I ti si u petom redu Esad. Na sredini. Do tebe je čovjek što se trese. Ti ga držiš, jer lakše ti je da ga nosiš do pola na sebi, nego da ti onu žicu u kosti dublje urezuje svojim tijelom. To je tvoja nova vozna karta.
Piše: Dragan Bursać za Interview.ba
Šta sve možeš kad si mlad, kad je svijet tvoj, lagan kao i korak ti. Tu pod nogama. Šta sve možeš dok stišćeš voznu kartu na kojoj piše Beograd-Bar, voz broj 671? Putovanja, ehej! Šta sve možeš, dok ti je u džepu čekovna knjižica, a na banci plata koju tako ponosan, lijep i dotjeran nosiš roditeljima? Šta sve možeš dok iz prijestonice, velikog Beograda ideš u svoj svijet, među svoje ljude kao pobjednik jednog života koji je u punoj snazi?
15:48 i ime na karti
I šta bi sve još mogao, da sat nije otkucao 15:48, na stanici u Štrpcima, malom selu, zaseoku, negdje dole prema Rudom? Šta bi sve mogao da si neko drugi, a ne Esad Kapetanović? Zapravo, mogao bi sve i svašta i da si Esad, samo da četnici nisu doznali kako ti je ime i prezime drugačije i drugo od njihove mjere ispravnosti.
A ovako? Ovako hodaš u koloni svezan kao pseto sa dvadeset drugih muškaraca. Namjesto Prijepolja i roditeljske kuće, namjesto ponosnog radnika farnrike «Rad» iz Beograda, tek gledaš ove maskirne uniforme kao ubogi zarobljenik. A mogao si, samo da si htio napisati neko drugo ime na voznoj karti Esade, zar ne, pitaš se i nervozno klimaš glavom. Na kraju krajeva, govoriš ekavski, a i beogradski sleng ti nije stran. Da si htio, mogao si sada biti u vozu, a ne ovdje, ovdje, ni sam ne znaš gdje, povezan žicom kao ker sa dvadeset drugih nevoljnika. Ti hodaš Esade, a pored tebe kompanjon smrti u maskirnoj uniformi. Po jedan na svakog u žici.
«Osvetnici», Milana Lukića. I pitao bi se zašto se zvijeri svete, zar se nisu osvetile dovoljno, ali razmišljaš o porodici. Jerk, kad si mlad i lijep i kad ti je svijet pod nogama, nemaš vremena ulaziti u tuđe stvari.
Vojni kamion i žica u kostima
A trebao bi Esade porazmisliti. Jer da razmišljaš možda bi se i dosjetio šta će ovaj vojni kamion i čemu služi. Ta, već se pola sata voziš u njemu Esade, žica ti se u meso do kostiju utopila, a ti samo o porodici misliš.
Tako je, čovječe, ovo su te mobilisali, vode te na neku vojnu vježbu. Pa kako oni sve znaju i da si dobio poziv za vojsku i da se trebaš javiti u vojni odsjek. Ma da, sve si pobrkao, Esade. Mislio si da su te zarobili u tvojoj zemlji. Ko bi to? Pa nisu toliko ludi! Malo te bole ruke u žici, ali to je dio rezervne obuke, misliš. Sigurno je tako.
I onda čuješ kako se neki oficir dere na tebe i dvadeset drugih u kamionu. Kaže, izlazite balije, izlazite Turci, evo nas u Višegradu. Onda misliš, sigurno misliš Esade, kako ti nije mjesto u Višegradu, nego u Prijepolju. Jer, kad je svijet tvoj, kad ideš kući, ne toleriše ti um takav promašaj. Šta ću ja u Bosni, kad sam državljanin Jugoslavije??? Savezne Republike, tako se tad zvala. Šta ću ja u nekakvoj školskoj sali? Na kraju krajeva, ako ću služiti vojsku, trebao bi biti u kasarni, misliš Esade.
O očinstvu...
A opet, čini ti se da oko tebe ovi drugi ništa ne misle. Nekako su sivi, pognuti, zgureni, sve im glave među ramena ušle. Šute i uzdišu. A tebe nervira kad neko, a može ti babo biti nema odgovora na ovu upitanost. Nema ni komentara. Umjesto da te očinski posavjetuju, gdje, šta i kako, ma kako reći ovim u uniformama da je ovo neka greška, oni samo ćute. Pa ti se čini Esade, da im ti možeš otac biti, a ne oni tebi.
I tek onda, tek onda u toj školskoj sali, prvi put si se uplašio Esade. Tek kada te je kundak četnički poljubio. A opet, nisi se mogao dugo plašiti jer si pao u nesvjest. I kad si došao sebi, gdje si bio? U istom onom kamionu sa istim onim nevoljncima, što su «pogrešna» imena na kartama ispisivali. Samo ovaj put, neki su ječali, neki su u krvi bili ukupani. E tad si se bojao, Esade. Tad te je strah uhvatio. Tad si počeo zazivati u sebi i oca i majku. Tada si se prisjetio nekih drugara u Beogradu, kolega sa posla, na koje ćeš se pozvati. Na koncu, ti znaš ljude, možda znaš nekoga u maskirnoj uniformi. Sigurno je neko od njih tvoj kolega čak, morali ste se susretati u Beogradu.
