Ne može se ići u Bleiburg ignorirajući i zataškavajući sve ono što je do njega dovelo. Ne može se istodobno klanjati Bogu i Poglavniku, nazdravljati Hvaljen Isus i uzvikivati Za dom spremni!
Kad jedna crkvena zajednica svoj identitet i svoje poslanje veže uz naciju, a ne uz kršćanstvo i Isusa iz Nazareta, ona postaje nesposobna za autorefleksiju i suočavanje sa zločinima svoga naroda. U takvoj crkvi nacija postaje svetinja, nacionalno jedinstvo crkvena zapovijed, a svaki pokušaj kritičkog govora se unaprijed kvalificira kao izdaja i otpadništvo. Takva crkva će bešćutno umanjivati ustaške zločine i genocidni karakter jasenovačkih logora i istodobno uz suradnju države u nacionalnoj opijenosti obilježavati bleiburšku komemoraciju koja misna slavlja pretvara u političke skupove, „koji znatno više služe političkoj propagandi nego zasluženom pijetetu bleiburškim žrtvama“ (S. Goldstein).
Kad toj nacionaliziranoj crkvi druga katolička crkvena zajednica uskrati dozvolu za održavanje misnog slavlja na Bleiburgu, zato što je „misa na polju pored Bleiburga postala dio manifestacije koja se politički instrumentalizira i zato što je ona dio političko-nacionalnog rituala koji služi selektivnom doživljavanju i tumačenju povijesti, što šteti ugledu Katoličke crkve“, kao što je nedavno učinila Katolička crkva u Koruškoj, Crkva u Hrvata uvrijeđeno i bez kritičkog sagledavanja vlastitih postupaka optužuje austrijsku lokalnu crkvenu zajednicu „da ne poštuje žrtve i da je izgubila osjećaj za patnju nedužnih“.
Katolička crkva u Austriji se i sama muči s balastom Drugog svjetskog rata i sedam mračnih godina (1938.-1945.), i prošla je dug put od šutnje u prvim desetljećima nakon rata do suočavanja sa zabludama iz prošlosti zadnjih desetljeća. Podsjetimo, katolički biskupi u Austriji su euforično pozdravili priključenje Austrije velikom njemačkom carstvu nadajući se između ostalog da će Führer i nacionalsocijalistički pokret Katoličku crkvu i vjeru odbraniti od bezbožnog i razarajućeg boljševizma, kako su istaknuli u svečanoj izjavi 27. ožujka 1938. godine, dva tjedna nakon Hitlerovog ulaska u Austriju.
Nakon stravičnih zločina Hitlerovog režima, koji je dokinuo i mnoga prava Katoličke crkve u Austriji, početno oduševljenje će splasnuti, i među Austrijancima i u austrijskoj crkvi će se javiti otpor protiv režima čovjeka koji je rođen u Austriji i po kojem je ta mala zemlja i danas stigmatizirana u svjetskoj javnosti. Otpor nije išao bez velikih rizika pa i gubitka života mnogih ljudi, kao što pokazuje primjer austrijskog seljaka, katolika i radikalnog pacifiste, Franza Jägerstättera koji nije htio služiti Führerovoj vojsci, jer je Hitlerov rat smatrao nepravednim, a njegov vladajući sistem barbarstvom koje vodi u propast. Zbog svojih stavova brutalno je pogubljen u Brandenburgu u kolovozu 1943. godine. Danas ga Katolička crkva u Austriji časti kao mučenika i blaženika.
Mnogi u austrijskoj crkvi nisu shvaćali u to vrijeme da se ne mogu povezivati nacistička ideologija i kršćanska vjera, da se ne može klanjati i Bogu i Führeru i da se ne može istodobno uzvikivati Heil Hitler i Grüß Gott! Prevedeno u naš crkveni i politički kontekst, to bi značilo da se ne može istodobno klanjati Bogu i Poglavniku, nazdravljati Hvaljen Isus i uzvikivati Za dom spremni!
Umjesto da zabrana obilježavanja bleiburške komemoracije bude povod hrvatskim biskupima da konačno preispitaju način na koji se održava komemoracija, oni optužuju crkvu u Koruškoj „da ne poštuje žrtve i da je izgubila osjećaj za patnju nedužnih“, čime izjednačavaju sve bleiburške žrtve, iako njihove krivnje, odgovornosti i nedužnosti ni u kom slučaju nisu iste niti ih se može staviti u istu misnu nakanu. Ali „Crkva u Hrvata“, kako svoju crkvu vole nazivati nacionalno opijeni biskupi i svećenici u Hrvatskoj, ne želi praviti te razlike da se ne bi morala suočiti s cjelovitom, teškom i bolnom istinom o bleiburškoj tragediji. A ta istina se tiče Nezavisne Države Hrvatske, Ante Pavelića i zločinačkog ustaškog režima koji je predviđajući svoj poraz poveo prema Bleiburgu mnoštvo ljudi i izručio ih osvetnički raspoloženoj pobjedničkoj strani da se iživljava nad njima, dok su „ustaški časnici i dužnosnici uoči kapitulacije pobjegli s Bleiburškog polja ili su izbjegli drugim putovima“ (S. Goldstein).
