Nizozemska kompanija Fairphone je 2013. godine lansirala prvu seriju “etičkih telefona”. Ipak, ideal kojem teži, a to je minimalna šteta za ljude i okoliš prilikom proizvodnje smartfona, nije lako dostići. Osobito stoga što se potraga za suradnicima koji bi osigurali sirovine koje nisu krvavo zarađene u sukobima u Srednjoj Africi ili tvornicama koje ne krše radnička prava pokazuje kao izrazito zahtjevan zadatak
Emmanuel Raoul
S 1,4 milijarde izrađenih uređaja u 2015. godini,1 smartphone (“pametni telefon”) je ključni simbol globalizirane ekonomije – sažete na poleđini svakog iPhonea u formuli: “Smišljen u Kaliforniji, sklopljen u Kini”. Dvije najjače tvrtke, Apple (231 milijun uređaja u 2015.) i njegov južnokorejski suparnik Samsung (324 milijuna),2 žestoki su takmaci. No njihova se utrka odražava u bijednim uvjetima rada u azijskim tvornicama, koji su između ostalog uzrokovali više samoubilačkih valova u Foxconnu, jednom od glavnih kineskih podizvođača za proizvodnju smartfona. U kolovozu 2015. godine Samsung je bio prisiljen osnovati fond u vrijednosti 78 milijuna eura za obeštećivanje zaposlenika svojih tvornica, kod kojih je otkriveno više od dvjesto slučajeva leukemije.3 Huawei, treći najveći proizvođač, optužen je za korištenje dječjeg rada4 i 2014. godine je morao zatvoriti jednu svoju tvornicu. Više od tridesetak sirovina porijeklom s nekoliko kontinenata nužno je za proces izrade pametnih telefona. U pravilu su nabavljene bez previše obzira na društveni ili ekološki učinak njihove ekstrakcije, koja igra važnu ulogu u brojnim vojnim sukobima, prije svega u Demokratskoj Republici Kongo (DRC).
Znači li to da je proizvodnja mobilnih telefona uz poštivanje ljudi i okoliša utopija, ili čak nemoguća misija? Nizozemsko društveno poduzeće Fairphone odlučilo se uhvatiti ukoštac s izazovom. Od proljeća 2013. godine prodali su 60 tisuća primjeraka onoga što predstavljaju kao “etički telefon”. U ljeto 2015. godine lansirali su Fairphone 2 s ciljem da prodaju 100 tisuća primjeraka godišnje. Argumenti u korist njihovog telefona su sljedeći: korištene rude ne financiraju kongoanske paravojske, a sklapanje se odvija u kineskim tvornicama gdje inspekcije omogućavaju da se ostvare pristojni radni uvjeti i čiji radnici mogu koristiti tzv. radnički fond. Dizajn tog telefona također omogućuje produljivanje njegova vijeka trajanja i smanjivanje utjecaja na okoliš, dok su zamjenski dijelovi korisnicima lako dostupni i zamjenjivi. Koristeći se što je više moguće recikliranom plastikom i bakrom, Fairphone je osnovao podružnicu za odlaganje svojih aparata u Europi i program reciklaže telefona u Gani.
Tvrtka se ne oslanja na investitore, nego na potrošače, koje je 2013. godine putem internetske kampanje za participativno financiranje uspješno pozvala na ulaganje više od 7 milijuna eura u svega nekoliko tjedana. Drugi model telefona također je ugledao svjetlo dana zahvaljujući sustavu prednarudžbi: kupci su pristali izdvojiti 525 eura za aparat koji još nije bio proizveden i koji im je dostavljen tek nekoliko mjeseci kasnije.
