Ekstremno narcisoidne osobe često su gotovo prisiljene na to da postanu slavne, jer u suprotnom mogu postati deprimirane i umobolne
Pojam narcisoidnosti formulirao je Freud u terminima svoje teorije libida. Budući da je shizofrenični pacijent izgledao kao da nema nikakav »libidinozni« odnos s predmetima (bilo u stvarnosti, bilo u mašti), Freud je došao do pitanja: »Što se u shizofreniji desilo s libidom koji se povukao iz vanjskih predmeta?« Njegov odgovor je glasio: »Libido koji se povukao iz vanjskog svijeta usmjerio se na ego i tako omogućio nastanak držanja koje možemo nazvati narcisoidnošću«. Osim toga Freud je pretpostavio da je izvorno stanje čovjeka u ranom djetinjstvu narcisoidnost (»primarna narcisoidnost«) u kojem još nema nikakvih odnosa s vanjskim svijetom; u toku normalnog razvoja dijete u širinu i dubinu povećava svoje libidoidne odnose s vanjskim svijetom, ali se pod posebnim okolnostima (od kojih je najdrastičnija ludilo) libido povlači iz predmeta i ponovo se upravlja na ego (»sekundarna narcisoidnost«); čak i u slučaju normalnog razvoja ljudsko biće ipak do izvjesne mjere ostaje narcisoidno kroz cijeli svoj život. (S. Freud, 1914)
Usprkos toj tvrdnji u kliničkim istraživanjima psihoanalitičara pojam narcisoidnosti nije igrao onakvu ulogu kakvu zaslužuje. On se uglavnom primjenjivao na rano djetinjstvo i na psihoze, no njegova dalekosežna važnost leži upravo u njegovoj ulozi stvaranja normalne ili takozvane neurotične ličnosti. Ta se uloga može u potpunosti shvatiti samo ako je narcisoidnost oslobođena ograničavajućeg okvira pozivanja na teoriju libida. Narcisoidnost se tada može opisati kao stanje iskustva u kome se jedino osoba sama, njeno tijelo, njenepotrebe, njeni osjećaji, njene misli, njeno vlasništvo, sve i svatko što njoj (osobi, prim. prev.) pripada, doživljavaju kao potpuno stvarni, dok je svatko i sve što nije dio osobe ili nije predmet njenih potreba nezanimljiv i nepotpuno stvaran, opažen samo intelektualnim prepoznavanjem, sve dok je afektivno bez težine i boje. Osoba, onoliko koliko je narcisoidna, posjeduje dvostruki standard percipiranja. Jedino ona sama i ono što joj pripada imaju značaj, dok je ostatak svijeta manje ili više beznačajan ili bezbojan te, s obziromna njen dvostruki standard, narcisoidna osoba pokazuje ozbiljne nedostatke u prosuđivanju; nedostaje joj sposobnost objektivnosti.
Narcisoidna osoba često postiže osjećaj sigurnosti u potpuno subjektivnom uvjerenju o svom savršenstvu, svojoj nadmoćnosti prema drugima, o svojim izvanrednim kvalitetama, a ne putem odnosa prema drugima ili putem ikakvog svog rada ili dostignuća. Njoj je potrebno da ustraje na svojoj narcisoidnoj predstavi jer su njen osjećaj vrijednosti kao i osjećaj identiteta na njoj zasnovani. Ako je njena narcisoidnost ugrožena, ona je ugrožena u vitalno važnom području. Kada drugi ranjavaju njenu narcisoidnost prezirući je, kritizirajući je, raskrinkavajući je kada kaže nešto krivo, poražavajući je u igri ili brojnim drugim prilikama, narcisoidna osoba obično reagira intenzivnom ljutnjom ili bijesom, pokazivala ga ili ne, bila ga svjesna ili ne. Intenzitet te agresivne reakcije često se može vidjeti u činjenici da takva osoba nikada ne zaboravlja onoga tko je povrijedio njenu narcisoidnost i često osjeća želju za osvetom, koja bi bila manje intenzivna da je napadnuto njeno tijelo ili vlasništvo.
Većina osoba nije svjesna svoje narcisoidnosti, već jedino onih njenih manifestacija koje je ne izražavaju otvoreno. Tako će, naprimjer, te osobe osjećati neuobičajeno divljenje prema svojim roditeljima ili svojoj djeci, te nemaju poteškoća u izražavanju tih osjećaja jer je takvo ponašanje obično ocijenjeno pozitivno kao sinovska ljubav prema roditeljima, roditeljska ljubav ili vjernost; no kad bi izražavali svoje osjećaje o sebi, kao »Ja sam najdivnija osoba na svijetu«, »Bolji sam od bilo koga drugoga«, itd., posumnjalo bi se ne samo u to da su izvanredno tašti već možda čak i u njihovo zdravlje. S druge strane, ako je osoba postigla nešto što nailazi na priznanje u području umjetnosti, znanosti, sporta, poslova ili politike, njeno narcisoidno držanje izgleda ne samo realistično i racionalno već se neprestano hrani divljenjem drugih. U tim slučajevima ona može dati punu slobodu svojoj narcisoidnosti, koja je tada društveno odobrena i potvrđena. U suvremenom zapadnom društvu postoji osebujna međuveza između narcisoidnosti, slave i potrebe za publikom. Posljednja želi biti u dodiru s glasovitim ljudima, jer je život prosječne osobe prazan i dosadan. Masovni mediji žive od prodavanja slave i tako je svatko zadovoljan: narcisoidni izvođač, publika i trgovci slavom.
