Zajedno s njim umrlo je i jedno vrijeme. Vrijeme čovjeka i ljudskosti.
Piše: Esad Bajtal
Titovo vrijeme, ma kako paradoksalno zvučalo, bilo je istinski religiozno vrijeme. Vrijeme ateizma u kome niko nikome nije skrnavio groblja ni napadao na vjerske objekte. Niti vrijeđao vjere i nacije. Danas se sve to čini, smišljeno i politikantski ciljano.
Nekadašnja sloboda vjeroispovijesti, zamijenjena je danas zloupotrebom vjere u nečasne svrhe. U ime tako shvaćene vjere svjedočimo međusobnom etno-ubijanju i mržnji.
A ljudi su Božja djeca, zar ne?
Svi ljudi.
Zato je, mjereno nebeskim, a ne politikantskim klero-mjerilima današnjice, samo ateista Tito bio istinski vjernik.
Volio je sve ljude i narode.
Propovijedao bratstvo i jedinstvo. Umjesto mržnje koju zagovaraju i provode današnji etno-religiozusi.
Tačnije religiozni fanatici u zavadi s Vjerom.
Evo jednog podsjećanja na Tita putem teksta, iz davne 2006. godine.
Blažo Mandić: Tito u dijalogu sa svijetom
Izd. Agencija «Mir»,
Sad, 2005.
Promotivno slovo
Collegium Artisticum
Sarajevo, 20 XI. 2006.
Priču o ovoj knjizi valja početi njenom zadnjom rečenicom, a ona glasi ovako:
Tito je – kao što se iz ove knjige može vidjeti – uvijek tražio i pravio
prijatelje: i blizu i daleko, a neprijatelje izbjegavao svugdje u svijetu (str 668).
Ključne riječi ovdje su:
Tražio i pravio prijatelje.
Nalazio, tamo gdje ih ima.
Pravio, tamo gdje ih nije bilo.
Knjiga Blaže Mandića, neposrednog svjedoka traženja, nalaženja i pravljenja prijatelja i prijateljstava, snagom neospornih činjenica jasno pokazuje da ih je, zahvaljujući baš tome, bilo na sve strane svijeta: i na Istoku i na Zapadu; i na Sjeveru, i na Jugu.
Ako se prijatelji pridobijaju, stiču i nalaze odnosom uzajamnog poštovanja i uvažavanja; i ako je Riječ polazna osnova svakog ljudskog odnosa, onda ovdje opisano iskustvo pokazuje (kažem pokazuje, a ne prikazuje) Tita kao majstora dijaloga.
Jer, pokazivati i prikazivati nije isto.
Prikaz je subjektivnija forma od pokaza.
Pokazivanje se tiče golih činjenica.
Prikazivanje njihove subjektivne percepcije i projekcije.
Ponekad to dvoje nije moguće jasno razgraničiti. Svjestan te vrste rizika Blažo Mandić pokušava prikaz podrediti pokazu. Ili kako sam kaže: svoj subjektivni doživljaj podrediti objektivnom događaju, u mjeri u kojoj je to ljudski moguće.
Upravo zato, Tito u Mandićevoj knjizi nije ni Svetac ni Ikona.
Ima dosta toga što se Titu u datom trenutku ne sviđa ili ne dopada. Na njemu se to izbliza vidi (a Blažo Mandić je prirodom posla uvijek bio dovoljno blizu da bi vidio), ali Tito to nikad javno ne pokazuje. Tada, kako je evidentno iz opisanih primjera, progovara njegovo strpeljenje, razumijevanje, tolerancija i karakterna snaga jedne harizmatske i istinski liderske ličnosti.
Ali, da bi prikazao ovo drugo, autor mora pokazati i ono prvo.
Tako čitalac dobija na uvid i mane i vrline Josipa Broza.
Upoznaje Tita kao biće od krvi i mesa.
Ali, biće dovoljno sabrano, dovoljno disciplinovano da svoj politički kredo gradi i izgradi na principu punog uvažavanja i poštovanja svojih sagovornika. Ponekad znatno mlađih, drugi put manje obzirnih (Hrušćov, Čaušesku…).
To će, socijalno-psihološki govoreći, rezultirati prepoznatljivom, nijansirano slojevitom politikom. Politikom koju ovdje signiram i imenujem jednim potpuno novim imenom: politikom konsideracije.
Zašto?
Zato što Josip Broz Tito svoj dijalog sa svijetom vodi sa naglašenom dozom racionalne zadrške. Zadrške kojoj prethodi trezveno i kontekstualno odmjereno sagaledavanje svih relacija date situacije.
Samo jedan primjer:
Godine 1967. u vrijeme poznate izraelske agresije, tokom posjete Kairu, Damasku i Bagdadu, Tito ogorčenim državnicima ovih zemalja savjetuje da se okanu štetnih medijsko-propagandnih prijetnji kako će «Izraelce pobacati u more», dajući im, pri tom, konkretna uputstva i prijedloge kako da se ponašaju i šta da čine sebi u korist.
