Juče je preminula Elen Mejksins Vud (Ellen Meiksins Wood) jedna od najznačajnijih istoričarki današnjice, uticajna marksistička autorka i urednica časopisa New Left Review i Montly Review. U svom radu se bavila različitim istorijskom i političkim temama, od antičke Grčke do savremene političke teorije, zatim analizom i kritikom strukture i razvoja modernog kapitalizma.
Ovom prilikom prenosimo intervju iz 2012. godine koji je Elen Mejksins Vud dala za nedeljnik Novosti
Premda tvrdite da građanska demokracija posjeduje istinske vrijednosti, smatrate da je prava demokracija u kapitalizmu nemoguća?
Ne dvojim da su dostignuća liberalne demokracije – vladavina prava, građanske slobode, sloboda govora, udruživanja, medija, opće pravo glasa itd. – izuzetno važna i da je kapitalističko društvo s tim pravima i slobodama daleko poželjnije od onog bez njih. Mislim da je velika i često ponavljana pogreška lijevih pokreta što ne priznaje te razlike, ali nadam se da smo to uglavnom ostavili iza sebe. Nema sumnje da je ta pogreška bila dio općenitije neosjetljivosti prema, diplomatski rečeno, spomenutim pitanjima, što je bila tako destruktivna i samorazarajuća osobina “realnog socijalizma”, ta neosjetljivost na važnost zaštite ljudskih prava i sloboda od državne moći. No, mislim da je potrebno razumjeti i ograničenja liberalne demokracije.
Kazali ste da je u njoj moguće govoriti o napretku demokracije, unatoč velikom porastu nejednakosti, ali i da je demokratski kapitalizam veća utopija nego socijalizam. Možete li to pojasniti?
Veliki je problem kapitalizma što je toliki dio našeg života diktiran ne samo političkom prisilom države i političkom dominacijom vladajućih klasa nad podređenima, nego i radnim hijerarhijama te, više od svega, zahtjevima tržišta, imperativom natjecanja, maksimalizacijom profita i neprestanom akumulacijom kapitala; u liberalnoj je demokraciji više svakidašnjice diktirano tim ekonomskim imperativima nego zahtjevima države. Čak su i lijeve vlade, uključujući i one iskreno posvećene vladanju u interesu radnog naroda, ozbiljno ograničene tim tržišnim imperativima i bit će to sve dok su materijalne osnove društvenog života regulirane tržištem.
Zahtjevi maksimalizacije profita i akumulacije kapitala moraju, u konačnici, preuzeti primat nad, primjerice, pravednošću, ekološkom održivošću itd. Nije to pitanje pohlepe ili mana individualnih kapitalista. Sistem, naravno, podupire kulturu pohlepe, ali tržišni imperativi uvjet su preživljavanja kapitalizma i nameću se čak i najmanje pohlepnim i najodgovornijim kapitalistima. Kakvog to utjecaja u kapitalističkim društvima ima na demokraciju? Stvar je u tome da kapitalizam ograničava demokraciju ne tako da ograničava distribuciju političkih prava (koja u kapitalističkim društvima mogu biti univerzalno distribuirana na način koji u predkapitalističkim društvima nije bio moguć), nego tako da ograničava doseg političkog djelovanja, stavljajući naš život pod vlast “ekonomije” i izvan dohvata demokratske odgovornosti. Kada sam rekla da je demokratski kapitalizam veća utopija od socijalizma, mislila sam na to da nijedan sistem vođen imperativima kapitalističkog tržišta – a to se odnosi i na “socijalno tržište” – ne može izbjeći podvrgavanje ograničavanju političkog djelovanja i demokracije.
Ako današnja politička prava ne mogu utjecati na tržište koje vlada našim životima zato što su ispražnjena od sadržaja, pa se eksploatacija odvija u “privatnoj” sferi, izvan javnog nadzora, što bi bilo rješenje? Ideja ekonomskih prava?