Visok stupanj narcisoidnosti vrlo je čest među političkim vođama; narcisoidnost se može smatrati profesionalnim oboljenjem— ili prednošću — posebno među onima koji svoju moć duguju utjecaju na masovni auditorij. Ako je vođa uvjeren u svoje izvanredne talente i u svoju misiju, bit će mu lakše pridobiti široki auditorij koji privlače ljudi apsolutno sigurnog izgleda. Ali narcisoidni vođa ne upotrebljava svoju narcisoidnu karizmu jedino kao sredstvo političkog uspjeha; njemu su potrebni uspjeh i aplauz radi vlastite mentalne ravnoteže. Ideja njegove veličine i nepogrešivosti u osnovi je zasnovana na njegovoj narcisoidnoj grandioznosti, a ne na stvarnim dostignućima njega kao ljudskog bića. Pa ipak, on ne može djelovati bez narcisoidnog naduvavanja, jer njegova ljudska srž — uvjerenje, svijest, ljubav i vjera— nije naročito razvijena. Ekstremno narcisoidne osobe često su gotovo prisiljene na to da postanu slavne, jer u suprotnom mogu postati deprimirane i umobolne. No, da bi se utjecalo na druge do te mjere da njihov aplauz legalizira te narcisoidne snove, zahtijeva mnogo talenta i povoljne prilike. Čak ako takve osobe uspiju, prisiljene su tragati za daljnjim uspjehom, jer za njih neuspjeh nosi opasnost od sloma. Javni uspjeh je, tako reći, njihova samoterapija protiv depresije i ludila. Boreći se za svoje ciljeve, oni se u stvari bore za svoje zdravlje.
Kada, u grupnoj narcisoidnosti, predmet nije pojedinac već grupa kojoj on pripada, pojedinac može biti potpuno svjestan narcisoidnosti i izražavati je bez ikakvih ograničenja. Tvrdnja kao »moja domovina« (ili »moja nacija«, ili »moja religija«) je najdivnija, najkulturnija, najmoćnija, najmiroljubivija, itd. uopće ne zvuči ludo; naprotiv, ona zvuči kao izraz patriotizma, vjere i vjernosti. Također izgleda da je takva tvrdnja realistički i racionalni vrijednosni sud jer ga dijele mnogi članovi iste grupe. Ta jednodušnost uspijeva maštu transformirati u stvarnost budući da se za većinu ljudi stvarnost sastoji od jednodušnosti, a ne zasniva se na razumskom ili kritičkom proučavanju.
Grupna narcisoidnost ima važne funkcije. Na prvom mjestu ona unapređuje solidarnost i koheziju grupe, te olakšava manipulaciju apelirajući na narcisoidne predrasude. Drugo, ona je krajnje važna kao element koji zadovoljava članove grupe, a posebno one koji imaju nekoliko drugih razloga da se osjećaju ponosnima i vrijednima. Čak ako je netko najmizerniji, najjadniji, najmanje poštovani član grupe, postoji kompenzacija za njegovo mizerno stanje u osjećaju »dio sam najdivnije grupe na svijetu. Ja, koji sam zapravo mrav, pripadanjem grupi postajem div«. Prema tome, stupanj grupne narcisoidnosti proporcionalan je nedostatku stvarnog zadovoljstva u životu. One društvene klase koje više uživaju život manje su fanatične (fanatizam je karakteristična kvaliteta grupne narcisoidnosti) od onih koje, kao naprimjer niže srednje klase, pate od oskudice na svim materijalnim i kulturnim područjima i vode život neutažene dosade.
Istovremeno je njegovanje grupne narcisoidnosti vrlo jeftino sa stajališta društvenog budžeta; u stvari ona ne košta praktički ništa u usporedbi s društvenim troškovima potrebnim za povišenje standarda života. Društvo treba samo platiti ideologe koji formuliraju parole što rađaju društvenu narcisoidnost; zapravo mnogi društveni funkcioneri kao što su nastavnici, novinari, ministri i profesori sudjeluju a da i nisu plaćeni, najmanje novcem. Oni dobivaju svoju nagradu od osjećaja ponosa i zadovoljstva što su služili tako vrijednoj stvari — te pomoću povećanog ugleda i unapređenja.
Oni čija se narcisoidnost poziva na grupu više no na njih same kao pojedince, osjetljivi su kao individualni narcisi, te reagiraju bijesno na svaku povredu, stvarnu ili imaginarnu, počinjenu njihovoj grupi. U najmanju ruku reagiraju intenzivnije i svjesnije. Pojedinac, osim ako nije mentalno vrlo bolestan, može imati bar nekih sumnji o svojoj ličnoj narcisoidnoj slici. Pripadnik grupe je uopće nema, budući da u njegovoj narcisoidnosti sudjeluje većina. U slučaju sukoba grupa koje uzajamno osporavaju kolektivnu narcisoidnost upravo to osporavanje pobuđuje intenzivno međusobno neprijateljstvo. Narcisoidna slika vlastite grupe raste do najviše točke, dok se obezvređivanje neprijateljske grupe spušta do najniže. Vlastita grupa postaje branitelj ljudskog dostojanstva, doličnosti, moralnosti i prava. Đavolske kvalitete pripisuju se drugoj grupi; ona je prevarantska, nemilosrdna, okrutna i u osnovi neljudska. Na oskvrnuće jednog od simbola grupne narcisoidnosti — kao što je zastava ili osoba cara, predsjednik ili ambasador — reagira se s tako intenzivnim bijesom i agresijom, da je narod voljan podržati vođe čak i u ratnoj politici.
Erich Fromm, Anatomija ljudske destruktivnosti II, Naprijed, Zagreb 1978.
