Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Četrnaestogodišnjoj djevojčici petarda je eksplodirala u ruci i raznijela joj šaku. Dogodilo se to u Jagodini u Srbiji, a moglo se dogoditi i u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, Hrvatskoj... Jer ovakve se nesreće, sa groznim ili manje groznim posljedicama, dešavaju već godinama širom bivše Jugoslavije. Najčešće o praznicima. Nesreća u Jagodini se dogodila u nedjelju, na dan kada su Srbi pravoslavci slavili dva praznika posvećena djeci: Nikoljdan i Djetinjce. Eto, nesretnoj curici je Sveti Nikola, umjesto čokoladica i igračaka u šarenoj čizmici, donio invaliditet i traumu za cijeli život. Ne zato što ona "nije bila dobra djevojčica", niti zbog toga što je Čudotvorac Nikola zao svetac, nego iz sasvim drugih razloga. Jer, u šta su se danas pretvorili praznici?
piše: Milkica Milojević
Zima, vatrica pucketa u šporetu, kućom se širi miris cimeta, čaja i domaćih kolačića, jelka svjetluca, a porodica je okupljena oko stola... Tako bi u idiličnoj starinskoj predstavi trebalo da izgledaju zimski praznici, koji, bar u hrišćanskoj kulturi, počinju sa Svetim Nikolom, pa sežu sve do Nove godine i Božića. Dobro, tu su i pokloni, bilo oni koje donosi Sveti Nikola, Djeda Mraz, Božić Bata ili Djed Božićnjak, ili pak oni koje, lijepo upakovane, nalazimo ispod jelke. Ali, i ti bi pokloni trebalo da budu skromni, neopterećujući, obojeni ljubavlju i pažnjom.
Praznici bi trebalo da budu doba okupljanja, porodične povezanosti, predaha od svakidašnje borbe za život, doba opuštanja i sreće.
Eto, i već pomalo zaboravljeni pravoslavni praznik Djetinjci, koji se uvijek slavi na treću nedjelju pred Božić, pa je ove godine kalendar namjestio tako da pada baš na Nikoljdan, simbolizuje čvrste porodične veze, štedljivost, slogu i mir. Na Djetince roditelji simbolički vežu djecu, a djeca im, da bi ih mama i tata "odvezali", kao "otkup" nude skromne poklončiće, koje su im spremili, štedeći tokom godine od svog džeparca. A kada ih "odvežu", svi sjedaju za sto i počinje veselje. Ono: čaj, kolačići, topli uštipci i porodične anegdote.
Ali, šta je od svega toga ostalo?
Djeca se već odavno ne raduju slatkišima. Pih, slatkiši, pa toga ima svakog dana! Ako u nikoljdanskoj čizmici ili novogodišnjem paketiću ne nađu najpopularniju i dakako najskuplju lutku ili automobilčić na daljinski, petogodišnjaci će se ljuto rasplakati. Ako tinejdžeru Sveti Nikola ili Djed Mraz ne donesu najnoviji mobilni telefon, eto belaja. Da ne spominjemo kako će ljutito zalupiti vratima i zatvoriti se u svoju sobu tek stasala kćerka, koja "nema šta da obuče" za novogodišnju zabavu!
Ali, ne krivimo djecu, ona samo uče od odraslih!
Ne, nisu milenijalci izmislili novogodišnja i božićna sniženja i ludilo Crnog petka, sve te konzumerističke (pret)praznične ujdurme, tokom kojih se troši, bjesomučno, bez ikakvog smisla i reda. Nije sa njima počela praznična kultura kiča, koja podrazumijeva ogromne količine hrane, alkohola, podvriskivanja i naravno vatrometa, petardi, pa čak i prigodničarskog pucanja iz vatrenog oružja.
"Petarde nisu igračke" poručuju već godinama iz MUP-a Republike Srpske. Uzalud vam trud, svirači! Već odavno živimo u društvu nasilja, u kojem su, u odnosu na ono čime se igraju odrasli, petarde zaista obične igračke. Ko da djeci, o praznicima, zabrani petarde? Očevi, koji su rođenje svakog svog djeteta, "proslavili" pucanjem iz neprijavljenog pištolja. Tri metka u vazduh, takav je red! Ili policajci, koji se ne libe da hapse građane koji protestuju protiv nepravde, ali su spremni da mortus pijanog vozača puste da "polako vozi do kuće", pod uslovom da ih isti počasti sa 20 maraka? Zašto bi se djeca odricala petardi, ako rastu u zemlji u kojoj su glavne face nabildani i naoružani "navijači" i njihove botoksirane djevojke?
Uostalom, i petarde su praznična roba, koja se u decembru i januaru prodaje kao alva! A roditelji, zauzeti pripremama za praznike, a uvjereni da se "to neće desiti njihovom djetetu", već na prvom koraku odustaju od vaspitanja i puštaju svoje sinove i kćeri da se "zabavljaju kao i sva druga djeca". Bacajući petarde i, naravno, nadmećući se čija je petarda veća, glasnija, opasnija. Od toga im zavisi prestiž u vršnjačkoj grupi.
Uostalom, ni to praznično takmičenje nisu izmislila djeca. Čija je jelka veća, a čija kuća najbogatije ukrašena? Ko je na trpezu iznio 17 vrsta kolača? Ko je za Božić točio najskuplji viski, pa tu prazničnu sliku okačio na Fejsbuk? Koja je gospođa imala najskuplju novogodišnju haljinu i koji je komšija svoju porodicu odveo na novogodišnje putovanje na Bali, ili bar na Zlatibor? Naslušala su se deca, tokom svog odrastanja, ovakvih priča, na pretek!
I tako su se praznici prometnuli u - prazne dane, bez smisla i suštine. Prazninu praznika je nemoguće ispuniti skupim poklonima, tonama sarme i hektolitrima rakije, praskom petardi i šarenilom vatrometa. Čak i ako, na kredit, za praznike otputujete na drugi kraj svijeta, ne vrijedi! Od sebe pobjeći ne možete.
A da li vam je, recimo, palo na pamet da svoju djecu, o praznicima, obradujete time što nećete ići na posao, ali nećete ni provesti dane i dane u kuhinji ili u šopingu? Da porodicu, umjesto u tržni centar, izvedete šetnju? Da se igrate? Da se zavučete pod dekicu, pa pustite neki film? Da grlite drage ljude i mazite kućne ljubimce? Sve to može za nula maraka. I bez petardi, naravno!
Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH
Autor: Impuls
