S gledišta suvremene psihologije, želja je glavni pokretač života. Ona vodi i usmjerava čovjekovo djelovanje.
Već i prije nego što se ova znanost odvojila od cjelokupnog filozofskog znanja, smatralo se da je želja jedan od najvažnijih pokretača čovjekovog djelovanja. Takvo su mišljenje imali pripadnici materijalističkih učenja, koji su zagovarali potpuno zadovoljavanje želja, no i pripadnici duhovnih učenja, koji su na želju gledali kao na jedan od uzroka boli, te su je stoga pokušavali nadići, upravo kako bi dosegli sreću.
Među potonjima nalazimo vrlo važna filozofska učenja, kao što je klasični stoicizam, te religijska, kao što je budizam.
Međutim, područje povezano uz želje jako je široko. Naše tijelo ima želje, apetite koji su potrebni za život; naša psiha također ima želje, npr. želju da budemo voljeni. Naš razum želi spoznati, misliti; postoje i želje kojih ni sami nismo svjesni, kao što su one koje izviru iz nesvjesnog.
U priručnicima psihologije možemo pročitati da se čovjek, kao i sva bića, okreće prema nečemu što mu nedostaje, a potrebno mu je za opstanak. Taj nedostatak u bićima uzrokuje nutarnje promjene, neravnotežu i napetost, koje se pretvaraju u djelovanje usmjereno prema tome da se u izvanjskom okruženju postigne ono što nedostaje iznutra.
Kada je to postignuto, nemir je utišan, ponovno se uspostavlja unutarnja ravnoteža, te se potraga obustavlja, sve do novog stanja neravnoteže. Pritom je ugoda nagrada za trud.
Prema ovom objašnjenju, želja proizlazi iz nedostatka, iz potrebe za ravnotežom i cjelovitošću, a ugoda je stanje zadovoljstva zbog ponovno uspostavljene ravnoteže ili obnove cjelovitosti. Cijeli ovaj proces odvija se u zatvorenom krugu, ciklusu koji započinje iznova svoje neprestano kruženje istoga trena kada se završi.
Može se reći da želja ima uzrok koji je istovremeno i njezin cilj: održanje i stvaranje života, odnosno njegovo produženje. Ali taj obrazac koji je toliko jasan na biološkoj razini, u životu biljaka i životinja, nije više toliko jasan kada se radi o čovjeku. U životu čovjeka ne govorimo o krugu nego prije o spirali čija je os vrijeme. No izgleda da čovjekov apetit stvoren željom ne prestaje zadovoljenjem potrebe, već se samo progresivno povećava. Ljudska imaginacija potiče instinkt za moći i životom dok ne poželi obuhvatiti sve, posjedovati sve i biti u svemu. Potreba i osjećaj nedostatka neizmjerni su i kontinuirani, a rezultat je apetit koji postaje nezasitan.
Za razliku od životinja, čovjek može izmisliti i umnažati vlastite potrebe. Gole biološke potrebe teže homeostatskoj ravnoteži o kojoj, u osnovi, ovisi život. Međutim, čovjekove želje često prelaze okvire potrebne za goli život, a mogu postati i proturječne biološkoj logici, kao na primjer želja za smrću ili pak želja za nadilaženjem pukog biološkog postojanja.Primjerice, uzvišenije kulturne težnje ponekad su u suprotnosti s biološkom težnjom za životom. Također se kaže da uistinu human način života podrazumijeva predati se nečemu u potpunosti, nadići samoga sebe, staviti se u službu vrijednostima koje nadilaze fizičko postojanje.
Vidimo, dakle, da biološke koncepte ‘potreba’ i ‘borba za život’, toliko važne u suvremenoj biheviorističkoj psihologiji, moramo upotrebljavati vrlo oprezno kada govorimo o humanim motivacijama. Čovjek nedvojbeno ima brojne potrebe koje ima i životinja, no mnogih se može i odreći. Između životinjskih potreba i ljudskih želja postoji znatna razlika – naše potrebe nisu uvijek “nužne”. U čovjeku, isto tako, postoje želje koje daleko nadilaze biološku razinu. Ponekad je za estetske, intelektualne i religijske vrijednosti spreman žrtvovati sve, uključujući i vlastiti život.