Rafal, bušilica, zubar, majka, bajonet i nesvijest
A onda se sve ubrzalo, Esade! Nekakvo selo Mušići, pa nekakva spaljena kuća. Iskačete onako vezani žicom iz kamiona. Sve po dvojica. Pa u suteren spaljenice. I ti si u petom redu, na sredini. Do tebe je čovjek što se trese. Ti ga držiš, jer lakše ti je da ga nosiš do pola na sebi, nego da ti onu žicu u kosti dublje urezuje svojim tijelom. To je tvoja nova vozna karta. Neki ljudi plaču, neki su u polusvjesni. Iz kuće se čuju kratki rafali, jauk, pa opet rafali. I onda smrad baruta i onog čudnog kvarca, kao kad se zub popravlja dok se kamenac tare o bušilicu. I onda je Esade i tebi došlo da padneš u nesvijest kao ovaj do tebe, bilo bi lakše. Samo, kad si u naponu snage i kad ti je svijet pod nogama i kad...I kad u smrt ideš, organizam ne otkazuje.
Ne otkazuje organizam ni kada si sa još šestoricom uguran preko leševa u tu spaljenu bajticu. Ni kad je rafal Nebojše Ranisavljevića i Miće Jovičića rezao po tebi. I onda si otkinuo onu žicu. I onda si skočio, odgurnuo četnike, istrčao na svjetlost. Jer si jak!. Da si starac, sigurno bi zaboravio sve ovo. Ovako pamtiš do zadnje sekunde, i onu svjetlost, i onaj bijeg, skok preko svih njih, ali pamtiš i rafal koji ti je poput boksera izbio paru iz utrobe. Pamtiš, jer pamtiti možeš, kako je iz tebe izašlo jedno jako, muško, jao majko moja! Onda samo gledaš. Živ si Esade, samo kao da tijelo nije tvoje. I ove noge pod tobom, noge mladog čovjeka nisu tvoje. Jer, da su tvoje nosile bi te dalje od ovih zlotvora, a ne bi te izdale i sklupčale se pod tobom.
Samo oči, oči ti gledaju i vide Milana Lukića, kakos se dere na onu dvojicu četnika, što «aljkavo» obavljaju posao. I gledaju tvoje oči Esade tog Lukića, kako ti prilazi sa bajonetom, bajonet ti pod vrat podnosi i govori, tako se to radi.
Onda mrak
Mrak koji ne možeš objasniti mladom i lijepom čovjeku koji ima kartu, plan i platu, koji ide kući da posjeti roditelje.
Nikad više Esada Kapetanovića! Za tijelo mu se na zna! U smrt sa Esadom su pošli: Ilijaz Ličina (43), Fehim Bakija (43), Šećo Softić (48), Rifet Husović (26), Senad Đečević (16), Ismet Babačić (30), Halil Zubčević (49), Adem Alomerović (59), Muhedin Hanić (27), Safet Preljević (22), Džafer Topuzović (55), Rasim Ćorić (40), Fikret Memović (40), Favzija Zeković (54), Nijazim Kajević (30), Zvjezdan Zuličić (23), Jusuf Rastoder (45) i Tomo Buzov (53).
Za ovaj isplanirani i organizovani zločin, ovo mučko ubistvo nevinih ljudi koji su se drugačije zvali, za ovo ZLO odgovarala su samo dva čovjeka. Država Srbija do dan danas se pravi umobolna. Kosti većine nikada nisu pronađene. Pretpostavlja se da ih krije rijeka Drina. Samo ostaci četiri čovjeka su prnađeni.
Apedix o somunima i čekovima
A ti Esade da si živ, znao bi da su te tvoji najmiliji tražili. Znao bi da su se okupili u Prijepolju i da su specijalcima davali somune, samo da kažu gdje su im djeca, očevi, stričevi...Znao bi isto tako da su im specijalci govorili, mi došli da vas pobijemo, a vi nas hranite somunima. I možda bi tad shvatio razmjere zločinačkih planova. Ali, već si bio mrtav. Ubijen.
Samo, čudna je stvar to sa papirima i tvojim džepovima, Esade. Jer, par mjeseci poslije, osvanuo je Esad Kapetanović, ne živi, nego onaj u čekovnoj knjižici, osvanuo je taj Esad po prodavnicama diljem regije. Ne, nije bilo dosta četnicima, što su te ubili, nego su ti i platu potrošili. A dugovanja je država Jugoslavija od tvojih najmilijih namirivala. Nije im dosta što su ubili nečije dijete, nego su se bahatili platom sinovljevom i mukom roditeljskom.
Od svega, od sramote, od užasa, od zločina, od pomena na nedužno ubijene Bošnjake, ostalo je samo spomen-obilježje u Prijepolju na kojem stoji «Ko u ovoj zemlji zaboravi stanicu Štrpci i 27. februar 1993, odustao je od budućnosti.»
Na današnji dan, baš u ovaj sat, prije 26 godina, jedan mladi čovjek u Beogradu, stiskao je voznu kartu na liniji Beograd-Bar. A šta nam je sve mogao dati, lijep sa svijetom ispod sebe nikada nećemo saznati.
Stidimo li se?
