Mnogi političari u regiji počinju se glasno pitati – često oportunistički – koja je zapravo korist od europske budućnosti.
Piše: Ian Bancroft
„Do sada ste shvatili da europska solidarnost ne postoji“, izjavio je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić na konferenciji za novinare tijekom proglašenja izvanrednog stanja. Ta solidarnost je „bajka na papiru“, dodao je, a „jedina zemlja koja nam može pomoći je Kina“. Bio je to trenutak velikog političkog teatra, s tipičnim Vučićevim stankama, pred televizijskom publikom koja želi saznati hoće li njihovi sinovi i kćeri idući dan ići u školu ili u vrtić. Međutim, ovo je bio i trenutak u kojem je iskazan sentiment s koji se čak i najprogresivniji glasovi u Srbiji počinju slagati, a to je sve veće i suštinsko razočaranje EU-om i europskom perspektivom. Ovo razočaranje također se osjeća na cijelom zapadnom Balkanu.
Proces pregovora o članstvu u EU toliko je vremenski rastegnut da je u zemljama takozvane šestorke zapadnog Balkana sve izraženiji osjećaj razočarenja prema Uniji. Francuska je prošle jeseni blokirala početak pregovora o pristupanju sa Sjevernom Makedonijom i Albanijom, bez obzira na to što je Sjeverna Makedonija promijenila ime nakon povijesnog kompromisa s Grčkom (pregovori su ovih dana odobreni, op. prev.). Kosovo još uvijek čeka liberalizaciju viznog režima iako je Europska komisija potvrdila da je ta država ispunila sve propisane uvjete (kojih je bilo dosta). U Bosni i Hercegovini unutarnja previranja prijete funkcionalnosti same države, da ne govorimo o izgledima za članstvo. Samo su Crna Gora i Srbija postigle neki mali ali opipljiv napredak – često na zgražanje ostalih, posebno u slučaju napretka Srbije.
Bez želje za ‘praštanjem’ vladama zemalja zapadnog Balkana zbog njihovih neuspjeha u provedbi reformi koje traži EU (i njihovih naknadnih pokušaja odvraćanja pozornosti), i bez uljepšavanja njihovih reformskih obećanja koja vrve od politikanstva, treba reći da je nedostatak volje određenih zemalja EU za prijem novih članica omeo napredak na brojnim poljima.
Slabljenje europske perspektive ovih država (premda dobro dokumentirano) nije jedino što uzrokuje razočaranje. Zdravstveni sustavi u regiji, uključujući one u zemljama članicama EU poput Hrvatske i Bugarske, opustošeni su (posebno izvan glavnih urbanih središta) odlaskom visoko obučenog medicinskog osoblja (liječnici, medicinske sestre, kirurzi, anesteziolozi) koji su privučeni boljim prilikama i zaradama u zapadnoj Europi. Iako se tim ljudima ne može zamjeriti profesionalna i životna šansa koju oni zaslužuju, niti se može zanemariti kronično loše upravljanje i nedovoljno financiranje zdravstvenih sustava u regiji, ipak je to gubitak radne snage koji je teško zaustaviti ili nadoknaditi (posebno u nedostatku značajnijih imigracija u regiju). Velika je potražnja za ovakvim ljudskim kapitalom u zemljama zapadne Europe sa starijim stanovništvom. Mnogi smatraju da bi zemlje koje gube radnike trebale imati pravo na izravnu nadoknadu za svoja ulaganja. Za vrijeme društvenih trauma poput pandemije koronavirusa, takvi nedostaci postaju još izraženiji. Već je premalo liječnika i medicinskih sestara, a kamoli kada se oni koji su u kontaktu s pacijentima neizbježno razbole. Ove države će se suočiti s nezamislivim problemima i stresom, a posljedica će biti smrtni slučajevi koji su se mogli spriječiti.
