Real je mutacija koja omogućuje evolucijske skokove u razvoju korporativno-kapitalističke forme nogometa
Marijan Oršolić
Ovaj tekst ne piše netko tko ima averziju prema nogometu (iako mogu razumjeti i argumente onih koji, poput Borgesa ili Eagletona, preziru taj sport), nego netko tko voli nogomet, tko je proveo nebrojene sate igrajući i gledajući taj sport, netko tko nogometu duguje prve prijatelje iz kvarta i osnovne škole, time i početnu formaciju i socijalizaciju u djetinjstvu. Nogomet je s jedne strane super jednostavna igra – potrebni su tek lopta i dva para papuča koji glume stative na livadi – a s druge strane tako kreativna, zanimljiva i nepredvidljiva igra koja ponekad zna podsjećati i na umjetnost. Onako kako od malena volim nogomet, tako od malena osjećam odbojnost prema Real Madridu. Ovaj tekst o razlozima te odbojnosti ne dolazi zbog njihovog subotnjeg uspjeha, on se kuhao već duže vrijeme i došao bi i da je Real kojim slučajem izgubio subotnje finale Lige prvaka, i to u obliku kratkotrajnog likovanja nad posrtanjem himere koja hara nogometnim svijetom. Ovaj tekst ne govori samo o Realu, nego je mišljen i kao ogled o biti i razvoju modernog nogometa, razvoju u kojem Real i njegova filozofija igraju dominantnu ulogu. Nazovite ovaj tekst subjektivnim, pristranim – on sve to djelomično i jest. Jer (ne)navijanje za Real i procjena onoga što Real čini svijetu nogometa nije samo stvar objektivnog promišljanja, nego i pitanje dobrog ukusa.
Jedan od razloga moje odbojnosti prema tom klubu krije se u njegovoj prošlosti nad kojom lebdi sjenka fašizma. U ovom tekstu već spomenutom mrzitelju nogometa Borgesu nogomet se gadio zbog sličnosti navijačkog fanatizma slijepoj podrški autoritarnim režimima, koji su opet iskorištavali uspjehe podobnih klubova za vlastitu promociju u svijetu i kupovanje socijalnog mira u društvima punih nepravdi. Upravo ovo potonje je slučaj kod madridskog Reala. Veličina tog kluba izrasla je iz koketiranja s Francovim fašizmom. Uspjesi Reala su bili savršena reklama Francovog režima, toliko da je i njegov ministar vanjskih poslova de Castiella 1953. izjavio: „Real Madrid je naš najbolji ambasador kojega smo ikada imali.“ Kakav tretman u odnosu na Real su u Francovoj Španjolskoj imali drugi klubovi, najbolje pokazuje skandal oko transfera Alfreda Di Stefana u Real Madrid. Barcelona je već bila dogovorila transfer sjajnog Di Stefana, FIFA je legalizirala transfer, igrač je već odigrao tri utakmice za Barcelonu, no tada se umiješao Franco i odredio da igrač igra naizmjence jednu sezonu za Real, drugu za Barcelonu (!), da bi na koncu vladini dužnosnici zastrašivanjem Barceloninog predsjednika Carreta uvjerili da se povuče iz transfera. Dolaskom Di Stefana, tada najboljeg svjetskog nogometaša, madridski Real osvaja prvu španjolsku titulu i prvih 5 uzastopnih Liga prvaka, pri čemu je Di Stefano ključni igrač s 216 golova u 284 meča. Veliku ulogu u približavanju Reala Francovom režimu odigrao je tadašnji predsjednik Reala Santiago Bernabeu – ultradesničar, kapetan iz Francove vojske odlikovan za osvajanje strateški važnog grada Bielse u Pirenejima - koji je uz pomoć države sagradio i ogroman stadion za 120.000 posjetitelja (kasnije nazvan po njemu).