Ukratko, istaknuli bismo dva obilježja čovjekovih želja: neprestano širenje potreba i postojanje želja koje nadilaze biološku razinu.
ISTINSKI HUMANI ŽIVOT UKLJUČUJE TEŽNJU PREMA VIŠIM VRIJEDNOSTIMA KOJE SU VAŽNIJE OD SAMOG FIZIČKOG POSTOJANJA TE SAMOODRICANJE U SVRHU OSTVARENJA TIH VRIJEDNOSTI.
Traženje ugode
Drugi aspekt želje o kojem je potrebno razmisliti odnosi se na ugodu koju donosi ispunjenje želje. Kada se usredotočimo na ugodu, umjesto da pažnju usmjerimo na potrebu, naše djelovanje nije povezano s potrebom koja ga je uzrokovala.
Tako nastaju potrebe koje su zapravo umjetne, kao što je prejedanje kada smo siti ili umjetno poticanje spolne želje pornografijom. To u krajnjem slučaju vodi do bolesne ovisnosti psihe i tijela, a želja gubi svoju prirodnu ulogu i pretvara se u porok. Umjesto da vodi očuvanju života, ona ga, zbog svoje iskvarenosti, uništava.
Bilo to dobro ili loše, postoje različite prepreke koje blokiraju ili ometaju naše želje i onemogućuju njihovo ispunjavanje. To dovodi do frustracije, osjećajnog stanja suprotnog ugodi, koju osjećamo kao bol, zbunjenost ili nemir.
Posljedica frustracije nije gubitak želje, već njezina preobrazba. Obično se tako preobražena želja pretvara u agresivnost, ali ona nije uvijek usmjerena prema svojoj prepreci, već se preusmjerava drugim putevima i prema drugim ciljevima koji ponekad s njom uopće nisu povezani. Budući da očito nije bilo moguće pobijediti prepreku, koja je ponekad vrlo moćna pa čak i nepoznata, agresivnost se usmjerava drugamo. Takva agresivnost, kao oblik prikrivene želje, dovodi u međuljudskim odnosima obično do vrlo konfliktnih situacija, što samo povećava razloge frustracije.
Agresivnost nije uvijek usmjerena prema van; ponekad se preusmjerava prema samome sebi jer se, zbog osjećaja krivnje za vlastite neuspjehe, osoba tako “samokažnjava”. Time se u nutrini stvaraju psihičke oluje boli i nemoći, što vodi depresiji i tjeskobi. Takvo odstupanje od želje može dovesti do nazadovanja u infantilno stanje, do apatije ili čak do želje za poricanjem života i povratka na prenatalne stadije.
Kad je frustracija neprestana i zatomljena, ona stvara kronična stanja koja postaju dio karaktera, te pojedinac postaje agresivan ili depresivan. Krajnje pojednostavljeno, možemo reći da je ugoda posljedica ispunjene, a bol posljedica neispunjene želje.
U slučaju depresije, strah od same želje i od boli koja nastaje gubitkom nade u njezino ostvarenje koči djelovanje pa energija tog impulsa biva zaustavljena. Želja može nestati, no ne i potreba. Uzmimo za primjer fizičko tijelo: ako ne jedemo, možemo izgubiti apetit, no tijelo će i dalje imati potrebu za hranom. Zbog toga je depresija u osnovi jednaka ugušenoj želji, ali djeluje obrnuto: ona uništava život zbog neispunjenja. Potrebe ostaju nezadovoljene zbog bijega od boli.
Svjesnu i zrelu osobu na djelovanje pokreće prirodna potreba, a ne ugoda ili bol koje potiču ili koče. Takav čovjek znanjem i voljom dolazi do cilja.
Dvosmjernost čovjekove želje
Kada smo opisivali dvije osnovne karakteristike čovjekove želje, spomenuli smo dva oblika širenja: neprestano širenje potreba i postojanje želja koje nadilaze biološku razinu.
Umjetna potreba proizlazi iz mišljenja, iz subjektivnog osjećaja potrebe. Mislimo da nam je potrebna televizija ili auto i odmah se pojavi želja za posjedovanjem. Tako bismo mogli stvoriti nebrojeno mnogo potreba samim uvjerenjem da ih imamo. Naše potrošačko društvo stvara potrebe kako bi probudilo želje. Uvjerava nas da umjesto jedne trebamo imati puno stvari, zatim da ono što je staro nije upotrebljivo i da to trebamo zamijeniti novim, dok sama potreba za zamjenom ne postane nužnost.
