Biti je predah pred novim početkom. Put kojeg gradimo je vječan i zahtjeva od nas trajno djelovanje jer se cilj udaljava i uzdiže sve više kako mi smatramo da ga dosižemo.
Ako ideš putem kojeg svojim vlastitim rukama svakodnevno gradiš, doći ćeš tamo gdje trebaš biti.
Stara egipatska izreka
U neprestanoj čežnji ka mudrosti koja ispunjava život onih koji se ne boje nazivati filozofima istaknuto mjesto zauzima traženje i susret sa svojim vlastitim unutrašnjim bićem. Ova aktivnost često može odvesti u nekontrolisani egoizam ako je ne prati zdrav moralni život. Traganje za vlastitim unutrašnjim bićem odraz je traganja i razotkrivanja velikih zakona univerzuma. Konačno, hermetički aforizam koji kaže “kako gore, tako dolje” nije nimalo izgubio na svojoj vrijednosti uprkos prolasku stoljeća.
Na filozofiji ostaje, dakle, traženje i pronalaženje onih istina koje pomažu složiti kompleksnu sliku postojanja. Zahvaljujući tom istraživačkom duhu, rađaju se u nama manja ili veća nadahnuća potaknuta zaboravljenom izrekom, savjetom starih mudraca pohranjenim u grobnicama onih koji su živjeli u ozračju ovih mudraca. Ali, ništa nam ne vrijedi ponovo oživljavati duboka učenja u duhu današnjeg vremena. To je i slučaj s epigrafom na početku ovog članka. Kratak, sažet, zbijen, on nas obvezuje da zastanemo u suludoj jurnjavi uma i raščlanimo riječ po riječ sadržaja ovih jednostavnih ključeva koji se odnose na čudesnu umjetnost biti svoj.
Koncept biti svoj danas je sveden na običan izraz koji se tiče blagostanja i zaštite tijela, kao i udovoljavanja psihi koja je razuzdana i nošena konfuznim idejama. Biti svoj, svodi se tek na posvećenost borbi i probijanju kroz život, na nepokoravanje nikome i ničemu, čak niti samome sebi, zato što biti svoj još uvijek nije nešto što je istinski prisutno u našoj svijesti.
No, susret sa samim sobom nije moguće izbjeći. Neki ljudi gube svoje vrijeme zaokupljeni strahom od smrti, strahom od nepoznatog, od kazne na onom svijetu, strahovima koji ih progone i u najskrovitijim predjelima njihova bića. Istinska opasnost leži, iako se to ne vidi tako, u nepoznavanju sebe, u pomanjkanju autentičnosti i čvrstih uporišnih tačaka koje ne ovise o vanjskom svijetu, u odsutnosti osi koja postoji u svakom od nas dovoljno čvrsto da može uzdići našu svijest na pijedestal postojanosti i povjerenja koje mu pruža Mudrost.
IZGRADNJA PUTA
To je temeljna etapa umjetnosti o kojoj je riječ. Ne stiže se nigdje, a pogotovo ne do samog sebe, ako se ne gradi put kojim treba ići. Gradimo li ga mi doista?
Najveći dio vremena mi i ne gledamo kuda idemo. Slijedimo ljudsku struju, masu koja se premješta po stazama sazdanim od promjena mišljenja, naglih i tako neshvatljivih, koje mijenjaju i naš tok. Ali, tamo idu svi, pa i mi. Povlačimo se stazama posutim gubicima. Gubicima koje svako ostavlja dok napreduje ili pak ostaje na mjestu ako se ne usuđuje napredovati. Spotičemo se, ne na poteškoćama, nego na zaprekama koje sami sebi postavljamo na put.
Graditi je teško. No, ponekad se gradnja sastoji u metenju starih zaboravljenih puteva, utrtih staza koje su stoljećima služile za dostizanje nekog cilja, a koji je danas prekriven pašinom i kamenjem. Ipak, ti su putevi prikladniji od puteva zakrčenih onima koji ne znaju kamo idu. Skroman čovjek koji čisti, koji čupa korov i uklanja kamenje uz rubove, otvara i gradi puteve jer ih vraća u život.