Nakon Francovog pada i Real pada u prosječnost, no desničarske vlade će i u budućnosti gajiti simpatije prema madridskom Realu. Kad se krajem 20. st. Real našao u ozbiljnoj financijskoj krizi, klub preuzima bogati građevinar Florentino Perez i uz pomoć madridskih političara izvršava prenamjenu zemljišta bivšeg Realova sportskog centra u građevinsko-komercijalnu zonu, čime cijena zemljišta skače u nebesa; Real prodaje zemljište za 480 milijuna eura, izbjegava bankrot i počinje kupovati najbolje svjetske igrače. Klasičan primjer korupcije i nedopuštene državne potpore koji je istraživala i Europska komisija. Tako je korumpirana španjolska vlada platila stvaranje prvog Realovog dream-teama u 21. st. Slučajno ili ne, najnovija era dominacije Reala počinje kada su desničari 2011. na izborima u Španjolskoj osvojili apsolutnu većinu. Realov dug je u međuvremenu ponovno porastao, no država Španjolska to tolerira. Takva situacija naišla je na žestoke kritike iz Njemačke, čije banke kreditiraju posrnule španjolske banke, a ove onda taj novac prosljeđuju prezaduženim klubovima koji kupuju najbolje igrače i podižu im plaće u nebesa.
Pored povijesti obilježene koketiranjem s fašizmom i pedigrea privilegiranog državnog kluba, dodatni razlog za ne voljeti Real je njihova nogometna filozofija, koja se praktično sastoji u kupovanju uspjeha bez pitanja za cijenu. Recept je jednostavan: pokupovati 20-ak najboljih igrača svijeta, stvoriti 2 top momčadi i s takvom kritičnom masom kvalitete uspjesi će doći sami od sebe. Neki će reći, zašto kritizirati samo Real, ne rade li slično i Bayern, Barcelona, klubovi iz Manchestera? Rade, no Real je alfa u takvom sustavu, ne jedini, ali zato najvažniji i primarni protagonist te filozofije, koji je uvijek pomicao granice u pretvaranju nogometa u imitaciju korporativnog kapitalizma. Kritičarima Realove imperijalističke politike Perez odgovara: „Broj trofeja pokazuje da ne griješimo“. Dakle, samo je uspjeh mjerilo, uspjeh po svaku cijenu, makar ta cijena bila i upropaštavanje cijele nogometne igre.
Ponajveći Realov grijeh u upropaštavanju današnjeg nogometa je njegova ključna uloga u hiperinflaciji nogometnog tržišta. U 21. st. madridski Real čak 5 puta obara rekord najvišeg transfera u povijesti, prvi su platili jednog igrača više od 100 milijuna eura, samo od 2000. su potrošili preko 1,6 milijardi eura na transfere. Nedavno su izdvojili čak 45 milijuna eura za jednog 16-godišnjaka iz Brazila. Real je obarao rekorde i s plaćama nogometaša, pa tako njihov najbolji igrač Ronaldo zarađuje čak 17 milijuna eura godišnje. Nakon što je Real diktirajući nogometnim tržištem oborio rekorde u transferima i plaćama igrača, napravljen je pritisak na druge klubove da rade slično kako bi ostali konkurentni, a takva događanja na nogometnom tržištu privukla su ruske, katarske i kineske tajkune koji danas i za prosječno dobre igrače izdvajaju desetke milijuna eura. Većina rekordnih transfera napravljena je nakon 2009. kada je Real dvaput u jednoj godini oborio rekord s Kakom i Ronaldom. Real je tako pokrenuo trend inflacije nogometnog tržišta. Real je mutacija koja omogućuje evolucijske skokove u razvoju korporativno-kapitalističke forme nogometa. Pretjerane odštete i plaće igrača dovele su i do potpune erozije odanosti igrača koji sada češće prelaze u najžešće rivale za dobru cijenu. Opet je Real tu napravio presedan kupnjom Figa iz Barcelone. A da i ne govorimo o socijalnoj osjetljivosti svih tih astronomskih svota u svijetu nogometa u vremenu koje je obilježila svjetska ekonomska kriza. Da i ne govorimo o tome kakvu poruku se šalje mladima time što je sat radnog vremena doktora, učitelja, medicinske sestre sramno podcijenjen u odnosu na sat radnog vremena profesionalnog nogometaša.
