DVIJE MOSTARSKE PRIČE: Skinheadsi iz boljih kuća

Javljaju mi prijatelji prošlog vikenda da je Mostar postao grad. Kažu, pojavili se skinheadsi. Za to su saznali na neprijatan način. Maskirani mamlazi su iza ponoći upali u meni omiljeni mostarski lokal i počeli razbijati i udarati ljude, koji su se tu zatekli, palicama. Goste lokala su nazivali balijama, a sebe identificirali s ustašama vičući: mi smo ustaše! Svi u lokalu su bili zatečeni, cijela frtutma je trajala minutu dvije, ali gostima se činilo kao da traje cijelu vječnost. Obezbjeđenje lokala nije reagiralo budući su i sami bili zatečeni iznenadnim ustaškim terorizmom.

Kako konjica uvijek dolazi poslije bitke tako je mostarska policija došla kada je sve već bilo završeno. Maskirani tikvani su odlepršali u noć. Policija je s mjesta događaja izuzela odbačenu palicu i kostolomac.

NIJE JEFTINO BITI SKINHEAD

Narednih par dana sam pratio crnu kroniku ali baš nigdje nije prenesena vijest o tom događaju. Ništa se, dakle, nije dogodilo. Obzirom da se crna kronika uglavnom sastavlja na osnovu policijskih i ljekarskih zapisnika pitanje je da li je policija uopće registrirala ovaj događaj. Prema svemu sudeći nije.

Nakon male facebook istrage doznao sam da se u Mostaru nedavno organizirala skupina neonacista. Oni su bili vinovnici događaja o kojem govorimo. Ima ih, kažu, tridesetak. Navodno se radi o djeci iz „boljih“ kuća. Nije ni jeftino biti skinhead. Marte si ne može svatko priuštiti a ni spitke nisu džabe. Ali postavlja se pitanje kakvo je to društvo, kakav je to grad u kojem nekim klincima uopće pada na pamet da se furaju na nacizam.

Još bih razumio kada bi to bilo subverzivno, da živimo u civiliziranoj, recimo socijaldemokratskoj, uređenoj i tolerantnoj zemlji. Mogao bih to tumačiti kao tinejdžerski revolt. Ali u zemlji u kojoj je fašizam puki mainstream, u zemlji kojom vladaju naci - onalističke stranke to nije ništa nego glupost. Ta su djeca regruti politike a da možda ni sami nisu svjesni toga. Mladost koja nije subverzivna na ovaj ili onaj način ne mogu razumjeti, a u Bosni i Hercegovini je, obzirom kakva je naci kaljuža u pitanju, subverzivno biti pristojan, biti kozmopolitski nastrojen, otvoren, blag i dobar čovjek.

Skinsi obično funkcioniraju kao policija za subkulturne skupine. Tako je bilo u Miloševićevoj Srbiji, u Tuđmanovoj Hrvatskoj i ne bih volio misliti da je to postao slučaj u čovićevom Mostaru. Klince uvijek pokušavam pravdati obzirom znam u kakvom kontekstu odrastaju, jer taj ih kontekst odgaja. Jedno su navijački ispadi, njihova nacionalistička bulažnjenja i povremeni huliganizam, ali organiziranje militantne skupine, koja kako vidimo ne preza da lomi i udara čak i djevojke, jer je među ozljeđenima bilo djevojaka, je već alarmantna stvar i pokazuje da se polako pretvaramo u barbarsko društvo u kojem će ulično nasilje postati svakodnevica. To, dakako, neće spriječiti političare da se prave blesavi i žive u svojim bjelokosnim kulama potpuno odvojeni od stvarnosti(što je poseban psihijatrijski fenomen).

Mostar je postao grad. Uspjeh je to poslijeratne mostarske i bosanskohercegovačke politike. „Vrijednosti“ koje se promoviraju kroz zvanične politike u BiH su, eto, nakon 20 i kusur godina uspjele odgojiti skupinu samoproklamiranih neonacista koji su se spremni organizirati kako bi napadali one točke za koje im se čini da se njima kreću balije, Jugoslaveni, Srbi, pederi ili jednostavno ekipa koja se zabavlja kako želi.

Veliki je to uspjeh BH politike. I prigoda da svi shvate u što se nacionalizam pretvara s vremenom. Nije se ni čuditi da se takvo što događa u gradu koji je potpuno obezglavljen, u kojem ništa nije sveto i sve je podložno rušenju. Mostar se neumitno mijenja i to je normalno. Svaki grad se mijenja. Ali način na koji se Mostar mijenja i kako time mijenja svoju urbanu pa i mentalitetsku fizionomiju je zabrinjavajući.

OBNAVLJANJE LJUDI

Dan, dva nakon što sam čuo za da se gradom šeću nedotupavni nacisti čitao sam sjajan intervju koji je mlada povjesničarka umjetnosti Sanja Zadro dala portalu jabuka.tv. Govorila je o arhitektonskoj baštini Mostara, o načinima i mehanizmima zaštite iste u ratom devastiranom gradu, a sve povodom najave rušenja jednog od arhitektonskih trademarka Mostara, zgrade NAMA u Titovoj ulici.

Nekada jedna od najljepših mostarskih ulica od rata naovamo stoji kao da je rat jučer završio. Cijeli taj pojas je zaštićen od strane UNESCO – a, ali to našim gradskim kasapinima ništa ne smeta. Naravno, nema obnove bez investicija, a obnova starih zdanja u Mostaru košta, jer objekti moraju biti obnovljeni tako da izgledaju isto kao i prije rata.

Unatoč tomu što se većina srušenih objekata u Titovoj ulici nalazi nadomak Starog grada interesa nekakvih privatnih investitora nema, nerješeni su, doduše, imovinski odnosi, ali ključ je u tome da nitko neće graditi skupcjeni hotel u zoni u kojoj ne može obezbjediti dovoljno parking mjesta isl. No, ovdje nije riječ o tomu. Riječ je o našem barbarizmu, našoj neosjetljivosti, potpunom izostanku sentimenta prema bilo kakvoj baštini. Riječ je o tome da struka više ne sudjeluje ni u čemu, jer ne bi se rušilo i gradilo prema nalozima investitora već po nekom planu koji sadrži kakve takve humanističke vrijednosti.

Isto tako djecu bi odgajali i obrazovali najizvrsniji kada bi politika u BiH imala ikakve emancipatorske potencijale. Naš barbarski odnos spram arhitektonskog naslijeđa odgaja male nacističke barbare. Bosnom i Hercegovinom vlada stihija od koje me katkad prođe jeza. Nitko se ne bavi ljudima koji žive u kaosu. A čudni su rušiteljski porivi u čovjeku. Čudno je kako slabo čovjek podnosi ljepotu.

Bilo kako bilo, zgrade će se kad tad obnoviti, na ovaj ili onaj način, ali tko će i kako obnoviti ruinirana ljudska bića?