U inostranstvu danas počinju shvatati kakva je to morala biti ličnost koja je uspjela u periodu od 45 godina, takvu eksplozivnu oblast kakvu predstavlja Balkansko poluostrvo, održati u zajedništvu i dati njenim stanovnicima 45 godina mirnog života među stoljećima ratova i ugnjetavanja. Zato nije čudo da se u mnogim mjestima bivše Jugoslavije objavljuju natpisi: „Tito, vrati se!“ ili da Musliman iz Bihaća napiše u spomen knjigu u Titovoj rodnoj kući u Kumrovcu: „Kad si ti bio hodao sam na obje noge, sad hodam samo na jednoj.“ Nažalost tako tragično je završila etapa u životu države koja je u poslijeratnom dobu odigrala značajnu ulogu u svjetskoj istoriji.
Autorski prilog: Josef Hurka
Ka znamenitim državnicima poslijeratnog doba nesumnjivo pripada predsjednik Federativne republike Jugoslavije Josip Broz Tito. Iako je bio ubjeđeni sljedbenik komunističkih ideja u suštini se nije slagao sa staljinističkim hegemonizmom i sovjetskom ekspanzionističkom politikom. Imao je za to nekoliko dobrih razloga koje nisu imali političari u zemljma Evrope ovladanim Sovjetima.
Uspio je održati ujedinjene balkanske narode u Federativnu republiku Jugoslaviju. Svojim autoritetom, koji je stekao kao aktivni vođa partizanske borbe protiv okupacije od strane fašističke vojske, dokazao je pomiriti značajne razlike između naroda balkanskog poluostva kako u oblasti politike, tako i gospodarske, kulturne i religiozne. Nastojao je još u toku rata da ih ubjedi da nisu samo Srbi, Hrvati, Slovenci ili Muslimani nego prije svega Jugoslaveni. Rezultat aktivne borbe protiv njemačkog osvajača uz aktivnu pomoć Velike Britanije (od te dobi trajalo je iskreno prijateljstvo među dvojicom pripadnika suprotstavljenih ideologija – J.B. Titom i Winstonem Churchilem) bio je da nije podlegao u poslijeratnom periodu Staljinovom diktatu i nikada nije postao dio sovjetskog imperija sa bezrezervnim respektovanjem naredbi i savjeta iz Moskve.
Značajno je zaslužan za Pokret nesvrstanih zemalja odvojen od obje supersile i blokove koje su one vodile. Pokret je na početku udruživao više od 25 azijskih, afričkih i američkih zemalja. Postao je priznati predstavnik nezavisne Jugoslavije. Njegov stav izazvao je kod Staljina i ostalih satelita mržnju prema njemu i njegovoj zemlji. Bio je kritikovan i sramoćen. Tek poslije osude kulta Staljinove ličnosti 1956. ta mržnja prema njegovoj osobi je nestala. Posijano nepovjerenje međutim ostalo je i nadalje.
Ipak vratimo se do njegove mladosti. Po završetku bravarskog zanata odlazi u Zagreb gdje radi i po 10 sati dnevno. Uskoro odlazi za roditeljima do rodnog sela Kumrovec i ponovo traži posao. Počinje raditi u metalskim pogonima u Kamniku blizu Ljubljane. Nakon godine dana on i njegovi prijatelji saznaju da je mnogo bolje plaćen posao u željezari Kolben i Danjek u Čenkovu kod Pribrama. Kad su tamo došli ustanovili su da su trebali biti iskorišteni kao „štrajkbreheri“. To su shvatili iz ponašanja čeških radnika. Međutim, u toku tjedna situacija između poslodavaca i radnika se razjasnila i Josip Broz i Slovenci iz Kamnika su se zaposlili u Čenkovu. Pisala se godina 1912.