Upravo u tome prepoznajem momenat rečene konsiderativnosti Titove politike: politike koegzistencije, politike mira, i uzajamnog uvažavanja. Latinski izraz consideratio znači baš to: posmatranje, razmatranje, razmišljanje, procjenjivanje, ispitivanje, uzimanje u obzir, poštovanje, uvažavanje….
Postupajući upravo tako Josip Broz Tito će postati jedan leader considerabilis, tj. značajan, ugledan i vrijedan lider koga Svijet uvažava poštuje i cijeni.
Ova knjiga, pisana neposrednim, živim svjedokom brojnih zbivanja i susreta tokom čitavih dvadest godina putovanja s Titom (1961–1980) u šezdeset zemalja svijeta, slikovito i uvjerljivo svjedoči o enormnom poštovanju Svijeta spram Josipa Broza.
Evo samo nekoliko (i nekih), iz nepreglednog mora u njoj prezentiranih činjenica.
Gdje god se pojavi, bez obzira na vrijeme (sunce, kiša, snijeg, led), Tita dočekuju nepregledne mase ljudi. Jednako egzaltirano u Alžiru, Brazilu, Meksiku ili Lenjingradu…. Na jugu Afrike ili sjeveru Amerike. Svejedno!
Poštuju ga jednako i lideri i građani, obični ljudi:
Silva Fernades naziva ga «čuvarom mira, unutarnjeg reda i svjetske saradnje» (str. 80). Za Ben Belu Tito je «dalekovidi vođa» (str. 183). Milton Obote kaže da je Tito «lider svijeta» (str. 322). Za Gadafija je «najveći lider politike pozitivne neutralnosti» (str. 330). A za američkog predsjednika Nixona Tito je, čak, «najbolje informisani lider svijeta» (str. 369). Za diplomatskog urednika londonskog «Gardijan»-a, Tito je «ključna ličnost za odnose Istoka i Zapada» (str. 389).
Istina, i to valja reći, ima i onih drugih.
Onih koji Tita ne vole.
Politički emigranti, politikantski radikali, demagozi, i druge tada na Zapad odmetnute jugoprotuhe. Upravo oni koji će devedesetih, pod parolom tobožnje «Titove vještačke tvorevine» sponzorirati i koordinirati krvavo razaranje Bosne i Hercegovine. Događaju se, kao npr. u posjeti SAD, i manji, očigledno namjenski, i dobro režirani incidenti.
Knjiga ništa ne krije.
Ali, sve su to ispadi epizodne minornosti.
Samo prolazni ljulj prazne orahove ljuske na valu svjetske popularnosti Josipa Broza Tita.
Ništa više!
Za Nasera Tito je «brat i prijatelj» (str. 326). U Indiji on «nije stranac» (str. 393). U Rimu je trihiljade (3.000) zvanica na večeri Titu u čast; i pozicija i opozicija zajedno (str. 361). U Delhiju čak šesthiljada (6.000) zvanica (str. 400). Možda o svemu rečenom još bolje svjedoče mnogobrojne povelje, razna priznanja, zlatni ključevi gradova; počasni doktorati širom svijeta… itd.
Neukusno bi bilo sve to nabrajati.
U najkraćem: Tito je magični politički lik međunarodne političke scene XX stoljeća.
Tito je i pozivan i priman diljem planete pod egidom dosljednog antifašiste i iskrenog borca za mir, koegzistenciju i ravnopravnost.
Ali, da ovo izlaganje završim onim čime jutros počinju sve agencijske vijesti svijeta:
Današnja Bušova posjeta Indoneziji (20. 11. 2006.), praćena je ogromnim sigurnosnim mjerama i žestokim uličnim protestima hiljada pobunjenih građana Džakarte. Za sve njih Buš je, kako je to vidljivo sa transparenata kojim ga dočekuju, samo (nepoželjni) «terorista» i «ratni zločinac».
Za usporedbu:
Decembra 1958. u toj istoj Džakarti, razdragano i sa poštovanjem, dočekuje Tita, hiljade i hiljade – nasmijanih ljudi.
I ne samo to.
Na univerzitetu u Bandungu, tokom te iste posjete, promovisan je u počasnog doktora prava. Istovremeno, u toj istoj Džakarti (koja masovnim gnušanjem odbija Buša danas) Ahmed Sukarno, tadašnji predsjednik Indonezije, pozdravlja Tita kao «građanina svijeta».
Ubuduće, ta će titula, kako kaže naš autor, «postati čest atribut uz Titovo ime» (str. 20). Bio je i ostao sve do danas upravo to: «građanin svijeta».
Treba li još nešto reči?
Ne!
Pa, ipak, konačno, i na samom kraju, možda još i ovo.
Nisam nikad bio član Titove partije.
Izgovaram rečeno kao golu činjenicu.
Bez likovanja.
I bez žala.
I samo zato da bih otklonio svaku moguću sumnju (njegovih današnjih protivnika, nacional-fašista), u pristrasnost ma i jedne svoje izgovorene riječi. Jer fascinirajuće činjenice kojima ova knjiga vrvi, same za sebe, i bez mene – govore sasvim dovoljno.
Čak mnogo više od onoga što sam – sâm, pokušao da kažem.
