Nikada čovjek nije bio nemoćniji pred „životom" od mene. Uraditi bilo šta praktično mi izgleda kao neko herojsko djelo. Vanjski život potpuno mi je stran. Čak izuzetno mlad, zavidio sam pastirima sa Karpata, a sada im zavidim više nego ikada. Sve što se tiče civilizacije izgleda mi kao znak dekadencije, zastoja i utučenosti.
*
Ja nijesam pisac, ja ne nalazim prave riječi da izrazim ono što osjećam, ono što trpim. „Talenat", to je moć da se ispuni međuprostor koji razdvaja iskušenje od riječi. Za mene je taj međuprostor prazan, nesposoban da ga ispunim ili zabašurim. Živim u nesvjesnoj svakodnevnoj sjeti; ja sam tužni robot.
*
Podjednako je teško podnositi anonimnost i biti poznat, kad imate tu zlu sreću da budete „pisac".
*
Ja znam gdje su korijeni moje nesposobnosti da budem mudar; o toj želji da obznanim, u tim nijemim govorima imaginarnoj svjetini, u toj pretjeranoj megalomaniji kojom sam otrovan u mladosti i trpim zbog toga užasne šamare uvijek kad se uzbudim ili kad sam premoren. Bezvoljni sam sumnjičavac i mudrac danguba. I bijesni čovjek koji živi u vječnoj poeziji poraza.
*
Najviše me rastuži čovjek koji je zadovoljan sobom. Ne miješam se u njegove razloge, ne čini mi se da je uspio samo on, i njegova taština koja mi izgleda budalasta ili suluda, čak i kad misle drugi da je ona opravdana. Za mene je svaki vidljivi uspjeh gori od poraza, i sažaljevam svakoga ko se uzvisi nad drugima.
*
Ne treba pisati, pogotovo ne objavljivati sem ono što ranjava, to jest ono što ne zaboravljamo. Knjiga treba da zabada nož u ranu, čak da je stvara. Treba da bude uzrok neke neiscrpne pometenosti; ali iznad svega svaka knjiga mora da predstavlja opasnost.
*
Napokon sam prodihao: vratila su se zla vremena.
(Cahier, 1957—1972)
Preveo s francuskog Slobodan Jovalekić
