Ilustracija Jelena Žilić, iz knjige „Žene BiH“
Čega se sve Banjalučani ovih dana nisu nagledali i naslušali! Besjedilo se, pompezno, o srpskom jedinstvu, milionima, avionima, domaći političari su se utrkivali ko će se više dodvoriti novopečenom počasnom Banjalučaninu, predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću, a gradonačelnik je plesao na Trgu, nakon što je sa revera skinuo famoznu „bubicu“ za javno tajno snimanje. I sve to povodom 22. aprila, Dana oslobođenja Banjaluke od fašističko ustaške okupacije!
piše: Milkica Milojević
Siti smo se nagledali i cvijeća, kičastih rođendanskih čestitki, uglancanih oldtajmera, crtnih filmova, šopinga...
Ali, kakve to veze ima sa slobodarskim, antifašističkim praznikom? Pa, nikakve. Ustvari, ni zvanična Banjaluka, već godinama, nema bog zna kakve veze sa antifašizmom. Čak su i prazniku promijenili ime, pa se Dan oslobođenja, već odavno, eufemistički zove Dan grada. A ove ga godine nazvaše čak i rođendanom Banjaluke.
Eto, istoričari nikad ne otkriše kad je Banjaluka rođena, jedva su dobacili do podatka da se grad na Vrbasu, pod ovim imenom, prvi put spominje 6. februara 1494. godine. Ali, političari gradski su jednoglasno odlučili da je rođendan Banjaluke 22. aprila. Sve može, samo da se ne spominju, bar ne previše glasno, partizani i pobjedonosni marš narodnog heroja Milančića Miljevića, koji je, sa drugovima i drugaricama, 22. aprila 1945. isprašio ustaše i naciste i na Banski dvor podigao jugoslovensku trobojku sa crvenom zvijezdom.
Političko vašarište povodom Dana grada počelo je kada je Gospodska, ili zvanično ulica Veselina Masleše, osvanula okićena cvijećem, u aranžmanu koji neodoljivo podsjeća na novobogatašku malograđansku svadbu. Pa su se mnogi Banjalučani pitali: ko se to ženi? Možda mlađahni gradonačelnik, koji je, uostalom, obećao da će se oženiti do kraja mandata.
Utom su se pojavili i slavoluci u zlaćanoj boji s porukom: Srećan rođendan Banjaluko!
Eto ti sad, nije svadba, nego rođendan!
Potom su pred gradskom kućom osvanuli oldtajmeri, koji bi, kako je poručeno, trebalo da nas podsjete na zlatno doba Banjaluke, doba Vrbaske banovine i bana Svetislava Tise Milosavljevića. I da najave novo još zlatnije doba, pod pokroviteljstvom gospodara Vučića.
Kao da se neko iz sve snage trudio da zbuni već odavno sluđene Banjalučane!
Jer, kakve veze čestiti ban Tisa ima sa 22. aprilom? Pa, nikakve. Neki okorjeli cinici, koji ne vjeruju u bajke i mitove, nego se drže činjenica kao pijan plota, čak tvrde da je zlatno doba Banjaluke, ako je grad uopšte imao takvo nešto, počelo upravo 22. aprila 1945. Takvi podsjećaju da se baš u socijalističkoj Jugoslaviji Banjaluka opismenila, razvila, postala industrijski centar, univerzitetski grad, grad svjetskih poznatih i uspješnih sportista i grad žena koje slobodno hode svijetom.
Potrajaće rialiti šou zvani obilježavanje Dana grada još danima. Tako ćemo uskoro svjedočiti i svečanom otkrivanju biste sovjetskog vojskovođe, maršala Žukova, na Trgu palih boraca u Banjaluci. Otkud se maršal Žukov nađe u društvu Rade Vranješević, Milančića Miljevića, Josipa Šoše Mažara, Vahide Maglajlić i drugih krajiških narodnih heroja? I zbog čega? Teško pitanje. Ono istina je, čuveni Georij Konstantinović Žukov je oslobodio pola Evrope i došao glave Hitlerovim nacistima, ali nikad, ali baš nikad nije nogom kročio u Banjaluku, a vjerovatno nije ni čuo za ovaj grad. Ali, to je valjda po onoj narodnoj „nas i Rusa 300 miliona“. Valja se dodvoriti ambasadorima Vladimira Vldimiroviča Putina.
