Znate li da je u većinu elektronskih uređaja koje posjedujete utkana ljudska patnja? Da svaki put kada u rukama držite mobitel i pregledavate poruke na društvenim mrežama činite jednu od karika u dugačkom lancu eksploatacije ljudi?
piše: Filip Peruzović
Spoznaja je to koju je teško osvijestiti, a kamoli prihvatiti. I sada, dok pišem ovaj tekst na svom računalu, u kojem se također nalazi djelić tog problema, teško mi je to zamisliti. Ta brutalna ideja zvuči nerealno jer je udaljena i neopipljiva - kao što je npr. patnja životinja u klaonicama miljama udaljena od blještećih i fluorescentnim suncem obasjanih polica supermarketa na kojima se ostaci tih životinja nalaze zapakirani u vesele ambalaže. To su samo neke od gomile stvari na koje smo jednostavno navikli i prihvaćamo ih kao datosti svijeta u kojem živimo. Svijeta u kojem je potrebno samo staviti dovoljno posrednika između nas i nekog brutalnog procesa iskorištavanja da bismo na njega potpuno otupjeli. Većina nas ne bi podržala slanje djeteta u obližnji rudnik kako bi dvanaest sati udisalo otrovnu prašinu za dnevnicu od dva dolara. Ali kupiti ćemo računalo, mobitel ili električni romobil koje je nemoguće proizvesti bez korištenja kobalta, dragocjenog plavog metala, kojeg radnici - među kojima su velikim dijelom žene i djeca - prikupljaju u neljudskim uvjetima, sve dok se taj rudnik nalazi na drugom kraju svijeta.
Iz DR Konga dolazi više od ⅔ svjetskog kobalta
Naime, kobalt je neizostavan u proizvodnji litijum-ionskih baterija, koje se nalaze u većini elektronskih uređaja koje posjedujemo. Od 136 000 tona koliko se u svijetu proizvelo 2019. godine, 100 tisuća tona dolazi iz Demokratske Republike Kongo. Usporedbe radi, Kina proizvede pukih 2000 tona, a SAD 500 tona godišnje. Dakle, većina tvrtki koje se bave proizvodnjom električnih uređaja poput proizvođača mobitela, računala i električnih automobila sirovinu neizostavnu za svoje proizvode nabavlja iz Konga, uz ogromnu ljudsku cijenu.
Kao što pokazuje iscrpni izvještaj Amnesty Internationala iz 2016., radni uvjeti u toj zemlji su većim dijelom katastrofalni. Jedan dio resursa pribavlja se pod egidom megakompanija poput Glemcorea, Unicorea ili BHP-a, no ostatak od otprilike 20 posto tržišta sačinjavaju privatnici i nezavisni prikupljači koji do kobalta dolaze koristeći najrudimentarnije alate i bez ikakve zaštitne opreme. To dovodi do kroničnih oboljenja, među kojima su najčešće plućne bolesti kao posljedica cjelodnevnog udisanja toksičnih čestica bez zaštitnih maski. Nerijetka su i smrtna stradavanja. 2016. godine, kada je rađen izvještaj Amnestyja, u rudarskim nesrećama poginulo je više od 80 ljudi. Stvarni broj je sigurno mnogo veći jer se većina incidenata ne prijavljuje, a tijela ostaju pokopana ispod zemlje. Osim plućnih oboljenja, radnici su podvrgnuti teškim fizičkim naporima, pri čemu žene i djeca nisu pošteđeni. Prema Unicefovoj procjeni, 2014. je na prikupljanju kobalta u Kongu radilo više od 40 000 dječaka i djevojčica.
Djeca umiru, džepovi se pune
Uglavnom su prisiljeni raditi jer im roditelji ne mogu priuštiti školovanje, a često niti hranu. Čak i velik broj djece koja idu u školu vikendima mora raditi po 12 sati dnevno, dok neka djeca preko tjedna rade prije nego što odu u školu i nakon što se vrate iz nje. Osim ozljeda na radu, događaju im se i premlaćivanja od strane zaštitara rudarskih kompanija kada ih zateknu da prikupljaju kobalt na tuđem terenu. U drugoj varijanti im uzimaju mito u iznosu od pola dolara, što je veći dio njihove zarade - ako se uzme u obzir da djeca u prosjeku zarade od jedan i pol do dva dolara dnevno.
Dok ta djeca rade i po 12 sati za mizerne dnevnice, džepove pune vladini dužnosnici kojima odgovara neregulirana situacija na tržištu rada. Na taj način plaće mogu podebljavati mitom koji im isplaćuju vlasnici neautoriziranih nalazišta kobalta kako bi zažmirili na njihovo postojanje. Iz tog razloga postoji tek 20 inspektora rada za cijelu regiju južnog Konga, u kojoj se odvija većina neregulirane eksploatacije.
Korupcija je ujedno i jedan od razloga razlog zašto se DR Kongo, unatoč svojim nevjerojatnim resursima i potencijalom - jer ipak je to zemlja u kojoj se nalaze dvije trećine ukupnih svjetskih rezervi kobalta - ubraja u deset najsiromašnijih zemalja svijeta. Svjetske su megakompanije podmazale džepove vladajućih, koji su im zauzvrat dali ekskluzivno pravo eksploatacije kobalta na području Konga. I tako se odvija ciklus života: kobalt protječe kroz radničke ruke i pretvara se u novac koji utječe u džepove bogatih biznismena, dok radnicima ostaju plućna oboljenja, tragične životne priče i smrt.
Kompanije odbacuju optužbe
Postoje, nasreću, pokušaji da se situacija promijeni. Organizacija International Rights Advocates (IRA) je 2019. godine u Washingtonu podnijela tužbu protiv velikih multinacionalnih kompanija, koje je optužila za suučešništvo u smrti četrnaestero djece u kongolaškim rudnicima kobalta. Među prozvanim kompanijama nalaze se divovi poput Applea, Della, Microsofta i Tesle. Riječima IRA-e, “Kobalt se u Demokratskoj Republici Kongo eksploatira alatima iz Srednjeg Vijeka, u izrazito pogibeljnim uvjetima, i to od strane djece koja zarade jedan do dva dolara dnevno (...) kako bi neka od najbogatijih poduzeća svijeta mogla proizvoditi svoje skupocjene gadgete.” U sličnom slučaju, Amnesty International je svojim izvješćem iz 2016. optužio 16 giganata iz svijeta informatike i proizvodnje automobila, poput Applea, Daimlera, Lenova, Microsofta, Sonyja i Samsunga, za manjak brige o tome je li kobalt koji nabavljaju proizvod dječjeg rada. Kompanije su u oba slučaja kategorički odbacile optužbe, prebacujući odgovornost na kompleksnost sustava opskrbe kobaltom, govoreći kako je nemoguće provjeriti svaki izvor i kako je potrebno vrijeme da bi se uspostavio sustav transparentne kontrole različitih faza proizvodnje.
Zvuči poznato, jer podsjeća na hrvatski model istraživanja korupcije i neregularnosti: potrebno je ustanoviti komisiju kako bi se ispitale sve činjenice, time se mora baviti struka, napraviti ćemo neovisno istraživanje, itd, itd. Zamućivanje vode u iščekivanju nekog drugog problema koji će zaokupiti javnost. I tako vrijeme ide, dok se novi životi zatiru u improviziranim rudarskim oknima Konga.
A naši mobiteli i ekrani laptopa neumorno svijetle.
Izvor naslovne fotografije: humanium.org