Taj ekspanzivni oblik želje možemo prikazati kao spiralu koja se razvija horizontalno i prizemno. Svaki put želimo sve više stvari, važna je količina. Čovjek svoju vrijednost mjeri po tome koliko stvari ima. Ta spirala koja se kreće prizemno obuhvaća sve više i više prizemlja i čovjeku onemogućava napuštanje horizontale. Njegov nagon za moći raste na materijalnoj razini.
Kada se počnu pojavljivati želje koje nadilaze biološko, čovjek mijenja horizontalnu usmjerenost kako bi rastao vertikalno. Ta se spirala želje transformira i iz svoje se horizontalnosti uzdiže do nematerijalnih vrijednosti.
Materijalna, horizontalna želja koju karakterizira količina (broj stvari, broj ponavljanja…) nije selektivna i ne uključuje osjećaj za savršenstvo. Zbog toga ne daje poticaj za evoluciju.
Slutnja savršenstva izaziva želju za savršenstvom, koje doživljavamo kao ono što je lijepo, dobro, pravedno i istinito. Čak i na nesvjesnoj biološkoj razini, život pokušava doseći savršenstvo. Osnovna želja potiče nas prema onome što smatramo ljepšim, snažnijim i boljim. Život ne zadovoljava svoje potrebe nasumice, on to čini selektivno.
Čovjek osvještava tu slutnju savršenstva, kao i razumijevanje da ga još nije dosegnuo. Traži dobro i lijepo jer ne želi samo stvari, već želi da one budu dobre i lijepe, i što su više takve, to bolje.
No osim toga, čovjek može vidjeti i sebe, razmišljati o sebi, gledati se u ogledalu i prepoznati sebe. Zato se pojavljuje i želja da vlada sobom i dosegne savršenstvo. On može poželjeti da bude učinkovitiji, ljepši, mudriji i bolji.
Ovo je uspinjuća, vertikalizirajuća spirala na kojoj se život zaista očituje, tu se čovjek ostvaruje kao takav. U toj točki prelazimo s “imati” na “biti”, s jednostavne biološke funkcije i životinjske svijesti do poboljšanja svijeta oko sebe i sebe samih; od jednostavne želje za više života do želje za boljim životom; od prikupljanja informacija do znanja; od nakupljanja znanja do mudrosti; od prolaznog prema trajnom.
Čovjekova svijest
Prema drevnim učenjima, čovjekova svijest nalazi se između materijalnog i duhovnog. Ljudsko biće ne pripada ni zemlji ni nebu, već oboma. Njegova svijest je poput mosta između ta dva svijeta. S gledišta želje, u sebi nosi dvije naoko suprotne težnje: težnju za materijalnim i težnju za duhovnim. Budući da se nalazi između dva svijeta, on želi prolazne stvari, ali i stvari uzvišenije od onih koje mu nudi svakodnevni život. Kada se čovjek nalazi na ispravnom mjestu, u njemu se spajaju dva strujanja; s jedne strane uviđa uzvišene mogućnosti duhovnog svijeta, ljepotu, pravdu, dobrotu i istinu, dok mu s druge strane djelovanje u materijalnom svijetu omogućuje da stvari i samoga sebe usmjerava prema savršenstvu koje je spoznao. Stoga čovjekovo naslućivanje savršenstva proizlazi iz sposobnosti njegove svijesti da se uzdigne u duhovni svijet.
Zatvoriti vrata pred duhovnim znači onemogućiti čovjeku da živi istinski ljudski život i postigne samoostvarenje te ga gurnuti u nezadovoljavajuća stanja koja će u konačnici uništiti njegov identitet.
Kad se čovjek u cijelosti usmjeri prema duhovnom, postaje snaga prirode, kanal kroz koji božanski princip djeluje u svijetu. Postaje biće koje djeluje za dobro svih živih bića i samoga sebe.
Autor: Victoria Calle
Sa slovenskog prevela: Maja Tokić, Nova Akropola
