Dragana Stanković - Male distopije u sistemu zdravstva
Foto: Dragana Stanković
Čitajući distopijske romane (Orvela, Sluškinjinu priču Margaret Atvud i slično), ali i analizom prakse, može se reći da totalitarizam i ukidanje sloboda i prava, nikada ne dolaze odjednom, nego su se naznake naginjanja tome pravcu, uvijek pojavljivale i prije potpune promjene društva.
Piše: Dragana Stanković
Možda je pretjerana moja asocijacija kada čitam odredbe važećeg i relativno novog Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju, na totalitarizam, ali postupanja izvršne vlasti u posljednje vrijeme (naročito prema djeci i trudnicama kojima nije uplaćen doprinos za zdravstveno osiguranje) me je, u sadejstvu sa odredbama koje ću dalje predstaviti, naveo na tu asocijaciju.
Naime, Zakonom o zdravstvenom osiguranju, koji se primjenjuje od početka 2023. godine, značajno su izmijenjeni propisi u pogledu bolovanja i kontrole bolovanja radnika.
Tako Zakon sada propisuje da poslodavac, ukoliko smatra da osiguranik koji je na bolovanju neopravdano koristi pravo na naknadu plate za bolovanje, može da se obratiti Fondu sa zahtjevom da se izvrši vanredna ocjena bolovanja radnika osiguranika, i u zahtjevu je obavezan da navede, obrazloži i dokumentuje razloge na osnovu kojih zahtjev podnosi, ali da međutim, ukoliko poslodavac ima saznanja da je osiguranik za vrijeme bolovanja napustio mjesto prebivališta, osim u slučaju odlaska u zdravstvenu ustanovu radi liječenja i u drugim opravdanim slučajevima, uz zahtjev je dovoljno dostaviti dokaz o napuštanju prebivališta osiguranika.
Pitam se, na koji način poslodavac treba da pribavlja dokaz o napuštanju mjesta prebivališta radnika, i na koji način to može zakonito učiniti. Zakonodavac je očigledno izgubio iz vida odredbe Ustava koje štite pravo na privatan život svakog građanina i ljudsko dostojanstvo, i odredbe drugih zakona koji štite privatnost i integritet čovjeka.
Jasno je da naš zakonodavac ovakvim odredbama ohrabruje poslodavce, koji se i inače ne čine pretjerano prosvećeni u pogledu ljudskih prava, da prate kretanje radnika i da pri tome još i prikupljaju dokaze o njihovom kretanju. Svi možemo zamisliti situacije da osoba koja je na bolovanju uslijed npr. preloma ruke može šetati u drugom gradu koji ima more, jezero, planinu, i da na taj način ne šteti ni svome ozdravljenju ni poslodavcu, i mnogo sličnih situacija, međutim za našeg zakonodavca je to znak da se odmah takvo bolovanje preispituje, a na zahtjev poslodavca, i na osnovu dokaza o kretanju koje je poslodavac prikupio.
Kako će se se osjećati radnici o čijem kretanju poslodavac prikuplja dokaze dok su oni na bolovanju, i da li će i pokušati da se suprotstave zadiranju u privatne sfere svoga života.
Praćenje i prikupljanje dokaza o kretanju drugog čovjeka, i to od strane onoga za koga radi, odražava nedostojanstven odnos i tretman, a znajući ovdašnje poslodavce, pitam se do koje granice će se ići.
Zar država nije trebalo da kontrolu bolovanja uredi tako, da se njenim ljekarima ne dešavaju zloupotrebe bolovanja, i da su zloupotrebe vidljive već kroz dokumentaciju i pregled pacijenta, zar se sprečavanje zloupotreba treba realizovati davanjem odobrenja i podsticaja poslodavcima da prate svoje radnike u njihovom privatnom životu.
Za mene ovo jeste asocijacija i naznaka totalitarizma, u kojem nas poslodavac posmatra i stalno gleda.
Još jedna izmjena istog Zakona, koja govori u prilog mojim tvrdnjama, su odredbe kojima se propisuje da kontrolori Fonda zdravstvenog osiguranja Republike Srpske, mogu da, između ostalog, kontrolu bolovanja radnika obave posjetom osiguraniku na prijavljenom mjestu boravišta, ako procijene da je to potrebno da utvrde činjenice. Pri tome, treba znati da kontrolori Fonda nisu medicinski specijalisti, često nisu uopšte ni medicinske struke.
Vidimo dakle da zakonodavac radnicima - kontrolorima Fonda jednom veoma nejasnom terminologijom „posjeta u mjestu prebivališta“ ostavlja prostor za zadiranje u dom i privatnost. Da li se zakonodavac namjerno izražava nejasno i netransparentno, da bi se postupalo u suprotnosti sa Ustavnim i garancijama iz drugih zakona, ostaje na praksi da razjasni.
Naš Ustav i drugi zakoni štite nepovredivost doma, na način da u kuću, ili stan, odnosno prostor koji bi bio u privatnom vlasništvu, ni pripadnici policije ne mogu pristupiti bez sudskog naloga (osim u izuzeto rijetkim i zakonom propisanim uslovima).
Stoga se ne može reći da radnici Fonda smiju da pristupaju u domove osiguranika. Ako bi oni pak, tako protivpravno postupili, njihovo postupanje bi bilo podložno preispitivanju od strane pravosudnih institucija, te i kažnjivo slijedom konkretnih činjenica. Koliko su međutim radnici osiguranici na bolovanju i radnici kontrolori Fonda svjesni zabranjenosti pristupanja i ulaska u tuđi dom, veoma je upitno, i ne bi me čudilo da nisu uopšte. Zakonodavac je očigledno ili potpuno nesvjestan ili zlonamjeran u pogledu građana i prava na privatnost i dom, i na slobodu.
Rješenja problema su u izmjenama spornih odredaba Zakona, podnošenju žalbi, tužbi, prigovora, zahtijevanjem naknade štete za povredu prava, izmjenama donosilaca ovakvih zakona, i odlučnijom borbom za zaštitu naših, do sada osvojenih prava i sloboda, na svim poljima djelovanja, ako i dalje ne želimo da se probudimo u svijetu gdje važe parole „Sloboda je ropstvo. Rat je mir. Neznanje je moć“.
