Religijske zajednice su propast komunističkog režima dočekale euforično, likujući nad njegovom propašću i vjerujući da ga je sam Bog uklonio s povijesne scene.
Takvi osjećaji i razmišljanja prisutni su u gotovo svim postkomunističkim zemljama koje su izlazak iz „egipatskog (komunističkog) sužanjstva“, kako to vrijeme nazivaju crkveni poglavari i teolozi, slavili na nacionalističkim gozbama i paradama.
O tom zanesenom kršćanskom samozadovoljstvu ugledni švicarski katolički teolog Hans Küng u svojoj knjizi Postoji li Bog? Odgovor na pitanje o Bogu u novom vijeku kaže između ostalog i sljedeće: „Uz svu kritiku Marxa i marksizma valja se čuvati kršćanskog samozadovoljstva. Nije li možda i kršćanstvo – naravno, u opreci s izvornom porukom! – postalo svjetonazorom kojim se često upravljalo apsolutistički, centralistički, dapače totalitarno? Ne tvrde samo zli jezici da su sovjetski komunizam i rimski katolicizam krvni neprijatelji baš zato što su toliko slični.“ Katolička crkva i Srpska pravoslavna crkva na ovim prostorima u mnogim su aspektima preuzele komunističke matrice mišljenja i djelovanja – baš one zbog kojih su, kako se često tvrdi u njihovim redovima, trpjele i protiv kojih su se borile.
Što se tiče kršćanstva – kako o tom piše švicarski sociolog Franz-Xaver Kaufmann – „i ono je nastalo na najvećoj mogućoj distanci prema vladajućim političkim odnosima, ali je ipak postalo konstantinovskim preokretom sastavni dio vladajućih odnosa. To se, doduše, jako odrazilo na pojedine kršćanske vjeroispovijesti zbog njihove različite regionalne podjele. U Bizantskom je carstvu došlo do ponovne simbioze između religije politike, i to ne samo zbog toga jer se Bizantsko carstvo shvaćalo po Konstantinovoj tradiciji čuvarom Crkve nego je vladar također s teološke strane bio uzdignut u ulogu da umjesto Boga vodi sudbinu zajednice. Na Zapadu će odnos između cara i pape, države i Crkve ići drukčijim smjerom, i do sukoba do investiture.“ (Franz-Xaver Kaufmann, Kako da preživi kršćanstvo?)
Propast komunizma je donio slobodu, a sloboda je unutar kršćanskih crkava bila shvaćena „više u starozavjetnom smislu oslobođenja naroda od ropstva nego u novozavjetnom značenju osobnog obraćenja na novi život“. Vladajuća kršćanska religioznost u tom vremenu je bila „pučka religioznost, bitno kolektivistička i po mnogim izvanjskim društvenim iskazima slična komunističkom kolektivizmu, nedovoljno sposobna za prijelaz iz predmoderniteta u modernitet“ (Jakov Jukić, Lica i maske svetoga). Pučkom religioznošću, koju i danas Crkve na različite načine promoviraju, hranile su se i hrane nacionalne ideologije, pa gotovo da i nema razlike između religijskog i nacionalnog. To je dovelo do toga da suvremena Republika Hrvatska i Republika Srbija funkcioniraju kao „crkvene države i državne crkve“ (Viktor Ivančić).
Koncem osamdesetih i početkom devedesetih godina sve je religijske zajednice na prostoru bivše Jugoslavije zahvatila rodoljubna uzoholjenost koja je često poprimala raspoloženje krvožednog nacionalizma. Stari i dugogodišnji neprijatelj komunizam se urušio u raskoraku između obećanja i prakse, utopije i realnosti, a ne uz pomoć molitvi, krunica i Blažene Djevice Marije kako tvrde crkveni poglavari i kako se voli misliti među pobožnim kršćanima. Nastupilo je vrijeme sprege nacije i religije koje je i u duhovnom i kulturnom i svakom drugom smislu osiromašilo i religiju i društva i države nastale raspadom Jugoslavije. Ta „smutna vremena“, kako ih je okarakterizirao sociolog Božidar Jakšić imaju za posljedicu „trajno invalidna društva“, „materijalno siromaštvo i duhovnu bijedu svakodnevice“.