Ako postoje ljudi hrabriji od ostalih, na njima leži dužnost otvaranja novih puteva. Ti hrabri ljudi moraju imati dovoljno znanja, jer je nemoguće graditi put bez jasne ideje o polaznoj i dolaznoj tački, o zavojima i tunelima koje treba probiti u stijeni da bi došli do cilja.
Najčudnije u svemu tome je da graditelji i oni koji znaju odakle dolaze i kamo idu, nisu uvijek najslušaniji i najpraćeniji. U najboljem slučaju njihovi su putevi proglašavani utopijama i zabludama, a njihovi stvaratelji zalutalima. Ne priznaju im se ni zasluge zbog dobre volje u njihovom djelovanju. Gomila koja se kreće a da pri tome ni vidi niti čuje, želi vjerovati kako su druge mogućnosti pogrešne, iskazane s očitom namjerom da se prevari čovječanstvo. Kako bi i moglo biti drugačije kad su oni koji daju takav sud upravo ljudi s najkonfuznijim idejama, čineći time pohvalu konfuziji.
IZ DANA U DAN
Samo jedan dan nije dostatan za izgradnju. I ovdje, kao i drugdje, vrijeme postaje veliko iskušenje. Treba imati dovoljno strpljenja kako bi se iz dana u dan održao entuzijazam, a da se pri tom ne izgubi iz vida cilj koji se slijedi, ma koliko daleko on bio. Ono šta je bitno nije vrijeme nego cilj. Kada duh potpuno jasno spozna smisao tog cilja, vrijeme se na tajanstveni način skraćuje…
Stvarna mogućnost izgradnje dana nam je kroz kontinuitet. Raditi neprestano i ustrajati ne znači pretvoriti se u automat ili roba svog djelovanja.
Potreban je svjesni kontinuitet koji sakuplja uspjehe kao da se radi o čudesnom kamenju iz kojeg će na koncu niknuti najčudesnija palača koja se uopće može pojmiti. Taj kontinuitet iziskuje entuzijazam zbog kojeg moramo potpuno ući u srž cilja koji nas zanima.
Tijelo radi ispunjeno osjećajem zadovoljstva i s idejom o napretku. Put se stvara napredujući iz dana u dan. On raste iznutra i izvana stvarajući svoje mjesto u svijetu i vodeći u do tada nepoznate prostore duše.
Ta teška umjetnost – biti svoj – zahtijeva stalnu obnovu energija koje u tome sudjeluju. Svi mi imamo jednu rezervu energije, koja, ako je u prvim našim pokušajima iscrpimo, nestaje i ostavlja nam osjećaj praznine i izgubljenosti. Poput svih sila Univerzuma i ta energija se troši i ciklički obnavlja. Energija koja se svjesno unosi u djelo, automatski stvara nove energetske izvore koji će nam poslužiti da nastavimo iz dana u dan kako bi bili svaki put sve snažniji. To znači živjeti punim životom, istinski se oplemenjivati svakim satom, svakim danom, šireći mogućnosti iskustava i rada, stičući sigurnost ili pak griješeći a potom ispravljajući učinjeni potez. To je svojstvo graditelja.
VLASTITIM RUKAMA
Lažni kriterij lagodnosti koji je osvojio umove naših savremenika, obezvrijedio je do maksimuma individualni rad, rad koji se obavlja vlastitim rukama.
Inteligencija se, najblaže rečeno, transformisala u vještinu iskorištavanja drugih i to tako da drugi rade kako bi “dovitljivci” mogli sakupljati plodove tuđeg rada. Onaj ko uspijeva u toj igri možda je najnapredniji ali i najnesretniji jer kada bi iznenada bio lišen ruku drugih, našao bi se u bezizlaznoj situaciji nesposoban da nastavi. Nedostatak prakse i povjerenja u samog sebe sprečavalo bi ga da gradi, kao i da slijedi utabane staze, jer bi se osjećao tako osakaćen da ne bi uspijevao ni koraknuti.
Naše ruke su simbol, jedan od najplemenitijih instrumenata kojima raspolažemo. Onaj koji zna upotrijebiti svoje ruke da bi napravio istinski koristan rad zna i kanalizovati svoje emocije, upravljati svojim mentalom. Taj zna koristiti svoju volju i utirati put kroz probleme koji drugima mogu izgledati upravo nesavladivi.
