Ekvadorci prosvjeduju u Quitu, Foto: Juan Diego Montenegro/DPA/PIXSELL
Od Ekvadora i Brazila, preko Amerike i Francuske, pa do Filipina i Hong Konga donose se restriktivni zakoni i dekreti, razrezuju se drakonske kazne, na ulice se šalju vojska, policija i privatne plaćeničke kompanije, a civili ozljeđuju i sakate sve opasnijim i smrtonosnijim tehnikama suzbijanja ekoloških protesta
Piše: Tena Erceg za Portal novosti
Prije nego što je u nedjelju popustio pod pritiskom demonstracija i odlučio ukinuti dekret kojim se stanovništvu nameće ugovor s Međunarodnim monetarnim fondom (MMF), ekvadorski predsjednik Lenin Moreno u glavnom gradu Quitu bio je uveo izvanredno stanje, koje je provodila vojska.
Ograničio je kretanje ljudi na ‘svim osjetljivim i javnim mjestima’ te rekao da se Quito ‘militarizira kako bi se olakšalo suzbijanje nasilnih protesta’. Desetak dana ranije građani glavnog grada, predvođeni konfederacijom sjedilačkih naroda Conaie, izašli su na ulice kako bi se usprotivili provođenju ugovora s MMF-om prema kojemu je Ekvador za pozajmicu od mizernih 4,2 milijarde dolara trebao liberalizirati cijene goriva, ali i dozvoliti naftnim kompanijama istraživanje na zaštićenim indijanskim područjima.
Morenova vlada na prosvjednike je udarila uobičajenim asortimanom oružja za suzbijanje protesta – vodenim topovima, suzavcem i gumenim mecima, a tijekom desetak dana protestiranja ubijeno je desetero ljudi, nestalo ih je stotinu, a ozlijeđeno je njih više od dvije tisuće. Moreno je ovu narodnu pobunu proglasio ‘planom za destabilizaciju’ zemlje u režiji bivšeg predsjednika Rafaela Coree i venezuelanskog predsjednika Nicolasa Madura. Sada bi se trebao izraditi novi dokument kojim će se zamijeniti ugovor s MMF-om i u čijoj će izradi sudjelovati i predstavnici sjedilačkih naroda. No unatoč tome što su Ekvadorci izvojevali pobjedu, njihova bitka tipičan je primjer sve veće represije, i njezine normalizacije, nad ljudima koji se odluče na ulicama usprotiviti štetnim odlukama svojih vlada. Od Ekvadora i Brazila, preko Amerike i Francuske, pa do Filipina i Hong Konga donose se restriktivni zakoni i dekreti, razrezuju se drakonske kazne, na ulice se šalju vojska, policija i privatne plaćeničke kompanije, a civili ozljeđuju i sakate sve opasnijim i smrtonosnijim tehnikama suzbijanja protesta.
Izražavanje protivljenja odlukama vladajućih elita praktički je u potpunosti kriminalizirano, a većina današnjih masovnih prosvjeda usmjerena je protiv grabeži multinacionalnih kompanija gladnih prirodnih resursa. Shodno tome, u prvim redovima tog protivljenja kao najradikalniji i najhrabriji pokreti stoje oni ekološki, a među njima ističe se veliko prisustvo žena i pripadnika sjedilačkih naroda. Oni su se posljednjih godina našli na udaru koordiniranih napora da ih se proglasi terorističkima i kao takve suzbija protuterorističkim mjerama, sve uz blagoslov prethodno donesene odgovarajuće legislative.
U prvim redovima ovih recentnih nastojanja stoje političke i poslovne elite u SAD-u, koje su namjeru da se ekološke aktiviste proglasi teroristima intenzivirale nakon protesta protiv izgradnje naftovoda Dakota Access tijekom 2016. i 2017. godine na područjima indijanskih rezervata. Protesti zbog kontaminacije tamošnjih rijeka bili su predvođeni plemenom Sijuksa Standing Rock, uz podršku većeg broja organizacija i pojedinaca koji su svi zajedno kampirali na lokaciji gradilišta.