Zabluda komunizma, kaže na jednom mjestu Andrija Krešić, zamijenjena je drugom velikom zabludom – vjerovanjem da se potpuna suverenost nacije ostvaruje suverenošću nacionalne države: „Kao što je političko-partijski komunizam osvajao državnu vlast za svoje vlastoljubno liderstvo zloupotrebom težnji i osjećanja radništva, tako i nacionalističke snage, u ime suverenosti nacije osvajaju državnu vlast za nacionalne ‘očeve’ i liderstva zloupotrebom rodoljubnih osjećanja sunarodnjaka“ (Prema knjizi Humanizam i kritičko mišljenje. Tako je govorio Andrija Krešić)
Propast komunističkog jednopartijskog opresivnog političkog sistema religijske zajednice su dočekale s velikim olakšanjem. Dijelom je to i razumljivo jer su u socijalističkoj Jugoslaviji nastradali mnogi ljudi iz religijskih zajednica i jer su sve te zajednice pretrpjele i velike materijalne štete. No, nije razumljiva niti se iz kršćanske i uopće religijske perspektive može ičim opravdati sprega religijskih zajednica s nacionalizmom. Od zajednica koje su u vrijeme bivše Jugoslavije na različite načine trpjele, postale su ubrzo zajednice zbog kojih drugi trpe – svi koji se duhovno i svjetonazorski ne uklapaju u religijske matrice na prostoru na kojem su one dominantne. Iz „mrskog i proklinjanog komunističkog sužanjstva“ zapalo se u vulgarni i fanatični nacionalizam koji ne preže ni od čega pa ni od toga da teološkim i božanskim razlozima pravda etnička čišćenja i ubijanje onih koji ne pripadaju vlastitom kolektivu.
Takvo stanje duha u Katoličkoj crkvi na ovim prostorima neshvatljivo je i zbog toga što se sve to – sprega s nacionalizmom, apologetsko katoličanstvo, isključivost prema drugim konfesijama, nacijama, kulturama, svjetonazorima i općenito prema sekularnim idejama koje se velikim dijelom temelje na judeo-kršćanskoj tradiciji – događa nakon što je Drugi vatikanski koncil odbacio takva retrogradna, nekršćanska i nehumana stajališta. Drugi vatikanski koncil trebao je označiti kraj povijesnih nacionalnih i političkih katolicizama i najaviti početak policentričnih univerzalnih katoličkih zajednica i crkava. Ono što je Drugi vatikanski koncil donio Crkvi i što se ponekad naziva „revolucijom u Crkvi“, „kopernikanskim obratom“, „povratkom izvornom kršćanstvu“, malo je dotaknulo Katoličku crkvu na ovim prostorima.
Novija povijest, bar kad je riječ o katoličanstvu na ovim prostorima, uglavnom je povijest otpora idejama i zaključcima Drugog vatikanskog koncila, a u pravoslavnom dijelu kršćanstva, konkretno u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, Drugi vatikanski koncil, koji za tu crkvu nije obvezujući, ali koji se temelji na idejama koje dijelom mogu vrijediti za sve kršćanske crkve, uglavnom se doživljava kao neprihvatljivi produkt liberalnog zapadnoga svijeta, pogotovo na području ljudskih prava, uloge crkve u društvu, ekumenizma i međureligijskog dijaloga.
Katolička crkva u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini se previše vezala i nostalgično veže za prošla vremena i umjesto da se mijenja i izgrađuje na idejama i zaključcima Drugog vatikanskog koncila i sekularnim vrednotama, ona se koncem 20. i početkom 21. stoljeća u duhovnom smislu vratila na vrijeme prije Koncila. Biti Crkve pripada njezina stalna reforma i promjena i ona je i u duhovnom i u organizacijskom smislu kroz povijest, često i s otporom i s velikim zakašnjenjima, „oblačila odijelo u skladu s vremenom i tako poduzimala strukturalni aggiornamento kako bi poboljšala svoju kulturnu prisutnost i pastoralnu sposobnost djelovanja.“
Pokazalo se također i na iskustvu svjetske Crkve „da su mnogi od njezinih doktrinarnih izričaja i njezinih formi bili slučajni i vremenom uvjetovani te time podložni premišljanju i promjeni, čak ako ih se u ono vremenu kada su uvedeni i smatralo nepromjenljivim i bogomdanim“ (Peter Neuner/Paul M. Zulehner, Dođi kraljevstvo tvoje. Praktična ekleziologija).
Jedna od promjena koju je trebao donijeti Drugi vatikanski koncil, poznati katolički teolog 20. stoljeća Karl Rahner uspoređivao je „s povijesnim prijelazom crkve iz judeo-kršćanskog religijsko-nacionalnog konteksta među poganske narode“, odnosno oslobađanje od etničke, nacionalne i političke uskoće i otvaranje prema svijetu. Nasuprot centralistički i nacionalno obilježenoj slici Crkve koja je prevladavala sve do Drugog Vatikanskog koncila, trebalo je nastupiti doba humanizirane, decentralizirane i nacionalno i politički oslobođene Crkve otvorene prema svijetu, s onu stranu konfesionalnih i nacionalnih uskogrudnosti koje su često u povijesti predstavljale i lomove između odnosnih crkava, kao što je to slučaj s katoličanstvom i pravoslavljem na ovim prostorima.