Čak je i u okvirima liberalne demokracije moguće raširiti značenje političkih prava, kao što su radile socijaldemokratske vlade, tako što su uobičajenim građanskim i političkim slobodama dodana tzv. ekonomska, socijalna i kulturna prava: pravo na zdravstvenu skrb, stanovanje itd. To znači stavljanje nekih dobara i usluga izvan tržišta. Drugim riječima, proširivanje demokracije znači “dekomodifikaciju”, izmicanje tih dobara i usluga ne samo direktnoj kontroli kapitala, nego i “neosobnoj” kontroli tržišnih imperativa, koji podvrgavaju svaku ljudsku djelatnost i potrebu zahtjevima akumulacije i maksimalizacije dobiti. Ali, kao što sam rekla, postoje ozbiljna ograničenja koliko se to može provoditi u kapitalističkom društvu; čak su se i već izborena ekonomska i socijalna prava pokazala nesigurnima. Ironija je da danas mnoge vlade namjerno stavljaju sve više i više od naših života izvan demokratskog dohvata, u korist tržišnih imperativa. Uvode ih čak i u društvene usluge koje su prije od njih bile zaštićene; primjerice, zdravstvo u Velikoj Britaniji sve je više podvrgnuto tržišnim principima, najprije od strane Novih laburista, a sada i od koalicijske vlade. U trenutačnoj krizi, vlade i, posebice, EU daju sve od sebe kako bi ojačale tržišta, što je ograničavanje demokracije i to ne oduzimanjem političkih prava, nego sužavanjem dosega političkog djelovanja. Dakle, kada opozicijski pokreti izađu na ulice, kada ljudi glasaju protiv stranaka koje zagovaraju štednju ili za ljevicu, to je pokušaj da se prošire demokratski dosezi, da se uzme natrag moć predana tržištu.
Često čujemo dogmu “ekonomija ekonomistima”, što je u osnovi ideološka formula koja prikriva narav kapitalizma. Naime, ekonomija nije nešto prirodno, to je skup društvenih odnosa...
Trebamo se zapitati što podrazumijevamo pod “ekonomijom”: obično se na umu ima specifično funkcioniranje kapitalističkog tržišta i njegovi imperativi natjecanja i maksimalizacije dobiti. Ali, te se imperative promatra kao da je riječ o univerzalnim zakonima povijesti ili prirode, premda oni pripadaju specifičnoj društvenoj formi, s prilično kratkom poviješću. Postojala je vrlo snažna tendencija mišljenja da će se – ako su ti ekonomski “zakoni” prirodni i neizbježni – tržišne sile neizbježno korigirati i stvoriti neku vrst prirodnog ekvilibrija kada dođe do krize ili disbalansa. To nisu smatrali samo neoklasični ili desni ekonomisti, ta je tendencija bila vrlo snažna i kod lijevih ekonomista. Svakako je esencijalna za razne pokrete na ljevici, bilo da govorimo o Novim laburistima u Ujedinjenom Kraljevstvu ili Agendi 2010 u Njemačkoj, koji su insistirali na tome da je za unapređenje ekonomskih uvjeta i savladavanje krize najbolje osloboditi tržište regulacije i prepustiti ga prirodnom tijeku; sada, usred krize, vidimo kakva je to bila pogreška. Ako prestanemo te sustavne imperative gledati kao prirodne i neizbježne, možda ćemo biti spremniji priznati jednostavnu istinu da su kapitalistički imperativi skloniji stvaranju disbalansa i krize nego njihovoj korekciji.
Spomenuli ste štednju: što mislite o politikama koje su nametnute zaduženim europskim državama?
Politike štednje kakve se upravo slijede nikada nisu djelovale i mogu samo pogoršati stvari. Doslovce svaki povijesni primjer govori protiv takvih akcija; koliko god sumnjali u kejnzijanizam, njegovi su povijesni rezultati bolji od programa štednje. Nisam sigurna ni da oni koji promiču štednju vjeruju u njezine koristi: treba s velikim zrnom soli uzeti riječi Angele Merkel o grčkoj krizi. Svima mora biti jasno da je štednja nametnuta Grčkoj destruktivna ne samo po ekonomiju, nego po čitavo društveno tkivo zemlje. Što god mislili njemački glasači i kako god bili razumljivi njihovi strahovi, njihova vlada zasigurno zna da je manje riječ o spašavanju Grčke, a više o kupovanju vremena za njemačke banke, koje moraju preuzeti dio odgovornosti za napumpavanje grčkog duga. Ili da su njemačke i francuske prodaje oružja Grčkoj igrale veliku ulogu u povećavanju javne potrošnje te zemlje. Što se svih tih priča o lijenosti južnjaka tiče, njemačka vlada zasigurno mora znati da Grci rade dulje nego Nijemci i da golemo izbjegavanje poreza, o kojem toliko slušamo, nikada nije bilo moguće za obične radnike na plaći. Da, grčke su vlade bile nepromišljene, struktura korupcije i nepotizma bila je štetna, ali svaljivanje čitave krize na te pojave uopće ne uzima u obzir prednosti koje je Njemačka dobila devalvacijom svoje valute kada je stvorena eurozona, dok su Grčka i druge južnoeuropske zemlje zaglavile s napuhanom valutom koju nisu mogle devalvirati. Teško je u ludilu štednje naći smisao. U njemačkom slučaju, očigledno, ulogu igra dugotrajni strah od inflacije, pa i onda kada je besmislen. Ali općenito, ne možemo otpisati utjecaj ideologije i naslijeđa neoliberalizma. Svakako je točno da nijedna dostupna alternativa neće biti lišena problema.
