Tone li Evropa u crnilo? Nije naime u pitanju samo Njemačka, u pitanju je putanja kojom sve sigurnije, ali i sve kobnije brodi Stari kontinent, putanja u političko crnilo, ksenofobiju, netoleranciju, sve otvoreniju sklonost autoritarizmu, bolećivu sentimentalnost prema izvornom nacifašizmu uz njegovo istodobno agresivno i krajnje drsko rehabilitiranje, pri čemu se grubo zanemaruju notorne povijesne činjenice ili ih se po kratkom postupku proglašava lažima.
Previranja unutar kršćansko-demokratskog bloka koji čini okosnicu ne tako davno jedva formirane vladajuće koalicije u Njemačkoj, bez obzira na krajnji ishod, dovoljno su alarmantna da opravdavaju pitanje: Tone li Evropa u crnilo? Nije naime u pitanju samo Njemačka, u pitanju je putanja kojom sve sigurnije, ali i sve kobnije brodi Stari kontinent, putanja u političko crnilo, ksenofobiju, netoleranciju, sve otvoreniju sklonost autoritarizmu, bolećivu sentimentalnost prema izvornom nacifašizmu uz njegovo istodobno agresivno i krajnje drsko rehabilitiranje, pri čemu se grubo zanemaruju notorne povijesne činjenice ili ih se po kratkom postupku proglašava lažima. Sve to na podlozi gospodarskog stanja što je sve lošije za sve veći broj ljudi (dok se mali broj povlaštenih bezočno bogati), a uz upotrebu instrumenata svojstvenih golom nacionalizmu i populizmu.
Piše Tomislav Jakić, Portalnovosti
Stoga ne čudi što se evropska krajnja desnica profilira kao barjaktar borbe protiv pljačkaškog kapitalizma, protiv korupcije i klijentelizma, a za prava ‘običnih’, ‘malih’ ljudi. Sve ono što je bilo na dnevnom redu političkog djelovanja evropske ljevice, tako dugo dok se – tražeći neki treći put – nije odrekla zauzimanja za socijalnu državu i pretvorila u ‘light desnicu’ ili u najmanju ruku u sve desniji centar, preuzela je radikalna desnica. Dodajući i elemente tako karakteristične samo fašizmu: diskriminiranje građana na osnovi nacije, vjere i svjetonazora, stvaranje – ako ne i javno proklamirano, onda barem jasno prakticirano – klase ‘naših’ i podklase ‘njihovih’. I, jer bez toga ne ide, prekrajanje povijesti koja će u svojem ‘novom čitanju’ nerijetko stvari okrenuti naglavce. Pa će, treba li ići dalje od Hrvatske, pretvarati borce za slobodu, pobjednike u Drugome svjetskom ratu, u poražene krvnike i ubojice, a zaista poražene i dokazane zločince, nacifašiste i njihove pomagače, u domoljube kojima je na umu i na srcu bila samo i jedino njihova nacija i njezin probitak.
U Njemačkoj, a kako vrijeme odmiče i u sve više zemalja, koplja se lome na politici prema izbjeglicama. Dok su oni za sve malobrojnije stanovnike Staroga kontinenta žaljenja vrijedna ljudska bića koja zaslužuju da im se u golemoj nevolji što ih je potjerala iz njihovih domova na drugim kontinentima pruži ruka pomoći, da im se iskažu kršćansko milosrđe i ljudska solidarnost, za sve veći broj pripadnika političkih elita, ali i građana zatrovanih desničarskom propagandom, to su naprosto neki ‘drugi i drugačiji’. A s takvima, reći će svaki ‘dobar’ desničar, uz napomenu kako on nije rasist, ‘mi’ nemamo ništa zajedničko. I svakom će okorjelom primitivcu i poluinteligentu, a oni sve primjetnije vladaju javnom scenom, biti puna usta fraza o tome kako moramo sačuvati našu kulturu (a da i ne znaju što je to kultura), da moramo braniti naš identitet koji, kao, ugrožavaju ti s kojima nemamo ništa zajedničko. Pa će logična konzekvenca takvog gledanja na stvari biti i teza o potrebi zatvaranja vanjskih granica Evrope i njihove obrane, najprije bodljikavom žicom i zidovima, a kasnije i oružjem, zašto ne?