Nezadovoljstvo se dodatno pogoršalo najavom EU o mjerama kojima se ograničava izvoz medicinske opreme izvan Unije. Iako vlade država članica vjerojatno neće odbiti isporuke zemljama zapadnobalkanske šestorke, ova poruka i vrijeme u kojem je donesena doveli su do osjećaja da su zemlje zapadnog Balkana zadnje u redu za čekanje. Aleksandar Vučić je kritizirao odluku koju su donijeli “ljudi koji su ovdje držali predavanja da ne smijemo kupovati kinesku robu“, dok je Kina slala medicinske potrepštine i osoblje u Beograd, u medijski veoma popraćenoj akciji. Ove mjere ograničenja potisnule su činjenicu dolaska vitalnih resursa, kao i obećanja o financijskoj pomoći, plus činjenicu da je Unija u svoj paket financijske pomoći uključila i zemlje koje “pregovaraju o pristupanju Uniji” (Srbija i Crna Gora) a koje su pogođene velikom krizom u javnome zdravstvu. Međutim, izgledno je da će isključivanje ostale četiri države zapadnog Balkana iz paketa pomoći vjerojatno izazvati dodatno nezadovoljstvo.
Podrška Europske unije regiji zapadnog Balkana bila je i ostaje znatna, posebno u trenucima poput katastrofalnih poplava 2014. i migrantske krize 2015. godine. EU i Europska investicijska banka (EIB) financirale su dvadesetak bolnica u Srbiji. Međutim, pohvala europskom doprinosu (uglavnom bespovratnih sredstava za razliku od zajmova) rijetko se čuje.
Uza sav diskurs o europskim vrijednostima, odnos između EU i zapadno-balkanske šestorke sve više se doživljava kao čisto transakcijski, posebno nakon migrantske krize. U regiju su uloženi dodatni resursi upravo zbog zabrinutosti da će migranti pronaći svoj put do ‘prave Europe’. Sve države regije su uradile odličan posao (mnoge to rade i dalje) iako u različitim stupnjevima, ali to je stvorilo osjećaj da su europski interesi na prvom mjestu. Ovo nije bilo partnerstvo jednakih koje proizlazi iz zajedničkih pogleda i problema, već pragmatični kompromis nastao zbog krize. Zapadni Balkan, nebitan većini europskih prijestolnica, postao je od vitalnog značaja za zaštitu Unije od migranata koji traže utočište u državama gdje populisti siju mržnju protiv azilanata. Stvorio se narativ da je regija zapadnog Balkana samo tampon zona koja se bavi migrantima u ime zemalja koje odbijaju ispuniti vlastite obveze. Zemalja za koje je pojam podjele tereta neprihvatljiv. EU je zanijekala vlastite vrijednosti, barem što se tiče izbjeglica i azila, a očekuje se da će zapadni Balkan djelovati kao vanjska granica EU i da migrante tretira bolje od zemalja u koje oni žele otići.
Mnogi političari u regiji počinju se glasno pitati – često oportunistički – koja je zapravo korist od europske budućnosti. Usred najveće zdravstvene krize u zadnjih nekoliko desetljeća političari svih boja, kako unutar Unije tako i među onima koji se žele pridružiti, smatraju da ih Europa iznevjeruje. Sadašnje i buduće generacije prisjetit će se koronavirusa i tko im je priskočio u pomoć. Nezadovoljstvo nastalo tijekom ovakvih kriza često se kristalizira u gorka sjećanja kako vrijeme prolazi. EU stoga mora krenuti odlučno kako bi osigurala da se konkretni resursi daju za borbu protiv koronavirusa, da bi se pokazalo građanima zemalja zapadnog Balkana da postoji iskrena i smislena solidarnost kad im je najpotrebnije. Ako se to ne učini, samo će se još više utišati glasovi onih koji su uvjereni da regija nema drugu budućnost osim Europe. To su glasovi koji već imaju poteškoća da ih se čuje. Trajne veze grade se upravo u povijesnim trenucima poput ovih.