Nakon gotovo polustoljetnog života na margini u vrijeme socijalističke Jugoslavije, obje crkve su iskoristile nacionalna buđenja i društveno-političke promjene i nametnule se kao glavni društveni faktor s ambicijama da ovladaju društvenim poretkom pa i cjelokupnim čovjekovim životom. Iako su i nacionalizam i kapitalizam posve suprotni ideji i duhu kraljevstva Božjeg, obje su ih crkve prihvatile i na taj način iznevjerile svoje poslanje i suspendirale etička načela na kojima se temelji kršćanstvo.
Ako je kršćanske crkve na prostoru bivše Jugoslavije u vrijeme socijalizma karakterizirala veća spremnost na dijalog s drugima i različitima, uključujući i marksizam i ondašnju komunističku partiju, one su se u vremenu nacionalizma uvukle u svoj vlastiti monolog, baveći se isključivo samima sobom, koristeći pritom tranzicijski kaos u novonastalim nacionalnim državama, namećući svoj dogmatizirani jednokonfesionalni svjetonazor.
To nije više bilo kršćanstvo koje će biti „svjetlost svijeta i sol zemlje“, nego kršćanstvo koje u sprezi s nacionalnim ideologijama i koristeći društvenu moć i monopol osvaja državu za sebe, priječi ljudske slobode, osporava vladavinu prava, podržavajući one najgore u društvu – od tranzicijskih profitera, kriminalaca do ratnih zločinaca. Slučaj je to i s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i sa Srpskom pravoslavnom crkvom u Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini.
To ni danas često nisu Crkve koje bi ljudima nudile „emocionalnu i duhovnu domovinu, stvarnu blizinu i orijentaciju za njihov život“ (Hans-Joachim Höhn), koje bi imale oči za „tuđu patnju“ (Johann Baptist Metz), osjetljivost za „rane svijeta“ (Tomas Halik), nego Crkve koje žive u religijskoj nervozi i grču, u strahu da će im se urušiti cijeli sustav, pa se onda na silu pokušava održavati tradicionalno patrijarhalno predmoderno katolicizirano i pravoslavizirano društvo, s hijerarhijskim ustrojstvom, nacionalnim i političkim svecima, naglašavanjem liturgijskog, ceremonijalnog i ritualnog karaktera vjere koji zamagljuje poruku kraljevstva Božjeg i pojeftinjuje zahtjevnost nasljedovanja puta Isusa iz Nazareta.
Općenito govoreći, dva najveća „grijeha“ kršćanskih crkava, katoličanstva i pravoslavlja na ovim prostorima jesu njihova sprega s nacionalizmom i neosjetljivost za socijalna pitanja, odnosno, izručenost eksploatatorskom tranzicijskom kapitalizmu. Da bi se toga oslobodilo, potrebno je, teološkom terminologijom kazano, „obraćenje“ kršćanskih crkava koje su kraljevstvo Božje poistovjetile s vlastitim kolektivnim interesima.
Njihova uskoća, retrogradnost, sprega s nacionalnim i međusobna antagoniziranost poslužila je nacionalističkim ideologijama za raspirivanje mržnje koja je dovela do rata i zastrašujućih ratnih stradanja. Nijedna politička ideologija nije spojiva s kraljevstvom Božjim, a nacionalizam je zasigurno njegova najveća negacija. Kraljevstvo Božje je spojivo jedino i isključivo s humanizmom u kojem je na prvom mjestu čovjek sa svojim pravima i slobodama, neovisno o mnogostrukosti njegovih identiteta i pripadnosti. Evangelički teolog Miroslav Volf u knjizi Javna vjera (2013) razlikuje debele i tanke verzije religija. Kad su debele, one oblikuju načine života, potiču vezu s najvišom stvarnosti i ocrtavaju moralnu viziju usađenu u odgovornost prema sebi, društvenim odnosima i dobru. Suprotno tome, religije su tanke kada su ispražnjene od svoje moralne vizije i reducirane na maglovitu religioznost, kada se vode nacionalnim ili ekonomskim interesima. Takve tanke religije su najprijemčivije za uporabu kao puki politički i kulturalni resurs, a povremeno i kao oružje za rat.