Lansiranje tih dvaju telefona, čija vrijednost nije bila samo u tehnologiji, izazvalo je silni entuzijazam u medijima, vječno spremnima pozdraviti “etičke” i “pravedne” inicijative, usprkos brojnim ograničenjima.5 “Fairphone je još daleko od pravednog telefona”, priznaje i sam proizvođač. No skromnija ambicija je “stvoriti pokret u korist pravednije elektronike”, uz uvijek prisutnu svijest da će put prema tome biti strm i posut zamkama. Kako prepričava Bas van Abel, da bi počeo raditi u Demokratskoj Republici Kongo, Fairphone je morao svoje prve troškove odvojiti za potkupljivanje lokalnih službenika: radilo se o dobivanju dozvole za snimanje u rudnicima. Zatim se trebao suočiti s drugom realnošću o kojoj svjedoči video koji je ekipa snimila 2011. godine u regiji Katanga, na jugu Konga: tamo je rudarstvo prije svega obrtnički, čak obiteljski posao. Mala djeca redovito rade sa svojim roditeljima.
Da bi pronašao kositar s potvrdom da “nije okaljan sukobima”, Fairphone se pridružio konzorciju industrijalaca, nevladinih organizacija te drugih lokalnih i internacionalnih aktera. Oni koriste sustav certifikacije koji podrazumijeva specifičnu ambalažu i etiketiranje.6 Pokrenut nakon preporuka skupine stručnjaka iz Ujedinjenih naroda, taj je program postao obavezan nakon što je američki Kongres usvojio zakon Dodd-Franck u srpnju 2010. godine. Njegova odredba namijenjena primorava kompanije registrirane u SAD-u da garantiraju kako ne koriste rude koje financiraju oružane skupine u Demokratskoj Republici Kongo. No problem je što je proces certifikacije još uvijek u povojima. Nakon pet godina samo nekoliko desetaka rudnika može zakonito prodavati kositar. I zbog opreza i zbog jednostavnosti, brojni divovi elektronike više se ne opskrbljuju rudama iz te zemlje, proglašavajući de facto embargo na “tri T” – kositar (tin na engleskom), tantal i volfram (tungsten na engleskom) – koji potpuno uništava rudarski sektor o kojemu ovisi osam do deset milijuna ljudi.
Dvojica doktoranda, Christoph Vogel, sa sveučilišta u Zürichu, i Ben Radley, s Međunarodnog instituta za društvene studije u Haagu, 2013. i 2014. godine su otputovali u četiri najstabilnije rudarske zone u DR Kongu. Ondje su zatekli “katastrofalnu ekonomsku situaciju”:7 pad ili stagnaciju cijena uz stalno nove troškove za rudare, te crno tržište koje buja. Da stvar bude gora, ogroman teritorij i mobilnost oružanih skupina znače da certificirani rudnik može prijeći pod njihovu kontrolu ili pod kontrolu njihovih pristaša u civilu. Brojni rudari morali su se vratiti poljoprivrednim djelatnostima, koje su u prosjeku šest puta slabije isplative. Drugi su se priključili paravojskama.
Skupina od 70 znanstvenika, predstavnika NGO-a i drugih kongoanskih i međunarodnih stručnjaka razotkrila je tu situaciju u otvorenom pismu objavljenom u rujnu 2014. godine: “Rude pothranjuju sukobe, ali nisu njihov uzrok (...) Borbe za moć na regionalnom i nacionalnom nivou, pitanje pristupa zemlji, identiteta i građanstva, mnogo su jači strukturni faktori koji vode do sukoba”. Ako “su i napravljeni koraci prema malo etičnijim proizvodima, ništa nije postignuto kako bi se poboljšali uvjeti života Kongoanaca”, upozoravaju stručnjaci, među njima Vogel i Radley, koji se boje da “pravedni biznis” ne posluži kao paravan za ekonomski neokolonijalizam na istoku Konga.
“Ima istine u tome”, priznaje bez oklijevanja van Abel, s kojim smo razgovarali u sjedištu njegova poduzeća, na trećem katu bivšeg industrijskog hangara u amsterdamskoj luci. “Inicijative za certifikaciju nisu doprinijele razvitku lokalnih zajednica kao što smo priželjkivali. No omogućile su ponovno pokretanje razmjene i ključne su za povratak povjerenja kupaca u Demokratsku Republiku Kongo.” Tvrtka te poteškoće ističe na svojoj internetskoj stranici, moleći kritičare za malo strpljenja. “Zatim će se trebati pozabaviti dječjim radom. Ambicija nam je da stalno budemo sve bolji.”