Iako najveću odgovornost za bleiburšku tragediju snosi Pavelić i njegov ustaški režim, ne može se zaobići ni propitivanje uloge Katoličke crkve u Drugom svjetskom ratu. Ni u jednoj crkvi, pa tako ni u Katoličkoj crkvi na ovim prostorima nisu svi bili istog duha i istih uvjerenja, i u njoj je bilo ljudi koji su upozoravali na nehumani i nekršćanski karakter ustaške države. Evo jednog primjera iz Franjevačkog samostana Sv. Luke u Jajcu iz Drugog svjetskog rata prema dnevničkom zapisu fra Josipa Markušića. Ukratko, ondašnja jajačka franjevačka zajednica je u političkom smislu bila podijeljena na dvije strane: na fratre koji su bili protiv nacističkog i ustaškog režima, i na fratre koji su otvoreno podržavali ustaše, zatvarali oči pred njihovim zločinima, i optuživali fra Josipa Markušića i neke druge franjevce „zbog toga što nisu uza svoj narod.“ Kad je jednom prilikom jedan mladi „nadobudni i suludi“ fratar kako ga Markušić opisuje, njemu i tadašnjem gvardijanu fra Boni Ostojiću predbacio „što nisu uz narod“ i da im zbog toga kad umru „nitko ni na ukop ne će doći“, Markušić mu je na to uzvratio: „Bolje je da i to bude, nego da zbog luđaka propane narod!“
U Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini danas malo tko mari za fra Josipa Markušića i druge katoličke svećenike koji se nisu dali „upregnuti u nacistička i ustaška kola“, ali zato se u toj istoj crkvi slavi primjerice sarajevski nadbiskup Dr. Ivan Evanđelist Šarić koji je podržavao i veličao ustašku državu i Poglavnika. To sadašnje vodstvo Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini nimalo ne uznemiruje pa je i Dom za starije i nemoćne osobe pri Caritasu Vrhbosanske nadbiskupije, smješten na tromeđi između Busovače, Kiseljaka i Fojnice, nazvan po imenu čovjeka koji je fanatično podržavao ustaštvo. Kakav je to um, kakva je to savjest i kakva je to vjera koja u istu rečenicu može staviti caritas (ljubav), brigu za starije i nemoćne i ime čovjeka koji je podržavao režim koji je sijao mržnju i ubijao!?
Stvari se u Katoličkoj crkvi na ovim prostorima ni do danas nisu bitno promijenile: na jednoj strani većina koja u politiziranim bleiburškim komemoracijama i slavljenju propalog ustaškog režima ne vidi ništa sporno, i mali broj onih koji osjećaju sram i kajanje zbog teške ljage koju nosi njihov narodni i crkveni kolektivitet i koji žale zbog nevinih bleiburških žrtava kojima upravo ovakve manifestacije ne daju spokoja. Kada bi hrvatski biskupi doista htjeli iskazati pijetet prema bleiburškim žrtvama, onda bi jasno i nedvosmisleno osudili ustaški režim koji je doveo do te tragedije, pravili bi razliku među bleiburškim žrtvama, jer nije isto stradanje ustaškog oficira, logornika ili vojnika na čijim je rukama krv nedužnih ljudi i stradanje civila koje je taj režim zaveo i poveo sa sobom u smrt.
Ako je euharistijsko slavlje najuzvišenija molitva Crkve (a trebalo bi tako biti!), kako ističu hrvatski biskupi u svome priopćenju, onda bi misno slavlje na Bleiburgu zaštitili od svake vrste instrumentalizacije i ne bi zapadali u korupciju kulta koja se prema kršćanskoj etici i katoličkim zakonima smatra jednim od najtežih grijeha. Sramotno je da bleiburšku komemoraciju s misnim slavljem organizira Počasni bleiburški vod, dakle, civilna organizacija, koja se nikad nije distancirala od ustaškog režima i koja mentalno i duhovno još uvijek živi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Kad hrvatski biskupi i svećenici kleknu pred žrtve Jasenovca i drugih ustaških logora, kada priznaju zločine koje su počinili pripadnici naroda za koji se duhovno brinu, kad osude ustašku državu i njezine vođe koji su i pripadnike vlastitoga naroda poslali u smrt, onda će i njihova molitva za nedužno nastradale na Bleiburgu biti drugačije shvaćena kod svijeta i ljudi. Ne može se ići u Bleiburg ignorirajući i zataškavajući sve ono što je do njega dovelo. Ne može se istodobno klanjati Bogu i Poglavniku, nazdravljati Hvaljen Isus i uzvikivati Za dom spremni!
