Učiteljica koja redovno ide na posao, ali ne uči djecu – slučaj Emke Alić
Piše: Amer Tikveša
Emka Alić počela je raditi kao učiteljica 1995., sa srednjom školom. Po tadašnjem zakonu, zbog nedostatka kadra, to je bilo moguće. Ljubav prema tom poslu, kako kaže, nije je pokolebala i da upiše fakultet kad je zakonom propisano da je za učiteljice potreban. Upisala ga je 1998. i završila.
Od 1995. do danas nikad nije dobila stalno zaposlenje. Svake školske godine morala je ponovo konkurisati. Više godina radila je u Gnojnici i u Dobošnici – oba mjesta su u Tuzlanskom kantonu – što joj je olakšalo bar toliko da ne mora svake godine mijenjati radno mjesto jer to je nezgodno i za djecu, ali i za učiteljice.
Od ove školske godine ukazala joj se prilika da dobije stalni posao. U Oslobođenju 17. augusta objavljen je konkurs u kojem pod tačkom 18. 8. Osnovna škola Miričina kod Gračanice traži profesora ili profesoricu razredne nastave na punu normu na neodređeno vrijeme. „Kod prijema zaposlenika za poziciju pod rednim brojem 18. 8. primijenit će se član 15 stav (2) i (3) te član 18 stav (2) Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji, osposobljavanju i zapošljavanju lica sa invaliditetom“, stoji u tekstu konkursa.
Emka je 70-postotni i prijavila se. Osim nje, prijavila se i Edisa Okić. Na intervjuu Edisa Okić je dobila maksimalan broj bodova, devet, a Emka tri, no, prema ostalim kriterijima, koji ne ovise o procjeni komisije, Emka je imala veći broj bodova od Edise te bila prvorangirana. „Kako god odgovorite na pitanje, dat će vam onoliko bodova za koliko nećete ugroziti njihovog favorita. Kako imam negativnih iskustava, sebi sam dala za pravo da ne odgovaram na pitanja jer nema svrhe, tako da nisam čitala pitanje a svoj stav sam im i obrazložila“, kaže Emka u vezi s intervjuom.
Kao prvorangirana, Emka je potpisala izjavu da prihvata poziciju na koju je primljena, što je zakonska obaveza: „Ja, Alić Emka, izjavljujem da prihvatam poziciju 18. 8. razredna nastava na neodređeno vrijeme. Na rang listi kandidata sam prva s obzirom da imam 70 posto invalidnosti tražene konkursom. Očekujem da me telefonski kontaktirate za prihvatanje navedene pozicije.“
Još je nisu kontaktirali. Edisa Okić je uložila žalbu. O žalbama odlučuje Školski odbor u roku od tri dana nakon prijema žalbe. U ovom slučaju ni to nije ispoštovano. Odbor se sastao, ali samo dva člana, te zbog nedostatka kvoruma nije mogao odlučivati o žalbi.
Direktor je potom angažirao treću osobu do okončanja žalbe Edise Okić. Emka je tražila rješenje od Uprave za inspekcijske poslove TK. Podnijela je Prijavu za kršenje Pravilnika o uslovima, kriterijima i postupku zapošljavanja u javnim ustanovama osnovnog i srednjeg obrazovanja TK te opstruiranja konkursne procedure u JU OŠ Miričina. Opstruiranje konkursne procedure odnosi se na (ne)rad odbora. Odgovor od Ministarstva još nije dobila.
I direktor Nihad Hodžić tražio je rješenje od Ministarstva, odgovor još nije dobio. Kaže da mu pomenuti Pravilnik kao i konkursna procedura ne dozvoljavaju da zaposli prvorangiranu Emku Alić.