Naftovod je gradila kompanija Energy Transfer Partners (ETP), a policija, zajedno s privatnom sigurnosnom kompanijom TigerSwan koju je angažirao ETP, prosvjede je na koncu suzbila, uhapsivši pritom tisuće ljudi pod dubioznim optužbama za djela kao što je izazivanje nereda i urota za ugrožavanje imovine vatrom i eksplozijama. Nakon završetka protesta TigerSwan je proveo svojevrsnu parapolicijsku istragu koja se sastojala od ispitivanja svjedoka, prikupljanja informacija i provođenja nadzora osumnjičenika, a jedan od rezultata te istrage skorašnje je suđenje dvjema aktivistkinjama, Ruby Montoy i Jessici Reznicek, čije točke optužnice zajedno mogu donijeti 110 godina zatvorske kazne i stotine tisuća dolara globe. Montoya i Reznicek priznale su još prije dvije godine odgovornost za seriju sabotaža na tadašnjem naftovodu u izgradnji, a provodile su ih oštećivanjem ventila na cijevima alatom za varenje. Iako su nakon toga nakratko uhapšene, optužnice protiv njih podignute su tek dvije godine kasnije, pa američke organizacije za zaštitu građanskih prava sumnjaju da pravosuđe zapravo priprema veći slučaj koji će uključivati više ljudi. Prema podacima navedenima u publikaciji organizacije Greenpeace ‘Too Far Too Often’ koja analizira ETP-ova kršenja građanskih prava, na protestima u rezervatu Standing Rock uhapšeno je više od 800 ljudi, a već je doneseno najmanje 19 presuda, mahom protiv indijanskih vođa, na višegodišnje zatvorske kazne.
Također, uz progon aktivista zbog različitih kaznenih djela, u ljeto 2017. kompanija ETP podignula je tužbu protiv Greenpeacea i njih još nekoliko, u kojoj od njih traži 900 milijuna dolara zbog ‘poticanja i organiziranja djela eko-terorizma’. Naime, u jeku protesta protiv naftovoda Dakota Access organizacija American Legislative Exchange Council – udruženje zakonodavaca i predstavnika poslovne zajednice – predložilo je niz zakonskih mjera za suzbijanje ometanja aktivnosti naftne industrije, primjerice onu da takvo ometanje postane kazneno djelo umjesto prekršaj, ili da se neovlašteni pristup posjedu (trespassing) također učini kaznenim djelom čak i ako na lokaciji nema eksplicitne zabrane pristupa. U sklopu ove inicijative 84 člana Kongresa od tadašnjeg glavnog državnog odvjetnika Jeffa Sessionsa tražili su da se pokušaji ometanja i uništavanje naftnih operacija ubuduće gone kao činovi terorizma prema Patriotskom zakonu, a neovisni mediji i organizacije otkrili su da su među podržavateljima ove inicijative industrijska udruženja kao što je Američki institut za naftu (American Petroleum Institute) i Asocijacija naftovoda (Association of Oil Pipe Lines).
Rezultati ovog lobiranja mogu se pronaći na web-stranici US Protest Law Tracker, koja navodi čak 104 zakonska prijedloga i direktiva poduzetih od studenoga 2016. na federalnoj razini i na onoj pojedinačnih država s ciljem ograničavanja prava na mirno okupljanje. Većina mjera koje su već usvojene odnosi se upravo na savezne države kroz koje prolazi naftovod Dakota Access. Uz ovo, u vrijeme lobiranja za zakonske izmjene Alijansa za energetsku opremu i infrastrukturu (EEIA), koja okuplja kontraktore u naftnom biznisu, pokrenula je bazu podataka za ‘praćenje i razotkrivanje napada na kritičnu energetsku infrastrukturu’, naglašavajući porast ‘incidenata eko-terorizma, sabotaža, paleži, vandalizma i nasilja koji su postali redovno obilježje protesta protiv naftovoda’.