Kapitalistička hiperkomercijalizacija nogometa je dovela do mnogih radikalnih promjena u svijetu nogometa. Promijenio se profil nogometaša: od junaka iz kvarta, grada, koji se iz ljubavi vežu uz klub i s kojim se ljudi mogu poistovjetiti, nogometaši su postali otuđeni članovi bogate elite, preplaćeni moderni gladijatori, selebritiji, brendovi oblijepljeni reklamama. Nogometaši su postali skupa roba čija vrijednost se ne mjeri samo po nogometnim vještinama, nego i po komercijalnoj isplativosti. I tu je Real odigrao ključnu ulogu 2003. skupo plativši timu suvišnog Davida Beckhama koji im se sportski nije isplatio, ali su na njemu mnogo zaradili od reklama. Otada marketinški potencijal ima sve veću važnost pri transferima nogometaša. Ovim razvojem umrla je i ideja o nogometu kao sportu radničke klase; u svijetu kasnog kapitalizma nogomet je predmet eksploatacije bogatih korporacija, sami klubovi su postali korporacije spremne promijeniti svoj logo ili boju iz komercijalnih razloga (tako je upravo Real odlučio skinuti križ sa svog grba kako bi mogao prodavati dresove u većinski muslimanskim zemljama Bliskog Istoka). Današnji nogomet je biznis lišen osjećaja za pravednu raspodjelu kvalitete i šansi. Svijetom nogometa vlada oligopol nekolicine najbogatijih korporacija/klubova, a nasuprot tom oligopolu trunu čitave nogometne lige. Jaz između tog oligopola i ostatka klubova je sve dublji. Najjači klubovi danas imaju po 30-ak kvalitetnih igrača, a najmanjim klubovima se talentirani igrači preotimaju već i u predškolskoj dobi. Stoga je danas teže nego ikad za malu momčad osvojiti neki trofej.
Logična posljedica takvog razvoja: potpuno je uništena kompetitivnost, jedna od najvažnijih odlika nogometne igre, a time je obesmišljena i većina nogometnih natjecanja. Umjesto zanimljivih i nepredvidljivih nogometnih natjecanja u kojima je mogao pobijediti i neočekivani autsajder, dobili smo korporacijski izmontirano gladijatorstvo nalik na kečere. O kakvoj se kompetitivnosti i smislenosti Lige prvaka više može govoriti kad jedan klub osvaja titulu dvaput uzastopce (čak 3 puta u 4 godine)? Stoga je Realov subotnji trijumf posljednji čavao u lijesu Lige prvaka kao smislenog natjecanja i iskorak prema sljedećoj evolucijskoj fazi nogometa, stvaranju Superlige, zatvorenog natjecanja bogatih klubova.
Može li se takav razvojni trend zaustaviti? Među prijedlozima za poboljšanje situacije je osnivanje regionalnih liga koje bi donijele veće zarade klubovima iz manjih i siromašnijih država i tako ih ojačale, te uspostavljanje gornje granice vrijednosti nogometnih transfera i plaća. Prvi prijedlog ima izgleda, ali ne radi se o nečemu što bi bitno promijenilo pravac razvoja svijeta nogometa, nego tek o pokušaju prilagođavanja slabijih okrutnom svijetu nogometnog tržišta kako bi bili konkurentniji. Drugi prijedlog je odličan, ali i teško izvediv dok postoji politička ekonomija kapitalizma koji ne prihvaća regulacije i intervencije te vrste. Zanimljivo kako bi Europa tu mogla mnogo naučiti od SAD-a, gdje odavno postoje salary cap (ograničenja na plaće) i sustav drafta koji omogućuje najslabijim klubovima iz jedne sezone da prvi biraju pojačanja za iduću sezonu, čime se održava kompetitivnost. O jednoj neobičnoj vrsti „drafta“ piše i francuski etnolog Jacques Meunier na svom putovanju u Amazoniji, u bilješkama o igri jednog tamošnjeg indijanskog plemena: „Igrač koji postigne jedan poen, odmah mijenja tim. Tako se pobjednici stalno slabe, gubitnici jačaju, a igra održava zanimljivom.“ Puno više mudrosti, autentičnosti i ljudskosti ima u igri tog amazonskog plemena nego u svih 12 trofeja Lige prvaka madridskog Reala.
Autor: Marijan Oršolić
Prometej.ba