Boravak u Češkoj se Josipu dopadao. Poslije se na to doba sjećao kao na najsrećniji period njegovog života. Bio je mlad, zdrav i dobro je zarađivao. Rado je uveče odlazio u neke od mjesnih gostionica ili bi, kad je imao više slobodnog vremena, odlazio na izlet do šumovitih brda. Autori njegovih biografija ne spominju puno odnosie mladog Josipa prema mladim ženama jer u životu komunističkih vođa ta tema nije bila dobrodošla. Prema engleskom istoričaru Jasperu Ridleyu se poslije Titove smrti puno pisalo i o njegovim ljubavnim epizodama u Čenkovu. Tamo se nalazilo mnogo imena raznih žena koje su navodno bile njegove ljubavnice. Iako su imena nekih žena bila objavljena teško je dokazati kakvu ulogu su odigrale u životu mladoga Tita. Što se sa sigurnošću može pretpostaviti je da mladi, zaposleni, odvažni i zgodni Hrvat nije propuštao da se udvara češkim djevojkama a sigurno i one nisu odbijale njega. Istina je da je njegov boravak u Češkoj ostavio u njemu duboki dojam za cijeli njegov život i da je njegov odnos prema Česima a kasnije i prema novoj državi Čeha i Slovaka bio izuzetno neposredan i topao.
Kao predsjednik dva puta je posjetio Čehoslovačku. Prvi puta bio je pozvan 1965. godine u okviru opšteg uspostavljanja veza sa Jugoslavijom nakon osude kulta Staljinove ličnosti. Čehoslovački predstavnici nisu se žurili a od doba osude Staljinovih zločina bilo je prošlo već deset godina. Prilikom te posjete došao je i u Čenkov gdje je posjetio metalsku tvornicu u kojoj je radio. Tvornica je od 13 . oktobra 1946. do njegovog raskida sa Staljinom nosila njegovo ime. Spomen ploča podsjećala je na njegov nekadašnji boravak.
Druga posjeta Čehoslovačkoj se ostvarila 9. augusta 1968. na poziv prvog sekretara Centralnog komiteta KP Čehoslovačke Alexandra Dubčeka. Prilikom te posjete nedvosmisleno je podržao smjer koji je bio pokrenut u doba Praškog proljeća. Prilikom obje državničke posjete bio je oduševljeno pozdravljen od široke javnosti bilo gdje da se pojavio jer u običnih ljudi nikada nije izgubio ugled aktivnog borca protiv fašizma, obljubljenog i principijelnog političara i stvarnog prijatelja Čeha i Slovaka. Samo nekoliko tjedana prije te posjete upozoravao je u Moskvi Leonida Brežnjeva na nesagledive posljedice u slučaju vojne invazije na Čehoslovačku. Uzalud! Nakon 21. augusta 1968. nijedan od svjetskih političara nije tako oštro osudio taj čin kao Tito. Ulazak vojske nazvao je zločinom koji će imati nesagledive posledice za cijeli komunistički pokret. Njegova prognoza se ispunila!
N koncu svoga života bio je ozbiljno zabrinut za dalju sudbinu naroda Jugoslavije zbog rastućeg nacionalizma i neslaganjem sa vladavinom jedne partije. Ali da će se nakon njegove smrti pripadnici pojedinih naroda međusobno ubijati u etničkim čistkama sa destinama hiljada žrtava to nije niko pretpostavljao.
U inostranstvu danas počinju shvatati kakva je to morala biti ličnost koja je uspjela u periodu od 45 godina, takvu eksplozivnu oblast kakvu predstavlja Balkansko poluostrvo, održati u zajedništvu i dati njenim stanovnicima 45 godina mirnog života među stoljećima ratova i ugnjetavanja. Zato nije čudo da se u mnogim mjestima bivše Jugoslavije objavljuju natpisi: „Tito, vrati se!“ ili da Musliman iz Bihaća napiše u spomen knjigu u Titovoj rodnoj kući u Kumrovcu: „Kad si ti bio hodao sam na obje noge, sad hodam samo na jednoj.“ Nažalost tako tragično je završila etapa u životu države koja je u poslijeratnom dobu odigrala značajnu ulogu u svjetskoj istoriji.
Foto: Alamy