Naši razlozi za podupiranje javne potrošnje ne bi trebali ovisiti samo o uspjehu kejnzijanskog upravljanja potražnjom kao sredstvom sprečavanja ili nošenja s krizom. Kapitalizam je sklon redovitim krizama, a državnom se intervencijom mogu postići samo ograničeni rezultati. Postoje drugi razlozi za podupiranje javne potrošnje i socijalnih programa. Kapitalizam može biti toliko destruktivan, on neizbježno proizvodi eksploataciju i duboke nejednakosti, pa će nam uvijek biti potreban neki način kompenzacije tih efekata pomoću državne regulacije tržišta i zaštitom radnih uvjeta te socijalnim programima koji bar donekle ljudima daju dignitet. Štednju se ne može braniti argumentima da bolje savladava krizu, to ne može biti razlog za rezanje javne potrošnje umjesto, primjerice, povećavanja poreza bogatima.
Još ste pred nekoliko desetljeća pisali da ideje civilnog društva i ljudskih prava, vrlo raširene u postsocijalističkim državama, mogu poslužiti kao krinka za kapitalizam?
Mislim da ste možda krivo shvatili što sam argumentirala: u članku o kojem govorite istaknula sam da je koncept civilnog društva igrao korisnu ulogu u obrani ljudskih prava i sloboda od državne represije, čak ga je AntonioGramsci razvio kao središnji organizacijski princip socijalističke teorije. No, tvrdila sam da je koncept u njegovim recentnijim formulacijama u opasnosti da postane, kako sam formulirala, “alibi za kapitalizam”. Esencijalni način na koji se to radi jest tretiranje kapitalističkog tržišta kao područja slobode, odnosno izjednačavanje slobode tržišta sa slobodom bilo koje druge institucije i prakse “civilnog društva” u privatnoj sferi – kućanstva, slobodnog udruživanja, slobode medija, govora... – čija je zaštita esencijalna ideji građanske slobode. Također, postojala je tvrdnja da takav koncept civilnog društva prepoznaje raznolikost ljudskih identiteta i pluralitet emancipacijskih borbi na način na koji to ne čine teorije zasnovane na klasi. Bila mi je problematična ta koncepcija civilnog društva u kojoj nije bilo mjesta za realnosti kapitalizma i njegove sistemske imperative.
Između ostalog, koncept klase negiran je u korist raznih “politika identiteta”?
Za početak, nikada nisam prihvatila da moramo odustati od koncepta klase kako bismo podržali emancipacijske borbe zasnovane na drugim “identitetima”, kao što su rod ili rasa. Upravo suprotno, činilo mi se – i još mi se čini – da podržavanje tih drugih emancipacijskih borbi od nas zahtijeva razumijevanje načina na koji funkcionira kapitalizam, kako potpomaže i kako ne potpomaže druge forme ugnjetavanja. Razumjeti kapitalizam znači razumjeti kako su njegovi imperativi pokretani odnosima kapitala i rada, dakle klasnim odnosima. Svakako, vjerujem da je koncept civilnog društva važan u zaštiti ljudskih prava i sloboda od opresija, ali njegova korist je fundamentalno diskreditirana onda kada postaje sredstvo poricanja ili skrivanja kapitalističkih realnosti. Jer, ponavljam, kapitalističko tržište nije sfera slobode, ono je sfera prisile, pa trebamo koncepciju ljudskih prava i sloboda koje bi priznale način na koji je naša sloboda ograničena kapitalističkim prisilama i tržišnim imperativima.
Jerko Bakotin/ Mašina