Ograničena “pravednost”
Nakon certificiranih kositra i tantala, te rudnika volframa u Ruandi, tvrtka želi koristiti i zlato nabavljeno “pravednom trgovinom” iz Perua i Kolumbije. No veliki problem ostaje kineski proizvođač, objašnjava nam van Abel koji se netom vratio s putovanja u tu zemlju gdje se susreo sa svojim novim podizvođačem: Hi-P Internationalom. Da bi jamčilo proizvodnju svojih aparata u zadovoljavajućim uvjetima, Fairphone je angažirao jednu kinesku agenciju za reviziju i savjetovanje koja izrađuje izvješće koje se zatim objavljuje na Internetu. U tvornici Hi-P u Suzhouu agencija je upozorila na probleme sigurnosti, velik broj privremeno zaposlenih (61 posto radne snage) i naročito na prekomjerni rad: “U srpnju 2014. godine neki su radnici radili 77 sati tjedno i 28 dana zaredom”.8 Prema Fairphoneu, Hi-P se potrudio da ograniči broj privremeno zaposlenih, kao i tjedni broj radnih sati na ne više od šezdeset. Ipak, ističe van Abel, “ako previše smanjimo radno vrijeme, radnici će zaraditi manje novca i mogli bi otići. Prekovremeni sati čine važan dio njihove plaće; treba pronaći pravu razinu novčane kompenzacije”.
Zahvaljujući savjetima njemačkog sindikata IG Metall i radu znanstveno-istraživačkog tijela specijaliziranog za multinacionalne kompanije SOMO9 nastala je ideja Workers Welfare Funda, zapravo “fonda za radničku sigurnost”, koji bi trebao poboljšati svakodnevicu radnika i pružiti im predstavničko tijelo unutar poduzeća u kojem rade. Doprinosom od pet dolara po prodanom aparatu, taj je fond skupio 300 tisuća dolara (272 tisuće eura) na prvoj verziji pametnog telefona, a od te je svote imalo koristi 500 od 900 radnika (prema knjizi narudžbi) tadašnjeg podugovaratelja, Guohonga. Glavnina tog novca isplaćena je u obliku bonusa (u prosjeku, 90 dodatnih eura mjesečno). Fond je također poslužio za kupnju voća u radničkoj kantini te organizaciju zabava i izlazaka. No, kako Fairphone mijenja proizvođača za novi uređaj, taj će se stari fond od sada koristiti za uspostavu komunikacijskog kanala između radnika i uprave. Fairphone upravo osniva sličan fond unutar tvornice za sklapanje Hi-P u Shenzouu u korist svih radnika, to jest otprilike tri tisuće zaposlenika.
Zašto je proizvođač nazvao svoj telefon “fair phone” ako on nije takav prema kriterijima pravedne trgovine (“fair trade”)? Nije li to lažno predstavljanje artikla? Van Abel odgovara logičkom vratolomijom: “To ime ne govori o onom što jesmo, nego što bismo željeli biti”. Da bi razjasnio stvar vraća se na početke projekta, na kampanju usmjerenu na rude koje dolaze iz ratnih zona pokrenutu 2010. godine s NGO-om Action Aid, dok je on upravljao Waag Societyjem, nizozemskom fondacijom za umjetnost, znanost i tehnologiju. “Nismo željeli uobičajenu mobilizaciju NGO-a. Kako sam ja dizajner, mislio sam da bi proizvodnja telefona mogla biti dobar način da se razotkriju uvjeti proizvodnje koji se skrivaju u opskrbnom lancu.”
