Roditelji moje prijateljice bili su u braku skoro dvadeset godina. Zajedno su prošli neke od najvećih životnih trenutaka, od diplomiranja na fakultetu i prvih pravih poslova do vjenčanja i stvaranja svoje obitelji.
Znali su kako navigirati udarcima života, usponima, padovima i svakodnevnim malim dosadnjikavim stvarima: tko će danas oprati suđe a tko će usisati stan. Trudili su se odgajati svoju djecu, baš onako kako to i drugi rade – najbolje što su mogli. Njihov brak, izvezen nitima putovanja, obiteljskih druženja, rođendanskih proslava, stresnih Božića i Uskrsa, razmirica i mirenja, nije se previše razlikovao od tuđih brakova. Kraj njihovog braka također se nije previše razlikovao od sličnog kraja drugih brakova – kada se ona razbolila, on je otišao.
Kada joj je dijagnosticiran rak, on je otišao; kada joj je dijagnosticirana klinička depresija, on je otišao; kada je počela pokazivati prve znakove Parkinsonove bolesti, on je otišao; kada se naglo srušila na poslu i kada ga je preko mobitela u suzama molila da ju dođe posjetiti u bolnici, on je otišao; kada su joj doktori rekli da ima male šanse za preživljavanje, on je otišao; kada su joj doktori rekli da ima velike šanse za preživljavanje, on je otišao; kada su se simptomi njezinog kompleksnog PTSP-ja počeli manifestirati kroz anksioznost i emocionalno prejedanje, on je otišao; kada se ustanovilo da će njezino reproduktivno zdravlje imati trajne posljedice nakon rođenja dijeteta, on je otišao; kada je napipala kvržicu na dojci, on je otišao; kada mu je napravila ručak i otišla posjetiti majku da joj napokon ispriča sve što su joj psihologinja i psihijatar rekli, on je otišao. On je otišao i uvijek će odlaziti.
Jučer sam na Telegramu pročitala članak o ženi koja je s četrdeset godina iznenada dobila tešku psihozu i završila u Jankomiru. U vrijeme najjače psihoze raspao joj se brak, a njezino dijete je ostalo živjeti s bivšim suprugom u stanu. Ne samo da joj suprug nije bio potpora u teškom životnom trenutku, već je morala otići iz stana koji je smatrala svojim domom. Morala se preseliti natrag svojim roditeljima.
Ovo nije isključivo hrvatski fenomen, to je objektivna stvarnost za velik broj žena u svijetu. Nekoliko kliničkih studija je otkrilo da ženama, kojima je dijagnosticiran rak, prijeti povećani rizik od razvoda. Najnovije istraživanje na tu temu, koje je proveo tim istraživača sa Sveučilišta Iowa i Sveučilišta Purdue, usredotočilo se na to kako su rak, srčani problemi, plućne bolesti i moždani udar utjecali na 2.701 brak. Otkrilo se da moždani udar i srčani problemi povećavaju ženama rizik od razvoda više od raka ili plućnih bolesti. Istraživači nisu otkrili isto i za muškarce.
„Istraživanja općenito otkrivaju da je brak pogodniji za zdravlje muškaraca nego za zdravlje žena“, rekla je Mieke Beth Thomeer, sociologinja sa Sveučilišta Alabama u Birminghamu, koja istražuje rizik od bolesti i razvoda. „Jedno objašnjenje je da žene pružaju više skrbi i podrške supružnicima u braku nego muškarci – muškarci imaju više koristi od braka, dok su žene te koje rade više posla“. A kad te beneficije presuše zbog bolesti, muškarci su vjerojatniji da će otići iz braka.
Žene također imaju više izvora podrške izvan svojih brakova, u obliku prijateljstva i šire obitelji, dok se muškarci više oslanjaju na svoje žene kao jedini sustav podrške. Dakle, kad se muškarac razboli i više ne može ispunjavati svoju ulogu, supruge imaju već razrađen sustav podrške. Supruzi, međutim, često nemaju nikog drugog. Čak i u starijoj dobi, muškarci i dalje imaju prednost na tržištu braka, s više prilika za ponovni brak nego žene, što ih čini potencijalno sklonijima napuštanju supruga.
Kako se stvari mogu početi mijenjati? Tako da krenemo od djece, odnosno dječaka. Majke i očevi, pomozite svojim sinovima da razvijaju emocionalnu inteligenciju, da prepoznaju svoje i tuđe emocije. Naučite ih kako nema ničeg lošeg u pomaganju drugima i pokažite im da se isplati biti strpljiv i nježan. Sva djeca, pa tako i dječaci uče na primjeru roditelja. Jednaki odgoj djevojčica i dječaka, u kojima ih oboje učite empatiji i važnosti komunikacije, ključan je za razvoj budućih generacija, onih generacija u kojima muškarci neće ostavljati svoje žene onda kada će im biti najpotrebniji.
Mia Vodopija