Da bi se, međutim, pripremio teren na kojem će gotovo nezapaženo proći klizanje prema radikalnoj desnici, prema fašizmu, treba uništiti temelje demokracije i demokratskog poretka. U zemljama etablirane demokracije to je došlo tek kasnije (i još traje), dobrim dijelom i zato što su se uljuljale u iluziju o stabilnosti demokracije i što su zatvarale oba oka na sve jasnije simptome jačanja neofašizma u tzv. tranzicijskim zemljama, koje su do 1990. (da uzmemo tu godinu kao prijelomnu) bile u sferi tzv. realnog socijalizma. Jer procvat neofašizma počeo je u Istočnoj Evropi, u zemljama koje su se sa slomom Sovjetskog Saveza oslobodile ‘bratskog zagrljaja’ prve zemlje socijalizma. Kako je Zapad shvatio kraj hladnog rata kao svoju povijesnu pobjedu nad samom idejom komunizma, bio je sklon ‘novooslobođene’ zemlje Istočne Evrope tretirati kao dobrodošle saveznike, kao one koji su, samo u novoj raspodjeli, spremni prihvatiti ulogu sličnu onoj što su je imali u odnosu na Moskvu, ali koji su još spremniji visoko podići zastavu borbe protiv komunizma i dati se upregnuti u kola novoga hladnog rata od trenutka kada se pokazalo da je bacanje Rusije na koljena bila samo prolazna pojava. Sve to pretpostavljalo je gušenje tek uspostavljenih demokratskih institucija, stavljanje pod kontrolu ključnih medija i pravosuđa, etiketiranje svih koji bi protiv takve prakse podigli glas kao izdajnika domovine, proizvoda komunističkog mentaliteta i zagovaratelja povratka na staro. Pri čemu su metode novih, ‘demokratskih’ vlasti sve više i sve upadljivije podsjećale upravo na metode nekadašnjih vlastodržaca. Što se, treba ponoviti i naglasiti, ne odnosi na Jugoslaviju, jer se sustav te višenacionalne federativne države u bitnim elementima razlikovao od onoga u zemljama realnog socijalizma. Pa se trendovi u današnjoj Hrvatskoj, usprkos silnoj galami o djeci komunista i jugonostalgičarima, zaista mogu usporediti samo s onom kvazidržavom što su je u vrijeme Drugoga svjetskog rata ‘izmislili’ Hitler i Mussolini.
Šampion istočnoevropskoga antikomunističkog vala i pratećeg vala rehabilitacije fašizma, odnosno nacifašističkih kolaboranata iz vremena Drugoga svjetskog rata, nedvojbeno je Poljska. Nakon mandata Lecha Walese, legendarnog vođe prvoga neovisnog sindikata (još u vrijeme tzv. komunizma) i predsjednikovanja Aleksandera Kwasniewskoga, nekadašnjeg omladinskog dužnosnika iz vremena ‘preddemokratske’ Poljske, nastupilo je vrijeme braće Kaczynski, Lecha i Jaroslawa. Percipirani najprije kao građanski političari konzervativnoga usmjerenja, sve su se brže i jasnije profilirali kao nositelji desne kontrarevolucije. To osobito postaje jasno nakon smrti Lecha, tadašnjeg predsjednika, u avionskoj nesreći za koju njegov brat sa svojim političkim taborom okrivljuje Rusiju, nepotrebno je i reći – bez ikakvog dokaza. Slično kao i u Ukrajini, navodni borci za nacionalnu stvar, zapravo ili kolaboranti ili razbojnici i pljačkaši koji su palili sela i ubijali svakoga tko nije bio katoličke vjere (a u Poljskoj ima i pravoslavnih), postaju slavljeni heroji, a prvog predsjednika demokratske Poljske Lecha Walesu briše se iz povijesnih udžbenika i opterećuje optužbom da je bio suradnik tajne policije. Vidi li netko paralele s Hrvatskom, na dobrom je putu. Poljska, naočigled demokratskog Zapada, guši slobodu govora, uspostavlja političku kontrolu nad sudovima, demokratskim putem sve više sužava prostor demokracije (nije li i Hitler u demokratski izabranom parlamentu glasovima demokratski izabranih zastupnika ukinuo demokraciju?), stvara atmosferu straha u kojoj se oporbeni političari (a ima ih još) boje za vlastiti život. U isto vrijeme kupuje naklonost Zapada, njegovo okretanje glave od evidentnog srljanja u neofašistički autoritarizam, ulogom predvodnice (uz baltičke države) u konfrontiranju s Rusijom. Varšava traži, a NATO (čitaj: SAD) šalje trupe i oružje na poljsko-rusku granicu, u čemu i opet sudjeluje Hrvatska, pa se i njoj tolerira divljanje povijesnog revizionizma (uz skrnavljenje groba katoličkog svećenika, žrtve ustaškog terora, tri puta u tri mjeseca, da navedemo samo najnoviji primjer), ali i uz ritualno i isprazno zaklinjanje u antifašizam, primjerice uz nedavni Dan antifašističke borbe.
Poljska nije sama. Na njezinom su tragu baltičke države, ali i Mađarska, manjim dijelom Slovačka, a svakako i Hrvatska. S time da je povijesni revizionizam, nužno vezan uz rehabilitaciju protagonista fašizma iz vremena Drugoga svjetskog rata, ali i uz oživljavanje prakse svojstvene fašizmu, prisutan i u susjednim državama, Srbiji i Bosni i Hercegovini. Pa je dakle teza da Evropa tone u crnilo potpuno na mjestu. Mada se nekima neće svidjeti. Uostalom, istina se mnogima često ne sviđa, ali ipak – ostaje istina.