U cijeloj modernoj povijesti ove zemlje nikada kao danas etnička pripadnost nije tako presudno i sveobuhvatno određivala čovjekov položaj i mogućnosti
Deseti tekst 21 teze o Bosni i Hercegovini Ivana Lovrenovića, objavljenih u knjizi Bosna i Hercegovina – budućnost nezavršenoga rata (2010). Jedina promjena koja se u međuvremenu desila jest popis stanovništva – umnogome nestručan i nereprezentativan.
Među zemljama iz okvira nekadašnje Jugoslavije, Bosna i Hercegovina se politički razlikuje po mnogim što dejtonskim što povijesno naslijeđenim „specifičnostima”, od kojih nažalost ni jedna ne predstavlja nikakvu komparativnu prednost. A jedna od takvih poslijeratnih, baš dejtonskih specifičnosti potpuni je bosanski unikum, i ponaša se kao najopasniji društveni karcinom, koji ometa konsolidaciju na svim razinama života – od svakodnevnice do glavnih političkih procesa. Riječ je o novostvorenom odnosu etničkih manjina i većina, koji je u praksi, prešutno, postao nemilosrdno sveodređujućim faktorom i kriterijem. I ne samo to, nego se, poput socijalne metastaze, već pretvorio u više-manje standardnu crtu kolektivnoga mentaliteta. Ona djeluje tako, da „većinac” više i ne osjeća ništa neprilično ni nepravedno u uživanju većih prava kao bogomdanih, odnosno, ne osjeća ništa neprilično ni nepravedno u podređenosti „manjinaca” u svojoj sredini. To ima i svoje naličje: obrnutu pojavu da „manjinac” bez prevelikoga roptanja pristaje na podređenost kao na modus vivendi, kao na jedini raspoloživi oblik socijalizacije.
Često se mogu čuti tvrdnje da je u Bosni i Hercegovini uglavnom već dovršen proces etničke teritorijalizacije, te da je zemlja praktično razdijeljena na tri manje-više homogena etnička teritorija. Da te tvrdnje nisu lišene temelja, najbolje pokazuje etnički sastav Republike Srpske, u kojoj je nasilnim i krvavim sredstvima, s kulminacijom u srebreničkom genocidu, udio nesrpskoga stanovništva smanjen na simboličnu mjeru, a povratak nepoželjnih inovjeraca i inonarodnjaka se uspješno onemogućava sve do danas. No, istini za volju, Republika Srpska samo je najdrastičniji, ali ne i jedini primjer. Mnoge lokalne sredine pa i cijeli areali u Federaciji Bosne i Hercegovine također su etnički prekomponirani i homogenizirani, u hrvatskom ili u bošnjačkom smislu, te danas imaju posve drukčije etničko-demografsko lice nego što su ga imali do 1991/1992. (Najkrupniji primjer takve prekomponiranosti, s apsolutnom bošnjačkom brojčanom većinom, upravo je glavni grad države – Sarajevo.) Iako, dakle, uglavnom tačna s politički apstraktnog i statističkog gledišta, ova predodžba zahtijeva jednu važnu korekciju. I pokraj sve masovnosti i upornosti najrazličitijih vrsta etničkih čišćenja, ona nigdje nisu uspjela „idealno”, nego su svugdje, manje ili više, ostavila za sobom jedan broj drugih, i svugdje se stvorio povijesno novi odnos većine i manjine. (Od toga su „pošteđene” samo neke manje zone koje su uvijek i bile etnički skoro potpuno homogene.) Na taj način je nastala vrlo komplicirana i razvedena slika, u kojoj se od mjesta do mjesta i od regije do regije pojedine etničke zajednice smjenjuju u ulogama većina i manjina: svaka je svakoj negdje većina, negdje manjina. Po CIA-inim procjenama za 2008. godinu u Bosni i Hercegovini ima 3,921.000 stanovnika, u odnosu na 4,377.033 s popisa iz 1991. godine. Bošnjaci su po tim procjenama na razini Bosne i Hercegovine danas najbrojnija nacija (čak 48 posto, u odnosu na prijeratnih 43,5 posto), ali su u manjinski podređenom položaju raspoređeni na velikom prostoru i u mnogim mjestima. Srba po istim procjenama ima 37,1 posto (spram prijeratnih 31,2 posto), apsolutno dominiraju na 49 posto teritorija Bosne i Hercegovine (Republika Srpska), ali ni oni nisu pošteđeni manjinskih situacija i frustracija. (Sarajevo je, vidjeli smo, nekada bilo jedan od dva-tri ne samo najveća, nego i identitetno najvažnija srpska grada na svijetu; sada su u njemu i kao broj i kao faktor svedeni na demokratski ukras i zanemarljivu veličinu.) Hrvati su, sa svojih katastrofalnih 14,3 postotka (u odnosu na prijeratnih 17,4) i brojčano i tendencijski apsolutna manjina, ali čak i takvi, imaju neka svoja većinska mjesta i područja, a globalna manjinska i regredirajuća pozicija ne smeta im da u nekim od tih mjesta prakticiraju većinsku dominaciju i diskriminaciju. O cijeloj toj novoj slici Bosne i Hercegovine ponešto možemo znati u ovom trenutku empirijski, a pravi njezin izgled i dinamiku mogao bi dati samo službeni, valjano obavljen popis stanovništva, te stručne i dugoročne analize koje bi na osnovi njega mogle biti pravljene.
Ako je općenito aksiomatski prihvaćeno da o vrijednosti i kvaliteti društvenoga života i demokratičnosti neke sredine govori položaj i tretman manjinskih zajednica u njoj, tada je lako shvatiti zašto je za stvarni, dubinski uvid u stvarnost Bosne i Hercegovine relevantna ova druga, „donja” perspektiva. Osobito zbog spomenutoga povijesnog novuma u odnosu etničke većine i manjine. O novumu, ali regresivnom, može se govoriti u tom smislu što u cijeloj modernoj povijesti ove zemlje (a to otprilike znači, barem normativno – od trenutka kada je otomanska vlast morala priznati građansku jednakost svim stanovnicima Carstva 1856. godine) nikada kao danas etnička pripadnost nije tako presudno i sveobuhvatno određivala čovjekov položaj i mogućnosti, dramatično ako je u poziciji pripadnika manjine.
Izvor: www.ivanlovrenovic.com
Nastavit će se