Zatvoreni i isključivi identiteti, kao što su katoličko-hrvatski i pravoslavno-srpski identitet niti odgovaraju izvornom duhu kršćanstva niti su u otvorenim, sekularnim i pluralnim društvima mogući bez konflikta i nasilja o čemu svjedoči i novija povijest njihovih odnosa.
Zadaća religije općenito pa tako i kršćanskih crkava je „da oslobađa ljude monoreligijskih isključivih identiteta i da im pomaže u otvaranju višestrukim, promjenljivim, križanim identitetima“ (Felix Wilfred). Kršćanstvo koje je isključivo, zatvoreno i samodostatno, koje zatvara oči pred vlastitom nehumanošću i pred nehumanošću svijeta, koje se prije svega osvjedočeno ne bori za veću ljudskost i humanost u ovom svijetu, ostaje daleko od Isusa iz Nazareta i njegova kraljevstva Božjeg.
Pišući o društvenoj odgovornosti Crkve, njemački teolog Johann Baptist Metz u svojoj Političkoj teologiji (1997) naglašava između ostalog da „Crkva mora upravo danas pokrenuti onu političku snagu koja se nalazi u središnjoj tradiciji kršćanske ljubavi i to u njezinoj društvenoj dimenziji shvaćenoj kao bezuvjetnoj odlučnosti za pravdu, slobodu i mir drugih čime kršćanska ljubav dobiva društveno-kritičku snagu. A crkvena kritika društva će biti samo onda na dulji rok vjerodostojna i djelotvorna ako je u dodatnoj mjeri nošena kritičkom javnošću unutar same Crkve.“
Crkva koja nije kritična prema samoj sebi, svojim doktrinama, zakonima, strukturama, koja unutar sebe guši kritičke glasove, slobodu mišljenja i govora, koja ne pročišćava i ne mijenja samu sebe, koja nije spremna odustati od svojih povijesnih grijeha, zabluda i stranputica, koja ostaje zatvorena u nacionalnu uskogrudnost, ostaje nevjerodostojna Crkva – daleko od ljudi (bližnjih) i daleko od kraljevstva Božjega koje je navijestio Isus iz Nazareta.
Crkva treba „služiti kraljevstvu Božjem, koje je Isus iz Nazareta naviještao i koje je u njegovoj riječi i njegovu djelu već nastupilo u ovom svijetu, a služenje se uvijek određuje polazeći od onoga kome ono vrijedi – polazeći od svijeta i čovječanstva, a ne neovisno od njih i izvan njihovih promjena“ (Peter Neuner/Paul M. Zulehner, Dođi kraljevstvo tvoje. Praktična ekleziologija, 2015). Crkve se ne mogu predstavljati kao da su uzdignute iznad vremena i društvenih promjena, jer Crkva je prema pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes Drugog vatikanskog koncila „relacijska stvarnost“, koja je upućena na svijet i služi svijetu, njegovim „nadanjima i strahovima“.
Dva najveća „grijeha“ kršćanskih crkava, katoličanstva i pravoslavlja na ovim prostorima jesu njihova sprega s nacionalizmom i neosjetljivost za socijalna pitanja, odnosno, izručenost eksploatatorskom tranzicijskom kapitalizmu. Da bi se toga oslobodilo, potrebno je, teološkom terminologijom kazano, „obraćenje“ kršćanskih crkava koje su kraljevstvo Božje poistovjetile s vlastitim kolektivnim interesima
Institut društvenih nauka iz Beograda objavio je zbornik radova Andrija Krešić u svom i našem vremenu (priredio Božidar Jakšić). Četrnaest autora sa ex-yu prostora pozabavilo se pitanjima koja je u svom obimnom filozofskom opusu razmatrao jedan od vodećih filozofa-marksista druge Jugoslavije nedavno preminuli Andrija Krešić. „Religija i ateizam“ je jedno od područja kojim se posebno bavio bosanskohercegovački teolog katoličke provenijencije Drago Bojić, autor je priloga u zborniku o Andriji Krešiću pod naslovom „Kraljevstvo Božje i nacionalizam“. Na tragu poznate Kresićeve studije „Kraljevstvo Božje i komunizam „u kojoj je ovaj filozof zastupao stav da je moguća koegzistencija između humanog komunizma i hrišćanstva Drago Bojić analizira kako je u naše vreme, posle urušavanja komunizma, došlo do štetne sprege između vere i nacionalizma.
Danas objavljuje odlomak iz ovog članka. Izbor i oprema teksta redakcijski.