Ono što je učinjeno rukama i sa sviješću ima dušu. Ruke mogu jedino pokretati materiju, a put o kojemu govorimo nije isključivo materijalan.
Nužno je ponovo uspostaviti pravu vrijednost osobnog rada. Ne treba ga shvaćati samo kao čisti stvaralački rad jer se osobni rad sastoji i od tačnog ponavljanja onog što smo naučili.
Veliki učitelji podučavaju, pokazuju puteve, otvaraju vidike, ali ne mogu obavljati posao umjesto nas. Iako bi oni to čak i mogli, oni to ne čine, jer bi onda ostvareni uspjeh bio zapravo uspjeh onih koji su već nekoliko koraka ispred nas. I šta bi se dogodilo s nama kad bi samo morali promatrati druge kako ispunjavaju ono što moramo mi ispuniti? Kakvi bi to bili graditelji kad se ne bi usudili podići ni jedan kamen?
MJESTO GDJE TREBAMO BITI
Ponovit ćemo to još jednom da se ne radi se o nekom kraju koji fizički postoji negdje u svijetu, niti o nekom položaju ili uglednoj funkciji. To nije mjesto koje traži čovjek s ulice. Postoje mjesta u dubinama nas samih do kojih često ne znamo doći, ali kada jednom osvojimo ta mjesta, ona nas daruju mogućnošću dosezanja svih vrhunaca.
Gdje trebamo biti? To je pitanje puta koji se otvara u čovjeku vezano za umjetnost o kojoj je riječ, umjetnost biti svoj. Mjesto gdje bi trebali biti ne poklapa se uvijek s mjestom gdje bismo voljeli biti.
Naši ukusi podvrgnuti su brojnim psihološkim pritiscima i rijetko se zapitamo da li su ti ukusi doista naši ili su odraz nekog vanjskog uticaja.
Trebamo biti tamo gdje možemo susresti sami sebe, tamo gdje svi naši uzroci i posljedice ukazuju na jasno i ispravno mjesto. Tako možemo steći dovoljno svijesti o našoj istinskoj stvarnosti, kako bi mogli poći dalje na našem putu.
Zaboravimo taj pojam biti kao nešto statično. U takvom “biti” ostaju samo oni koji se predaju inerciji i apatiji, oni koji postaju lak plijen očaja i koji podliježu privlačnoj igri mode, oni koji upadaju u bijes i nasilje, koji se uništavaju i ne opažajući to budući da im nedostaje snaga razbora. Oni samo “jesu”. Ne miču se ili to čine korakom smetene gomile koja slijedi upute svojih prikrivenih gospodara.
Druga forma pojma biti koju predlažemo, aktivna je forma jer se radi o punom i svjesnom življenju u svakom trenutku i svakom djelu koje obavljamo. U onoj mjeri u kojoj je to ostvareno, napreduje se u izgradnji i prevaljivanju puta. Nisu učenja ta koja nedostaju kada treba transformisati ideju u djelo. Kada učimo paliti to svjetlo unutrašnjeg bića mi se počinjemo transformisati u majstore ove umjetnosti biti svoj.
I više od toga: mi učimo da je biti nešto relativno. Nemoguće je govoriti o nekom konačnom stanju čovjeka, jer on živi u duhu neprekidnog usavršavanja. Biti znači doseći jednu uzvisinu na putu, tačku koju smo označili kako bi sagledali prijeđene korake i da bi odredili korake koji nas čekaju.
Biti je predah pred novim početkom.
Put kojeg gradimo je vječan i zahtjeva od nas trajno djelovanje jer se cilj udaljava i uzdiže sve više kako mi smatramo da ga dosižemo.
Gdje biti? Na putu, aktivan i svjestan. To je područje gdje trebamo biti. To je tačka gdje se, napokon, odvija susret s nama samima. To je mjesto sa kojeg možemo nastaviti prihvaćati sve one izazove koje za nas čuva sudbina.
Osnovno u svemu tome jest pronalaziti put našim vlastitim naporom, vlastitim rukama, iz dana u dan. Sve ostalo pripada putu i cilju koji je postojao davno prije što smo mi toga postali svjesni.
Delia Steinberg Guzmán - Nova Akropola
