga za potomstvo, kubanski ustav ženama jamči porodiljni dopust uz punu plaću počevši od šest tjedana prije rođenja djeteta i 12 tjedana nakon poroda. Nakon toga, bilo majka, bilo otac ima pravo na 40 tjedana porodiljnog dopusta u iznosu od 60 posto plaće. Međutim, vrlo malo očeva koristi ovo pravo.
Prema međunarodnim istraživanjima, Kuba se spominje i kao jedna od rijetkih zemalja u kojoj se priznaju izvanbračne zajednice. Partneri u izvanbračnoj zajednici imaju ista prava kao i u oni u bračnoj zajednici, kao i pravo nasljeđivanja.
Što se pak razvoda braka tiče, Kuba ima najveću stopu razvoda brakova u čitavoj Latinskoj Americi. Razvod braka ovdje je vrlo liberalan, a postupak je jeftin. Dovoljno je da to želi jedan od supružnika. Razvod se rješava kod javnog bilježnika u roku od nekoliko minuta. Tako, primjerice žena u 50-im godinama može imati i tri razvoda iza sebe, bez ikakvog osjećaja traume. Vjenčanja u staračkom domu, na Kubi su uobičajena stvar.
Sustav socijalne skrbi je vrlo efikasan. Ako su roditelji razvedeni, dužni su oboje skrbiti o djeci. Napuštene djece gotovo da nema, jer ako se netko nađe u teškoj situaciji svi će priskočiti u pomoć: obitelj, prijatelji, zajednica, škola. Ovdje, djeca samohranih majki imaju prednost upisa u državne vrtiće, a zaposlene žene ne mogu dobiti otkaz zbog trudnoće ili izgubiti svoju poziciju nakon rodiljnog dopusta.
Za ovakve podatke vjerojatno treba zahvaliti i ženama unutar pravnog sustava, jer 62 posto od svih pravnika su žene, 49 posto je žena sutkinja, a 47 posto na najvišim sudačkim dužnostima.
Kazneni zakon također vodi računa o ženama, pa su tako zločini nasilja nad ženama, posebno silovanja i seksualni napadi, teško kažnjivi, kao i seksualno uznemiravanje te svodništvo. Danas je stopa silovanja i seksualnih napada na Kubi daleko niža nego u mnogim drugim zemljama. Mnogi stručnjaci i stručnjakinje, kao i sami Kubanci i Kubanke smatraju da je ovo izravno povezano s programom spolnog odgoja u školama te lekcijama samopoštovanja kojima se djeca uče u ranoj dobi.
Prostitucija je nakon revolucije bila gotovo iskorijenjena. Međutim, povećanjem međunarodnog turizma i većeg otvaranja, problemi prostitucije i seksističkih reklama za promociju turizma su se vratili.
Dobrobiti i napretku žena i mladih osoba umnogome je pridonio, kako sam već nekoliko puta spomenula, spolni odgoj u školama. Dakle, inicijativa je krenula od strane FMC-a 1972. godine kada je uspostavljena Nacionalna radna skupina za spolni odgoj. Ova skupina, sastavljena od zdravstvenih djelatnika i stručnjaka/inja imala je zadatak stvoriti te potom provoditi politiku nacionalnog programa spolnog odgoja. Ako danas pogledamo unatrag, onda ćemo uvidjeti da su rezultati radne skupine vrlo impresivni.
Od početka 1980.-ih godina, spolni odgoj se uči u svim kubanskim školama, na svim razinama. Djecu se uči da zanemare tradicionalne definicije muževnosti i ženstvenosti. Uči ih se da poštuju jedni druge i njihova tijela, te da u periodu puberteta dolazi do određenih tjelesnih promjena. Također, educira ih se o različitim metodama kontracepcije, o upotrebi kondoma, o načinima sprečavanja neželjene trudnoće, ali i konceptu 'ne znači ne'. Ovakvim obrazovnim konceptom gotovo je iskorijenjena maloljetnička trudnoća u zemlji. Ovdje seks nema grešne konotacije, bez obzira na većinsko katoličko stanovništvo.
Nadalje, FMC se izborio da Kuba danas ima izvanredan zdravstveni sustav koji stavlja prioritet na ženske potrebe. Žene ovdje imaju pristup svim oblicima kontracepcije. Abortus je legalan, a broj mrtvorođene djece vrlo malen, za razliku od ostalih zemalja u regiji, kao i u usporedbi sa SAD-om. Očekivani životni vijek žena je u rangu s visoko razvijenim zemljama, a postotak smrtnost rodilja i dojenčadi daleko manji nego u razvijenim zemljama. Zanimljiv je i podatak, da 69 posto od ukupnog broja liječnika čine žene liječnice. Stoga, ne treba čuditi da Kuba dosljedno zauzima visoko mjesto u međunarodnom istraživanju u vezi statusa žena.
Tako se prema globalnom izvješću iz 2014. (Global Gender Gap Report) Kuba našla na 18. mjestu od 142 zemlje po ženskom političkom osnaživanju te na drugom mjestu po postotku žena u parlamentu. Za usporedbu tome, dodajmo da je, prema istom izvješću, SAD bio rangiran na 54. mjesto po političkom osnaživanju te 83. po zastupljenost i žena u Senatu.
Danas u Nacionalnoj skupštini Kube sjedi 48,9 posto žena. S tim da Kuba nema propisane 'ženske kvote'. U rangu su sa skandinavskim zemljama. Postotak žena ministrica vrti se oko 20 posto, a zamjenica ministara/ica oko 25 posto. Zastupnice su žene različitih dobnih skupna i raznih zanimanja; od sportašica, žena s invaliditetom, radnica, studentica... Na lokalnim razinama zastupljenost žena u skupštinama je i veća i čini više od 50 posto.
Nažalost, ni ovdje nije sve idealno. Problem koji muči Kubanke, kao i u većinu svijeta danas, jest taj da iako su žene na Kubi obrazovane i zakonom imaju zagarantirane jednake plaće kao i muškarci teško se probijaju na vodeće pozicije.
Ali, ipak, doprinos FMC-a Kubi i kubanskim ženama je bio doista velik.
Tijekom 55 godina postojanja, FMC, odnosno žene na Kubi napravile su divovske korake. Prije revolucije, žene su činile samo pet posto visokoobrazovanih osoba i tek 12 posto radne snage. Danas žene čine polovicu radne snage otoka. Plaće muškaraca i žena su izjednačene. Žene imaju odličan porodiljni dopust. Zastupljenost žena u Nacionalnoj skupštini je gotovo 50 posto. Preko 50 posto žena su studentice; više je od 50 posto žena liječnica te dvije trećine sutkinja i odvjetnica, što nije mala stvar i na čemu bi im pozavidjele mnoge demokratske i 'razvijene' zemlje. I sve to, unatoč dugogodišnjoj ekonomskoj blokadi SAD-a i zanemarivanju od strane zapadnih mainstream medija.
Piše: Karmela Gajdek, Libela