Međutim, i konkursna procedura i Pravilnik nisu na njegovoj strani. Niti jedno pravilo ne tretira ovo pitanje. U Pravilniku, član 25, stoji: „Na pitanja koja nisu regulisana ovim Pravilnikom primjenjivat će se odredbe Zakona o upravnom postupku FBiH, Zakona o osnovnom odgoju i obrazovanju, Zakona o srednjem obrazovanju, Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Tuzlanskom kantonu, Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja u Tuzlanskom kantonu, Pravilnika o jedinstvenim kriterijima i pravilima za zapošljavanje branilaca i članova njihovih porodica u institucijama Tuzlanskog kantona i drugih Zakona i podzakonskih akata.“ Niti jedan od spomenutih akata ne tretira piranje šta ako školski odbor ne odgovori u roku na žalbu kandidata. Ni direktor ne zna navesti u kojem aktu eventualno postoji odgovor na to pitanje.
Međutim, član 20 stav 6 kaže: „Direktor škole donosi odluke o prijemu prvorangiranih kandidata na osnovu rang liste kandidata po svim pozicijama iz stavova (1), (2) i (3) ovog člana.“
To znači da je Emka trebala biti primljena na posao do formiranja novog školskog odbora koji bi onda odlučivao o žalbi drugorangirane. Tako su Emki rekli i pravnici s kojima se konsultovala o slučaju.
Anel Kovačević, zviždač, i sam prosvjetni radnik, upoznat je sa slučajem: "Ovdje je problem što su namjerno raspustili ŠO. Inače, Pravilnik kaže da je rok za ŠO tri dana. I bilo je žalbi u stotinu škola. Svi su zasjedali sutradan po isteku. Ali ovdje su htjeli dobiti na vremenu. A zašto? Zato jer je Emka bila prva na određeno u drugoj školi. U sprezi su nju pritiskali da potpiše ugovor na određeno. Onda bi nju ovi pozvali, a ona ne bi dobila sporazumni prekid ugovora. I prošao bi rok i mogli bi legalno primiti drugoplasiranu. To je bio primarni cilj."
Emka je na određeno primljena u OŠ Brijesnica: „U OŠ Brijesnica direktor mi na intervjuu da devet bodova, kako bih bila prva. Da bi njih dvojica u dogovoru (direktor OŠ Brijesnica i direktor OŠ Miričina, op. a.) mene prevarili kako bih se uplašila da ne ostanem bez posla jer u Miričini se zakomplikovalo te da prihvatim mjesto u Brijesnici na određeno“, kaže Emka.
Direktor Hodžić sve Emkine navode negira i kaže da radi sve po zakonu. Formiran je privremeni Školski odbor koji će zasjedati u ponedjeljak, kad će biti riješena žalba učiteljice Okić. Emka sumnja da će žalba biti riješena u njenu korist. Voljela bi da se sačeka odluka Ministarstva kojem su se već obratili i Emka i škola. Niko ne zna šta će biti, naprimjer, ako Školski odbor u ponedjeljak donese jednu odluku, a Ministarstvo, naknadno, donese odluku suprotnu toj.
Emka će i u ponedjeljak otići „na posao“, kako ona to zove. Od prvog dana škole ona odlazi u Miričinu i sjedi u školskom hodniku: „To je moj protest protiv lopovluka“, kaže ona, „izjavu o prihvatanju pozicije sam potpisala 13. 9., takva je procedura konkursa, od tada svaki dan idem u školu i sjedim u hodniku dok traje nastava mojih prvačića“. Na pitanje kako joj je to raditi, odgovara: „Teško. Zdravstveno, prije svega. Pod terapijom sam žestokom da ne bih bila u bolnici. Moram izdržati.“
U školi, ako joj se uopšte obrate, govore joj da ne dolazi, da će je oni obavijestiti o tome šta je bilo, da je karta skupa, i sl: „Skoro niko od kolega mi ne prilazi niti pozdravlja sem kućnog majstora, čistačice i jedne učiteljice.“
Zašto od prosvjete ne odustane nakon 22 godine mučenja za posao još sa 70-postotnom invalidnošću, ona kaže da je u pitanju ljubav prema djeci. „Uz njih se osjećam sretna i ispunjena, njihov osmijeh i najmanji uspjeh mi daju snagu i volju da izučavam, istražujem, edukujem se kako bi im đački dani ostali u lijepom sjećanju, kako bi im učionica bila igraonica a ne plašionica“, kaže Emka na kraju razgovora za Školegijum.