Nakon dvije godine provedene u traženju rude kositra “neokaljane sukobima” u Kongu i kineskih tvornica (donekle) spremnih podignuti svoje socijalne standarde, Fairphone mijenja status i 2013. godine postaje “društveno poduzeć. Pitanje imena tada izaziva interne rasprave: “Željeli smo iskoristiti riječ ‘pravedan’ da se ljudi upitaju što doista znači taj pojam. To također može nagnati one koji posjeduju iPhone ili Samsung da se zapitaju o svojoj društvenoj i ekološkoj odgovornosti.” Otuda transparentnost društva, koje na svojoj internetskoj stranici objavljuje popis svojih dobavljača, podjelu troškova proizvodnje i izvještaje svojih pružatelja usluga, ne pokušavajući prikriti negativne aspekte.
Kad je Fairphone pokrenuo svoju kampanju participativnog financiranja, odabrana je komunikacijska strategija kojom se firmu namjerno stavilo “u položaj ranjivosti”. “Svaki put kad bi nas kritizirali – a to se često događalo – rado smo prihvaćali te kritike”, kazuje predsjednik Uprave i glavni direktor, koji je čak pozvao njemačke i nizozemske novinare da bi im ispričao sve o korupciji nužnoj za snimanje u rudnicima. Zamišljen kao “narativni postupak koji bi pružio učinkovitu metaforu za složenost jednog opskrbnog lanca”, Fairphone dovodi do propitivanja sveukupnih praksi opskrbnog lanca. Jer ako je taj aparat još daleko od pravednog, što da tek kažemo o ostalima? Provedemo li usporedna testiranja, Fairphone uvelike premašuje Samsungov Galaxy S4, prvi koji je švedsko tijelo TCO Development certificiralo kao “ekološki i društveno odgovoran”, a koji jedva da je bolji od necertificiranog telefona.
Zagovornici pravedne trgovine dobronamjerno gledaju na ovaj novi proizvod. Emilie Durochat, koordinatorica Platforme za pravednu trgovinu, pozdravlja to “sredstvo denuncijacije radnih uvjeta”. “Već s tim jednim telefonom možemo govoriti o mnogim različitim temama”, tvrdi Dominique Royet, direktorica društva Max Havelaar France, koja u njemu vidi “korak kontinuiranog napretka. Po tome Fairphone usvaja pristup pravedne trgovine, nastao da bi doprinio razvitku pravila trgovine na svjetskoj razini”.
S u potpunosti reinvestiranim prihodom, koji je od nule došao do 16 milijuna eura u godinu i pol, Fairphoneu je specijalizirana online publikacija The Next Web10 dodijelila titulu “najuspješnijeg tehnološkog startupa“. To upućuje poruku sektoru: postoje očekivanja potrošača usmjerena na etičnije proizvode.
S francuskoga prevela: Mirna Šimat lemondediplomatique.hr
1 International Dana Corporation (IDC), 27. siječnja 2016., idc.com
2 Vidi Martine Bulard, “Nemilosrdni svijet Samsunga”, Le Monde diplomatique, hrvatsko izdanje, srpanj 2013.
3 Santé & travail, br. 92, Pariz, listopad 2015.
4 Vidi chinalaborwatch.org.
5 Vidi Christian Jacquiau, “Max Havelaar ou les ambiguïtés du commerce équitable”, Le Monde diplomatique, rujan 2007.
6 O inicijativi za “kositar neokaljan sukobima” (Conflict Free Tin Initiative, CFTI) vidi solutions-network.org. O zajedničkoj inicijativi za nabavku kositra, tantala i volframa (ITRI Tin Supply Chain Initiative) vidi itri.co.uk.
7 Christoph Vogel i Ben Radley, “In Eastern Congo, economic colonialism in the guise of ethical consumption?”, The Washington Post, 10. rujna 2014.
8 “Social Assessment Program: Hi-P”, Fairphone, travanj 2015. fairphone.com
9 Centre for Research on Multinational Corporation, somo.nl
10 “Fairphone named Europe’s fastest-growing startup of 2015”, TNW News, 24. travnja 2015., thenextweb.com