Ali, čemu sva ova šarada? Jer, 22. april je zaista divan datum, pun slobodarske simbolike. Tog su dana, ponavljamo, partizani antifašisti oslobodili Banjaluku. Istog dana je posljednja grupa logoraša izvršila proboj iz koncentracionog logora Jasenovac, a u naredna tri dana partizani su oslobodili i Laktaše, Gradišku, Kotor Varoš...
Tih dana je oslobođen i koncentracioni logor Dahau, sovjetske i američke trupe prvi put su se srele kod kod gradića Torgau u Njemačkoj, a u San Francisku su predstavnici 45 zemalja antihitlerovske koalicije, uključujući Jugoslaviju, počeli osnivačku konferenciju Ujedinjenih nacija. Bili su to dani u kojima je, nakon najvećeg zla u istoriji čovječanstva, stvaran novi svijet nade.
Pa gdje je onda zapelo? Zašto Banjaluka gura u stranu svoju antifašističku, partizansku prošlost, kojom bi se mogla ponositi, širom Evrope i svijeta?
Jer, da se ne lažemo, antifašizam je danas u ilegali, baš kao i 1941. godine, kada je Vahida Maglajlić, najsjajnija banjalučka heriona, krijući se od ustaških zlotvora, tajno prenosila partizanske letke, i to ispod feredže, koju je, inače, odbijala da nosi. Jer, Vahida se se borila za obrazovanje i oslobođenje žena, bila je jedna od osnivačica Antifašističkog fronta žena, čuvenog AFŽ, bila je partizanka i poginula je u borbi, kada je imala 35 godina. Bila je jedina žena muslimanka koja je dolikovana Ordenom narodnog heroja Jugoslavije. Banjaluka danas ima više od 500 ulica, a nijedan se sokak ne zove po Vahidi Maglajlić.
I nije Vahida jedina po kojoj se u Banjaluci ništa ne zove. A trebalo bi.
Biće da je sve počelo još 1991. godine, kada su naoružani nasilnici usred Gospodske, presretali ostarjele partizane i naočigled mnogobrojnih prolaznika im psovali mater komunjarsku. Pa se nastavilo kasnije kada su ostarjeli partizani, ćutke, pristajali na isčašenu priču po kojoj su samo Srbi bili antifašisti. I kada su na tu priču ćutke pristajali i drugi, mnogo mlađi, Banjalučani. I kada su se bivši Titovi pioniri pravili da nikad nisu čuli za crveni kombi i da nemaju pojma kud im nestadoše silni sugrađani. I kada su minska polja neofašizma, netolerancije i netrpeljivosti prema drugačijima godinama i decenijama nicala kao pečurke poslije kiše, a čestiti građani su gledali svoja posla...
Ima ona stara narodna: „čega se pametan stidi, tim se budala ponosi“. A može i ovako: „Čime bi se svako pametan i čestit ponosio, to mediokriteti prećutkuju i guraju u stranu“. A podržava ih, kolaboracionistički, ćutljiva većina. Tako je svima lakše i mekše za pod guzicu.
A smrt fašizmu – sloboda narodu! Pa, sloboda je skup sport. Nije to za svakog.
Kolumne „Crveni karton“ objavljujemo u saradnji sa Fondacijom Fridrih Ebert u BiH. Autorka kolumni je dugogodišnja novinarka, aktivistkinja i feministkinja, koja je u mladosti bila prva žena fudbalski sudija u BiH
Autor: Impuls