Jessica Reznicek i Ruby Montoya, eko-aktivistkinje kojima prijeti 110 godina zatvora
Britanski ekološki pokret Extinction Rebellion (XR), koji se služi blokadama centara gradova kako bi time izazvao financijsku štetu, još uvijek se nije našao na sudu, ali je zato nedavno također bio predmet parapolicijske istrage koju je naručio konzervativni think tank Policy Exchange. Za izradu izvještaja unajmljen je bivši šef protuterorističke komande Scotland Yarda Richard Walton, a njegov izvještaj objavljen je u srpnju ove godine. Walton u njemu navodi da XR nije organizacija koja se bavi klimatskim promjenama, već ima ‘subverzivnu agendu ukorijenjenu u političkom ekstremizmu i anarhizmu’. Napisao je i da postoje dokazi da vođe pokreta ‘zagovaraju revoluciju kojoj je cilj svrgnuti kapitalizam’ i ‘skršiti demokraciju’ pa stoga ‘nije nemoguće da se marginalni dijelovi pokreta odmetnu od organizacijske discipline i počnu služiti nasiljem’. Exctinction Rebellion, naime, otvoreno zagovara redistribuciju bogatstva te nanošenje materijalne štete vladi i elitama kako bi ih se time prisililo da poduzmu mjere za zaustavljanje klimatskih promjena. Walton je kritizirao i ‘pasivan i tolerantan’ pristup policije travanjskoj blokadi centra Londona, prilikom koje je financijska šteta onemogućenog poslovanja procijenjena na 28 milijuna funti. Prošlog utorka, međutim, policija je sa Trga Trafalgar u Londonu uklonila prosvjednike XR-a koji su tamo kampirali, nakon što je tijekom osmodnevne akcije uhapšeno 1400 ljudi. Policija je prethodno donijela uredbu kojom se zabranjuje ‘svako okupljanje povezano s ‘Jesenskim ustankom’ Exctinction Rebelliona’. Također, unatoč tome što je prosvjed bio nenasilan, policija se pozvala na članak Zakona o javnom redu prema kojemu ima pravo hapsiti i progoniti prosvjednike ako procijeni da protest može rezultirati ‘ozbiljnom smetnjom životu i zajednici’.
Osim u SAD-u i Velikoj Britaniji, progon ekoloških aktivista događa se i u drugim evropskim zemljama. Prošle godine, primjerice, u Njemačkoj je četiri tisuće policijskih specijalaca rastjerivalo aktiviste koji su evropskim direktivama zaštićenu, 12 tisuća godina staru šumu Hambach čuvali od krčenja energetske kompanije RWE koja tamo eksploatira smeđi ugljen. Iste godine uoči klimatskog samita u Katowicama 15 ekoloških aktivista skinuto je s vlaka koji je iz Beča vozio prema tom poljskom gradu. Aktivistima je zabranjen ulazak u zemlju, uz obrazloženje da predstavljaju ‘sigurnosnu prijetnju’. U nastojanima da se ekološke odnosno antikapitalističke aktiviste proglasi teroristima ističe se i notorni brazilski predsjednik Jair Bolsonaro, uslijed čijeg je prepuštanja amazonske prašume ilegalnim drvosječama prošlog ljeta izbio nezapamćen požar. Na Filipinima je predsjednik Rodrigo Duerte bio sastavio ‘listu terorista’ navodno povezanih s tamošnjom Komunističkom partijom, na kojoj se našla i UN-ova izvjestiteljica za prava sjedilačkih naroda Victoria-Tauli Corpuz, inače filipinska aktivistkinja. Filipini su sa 30 ljudi i na prvom mjestu popisa ubijenih ekoloških aktivista koji je za prošlu godinu sastavila organizacija Global Witness. Ukupno su te godine u svijetu zabilježena 164 ubojstva ljudi koji su vode, tlo i ekosustave branili od nasrtaja korporacija.
Zabrane maskiranja na prosvjedima
Iako nisu motivirani ekološkim razlozima, protesti Žutih prsluka protiv ekonomske politike francuske vlade, kao i oni u Hong Kongu, također su važna ilustracija institucionalnog kršenja prava na okupljanje i izražavanje. U Hong Kongu, gdje su protesti izbili zbog donošenja dekreta o izručenju tamošnjih državljana Kini, početkom listopada zabranjeno je pokrivanje lica na protestima. Francuska je takav zakon donijela u parlamentu ranije ove godine, a za nošenje maske propisana je kazna od godinu dana zatvora i 15 tisuća eura. Bila je to tek jedna u nizu represivnih mjera francuske policije protiv Žutih prsluka, koje uključuju i upotrebu takozvanih flash ball pušaka koje dovode do teških ozljeda, poput gubitka oka. Formalnu zabranu pokrivanja lica na protestima ima i Njemačka, i to od sredine 1980-ih, no policija se na ovu zabranu počela pozivati tek posljednjih godina i to na antiglobalističkim protestima s velikim prisustvom militantnog antikapitalističkog pokreta Black Bloc, poznatog po maskiranju. Zabrana nošenja maski na protestima provodi se kako bi se omogućilo funkcioniranje tehnologije za prepoznavanje lica, a onda i pravosudni progon prosvjednika.
