Opozicijski ruski dnevnik ustanovio je da se u Čečeniji događa progon homoseksualaca bez presedana u Ruskoj Federaciji. Iako tajnim zatvorom upravljaju ljudi iz samog vrha čečenske vlasti, federalna vlada tvrdi da nema nikakvih dokaza o masovnim hapšenjima i torturi
Autor: Tena Erceg, Novosti
Ramzan Kadirov, predsjednik Čečenske Republike koji se u Prvom čečenskom ratu borio protiv sadašnjeg poslodavca – ruske vlade, na funkciju koju obnaša zasjeo je 2007. godine, osobnim izborom ruskog predsjednika Vladimira Putina. Tijekom cijelog desetljeća nevladine organizacije bilježile su u toj de facto islamistički ustrojenoj republici Ruske Federacije najteža kršenja ljudskih prava poput otmica, tortura, ubojstava i kolektivnog kažnjavanja. Ipak, ono što je početkom travnja na svjetlo dana iznio opozicijski ruski dnevnik ‘Novaja gazeta’ (NG) nadišlo je sve granice zamislivog užasa u zemlji na rubu Evrope.
Krajem ožujka dnevnik je saznao da čečenske vlasti provode masovna hapšenja muških građana Čečenije ‘netradicionalne seksualne orijentacije’, pa sakupio informacije o najmanje stotinu ljudi uhapšenih i podvrgnutih torturi, te troje, a vjerojatno i četvero ubijenih. ‘Novaja gazeta’ svoje istraživanje temelji na svjedočenjima čečenskih homoseksualaca koji su prošli kroz tajni zatvor, većina kojih je kasnije napustila zemlju, no, kako kažu, potvrdu o tim događajima dobili su i iz drugih izvora: od čečenskog Ministarstva vanjskih poslova, tajne službe i državnog odvjetništva te od lokalnih LGBT aktivista.
Jedan od svjedoka ispričao je listu kako su ga zaposlenici represivnih organa dvije godine ucjenjivali, nakon što su se dočepali ‘kompromitirajućeg’ videomaterijala. Iako im je redovito plaćao, periodično su ga privodili, ponižavali i tukli, sve u cilju da im oda imena drugih homoseksualaca. Svjedok je ispričao kako se čečenske vlasti za dobivanje ‘dokaza’ obično služe narkomanima, koje također ucjenom prisiljavaju da stupe u kontakt i namame lokalne homoseksualce. Rekao je i da su mu u Moskvi, kamo je pobjegao, u policiji rekli da oni nisu nadležni za ono što mu se događalo u Čečeniji, nakon čega je pretučen na ulicama ruske prijestolnice.
Drugi svjedok ispričao je kako je osobno vidio premlaćivanje ne samo mladića nego i starijih muškaraca, pa i poznatih ličnosti. Novinarima je rekao da je u Čečeniji iznimno lako oklevetati nekoga, pa upozorio sugrađane da se naročito čuvaju agencija za nekretnine, čije agente policija prisiljava da u stanove za iznajmljivanje tajno postavljaju kamere.
Treći svjedok ispričao je listu kako su zajedno s njim u ćeliji sjedili i ‘neki Sirijci’, kao i narkomani, većina kojih je ovisna o legalnom lijeku Lyrica, koji se koristi za ublažavanje neuropatskih bolova, epilepsiju i anksioznost. Svjedok je rekao i kako su zatočeni podvrgavani torturi koja se sastoji od batina, elektrošokova i spajanja na dinamo-mašine, od čega su često gubili svijest, a sve u cilju iznuđivanja što većeg broja imena drugih muškaraca. Policajci su, ispričao je, mučenje nazivali ‘ispitivanjem’, ‘obradom’ i naročito često ‘profilaksom’, čime sugeriraju da se homoseksualnost može ‘izliječiti’ batinama. Četvrti svjedok kazao je kako su mu prijetili da će ga ‘pokazati na lokalnoj televiziji’ kako bi ga javno osramotili. Rekao je i da je bio prisutan kada je 5. ožujka jedan mladić pretučen do smrti, te da je čuo kako su mučitelji prilikom oslobađanja zatočenima govorili da će ih ‘ubiti muški članovi obitelji’.
‘Novaja gazeta’ potom je rekonstruirala slijed događaja kako bi shvatila što je izazvalo ovu erupciju progona homoseksualaca, s obzirom na to da se u Čečeniji ljudi ne usuđuju javno demonstrirati svoju seksualnu orijentaciju, ne samo zbog stava vlasti nego i zato što se radi o iznimno tradicionalnom društvu u kojemu je još uvijek prisutan fenomen ubojstva iz časti. Štoviše, prema pisanju lista, jednog od trojice ubijenih homoseksualaca ubili su upravo članovi njegove obitelji, dok su ostali podlegli batinama u zatvoru.
Prema onome što su uspjeli otkriti, prvi val represije počeo je sredinom veljače, kada je uhapšen muškarac pod utjecajem Lyrice, u čijem su mobitelu pronađeni videomaterijali eksplicitnog sadržaja. Policija je uhapsila sve muškarce iz njegovog imenika, služeći se potpuno istim metodama kakve se tamo koriste prilikom hvatanja islamističkih terorista. Na temelju telefonske baze podataka proveden je prvi val hapšenja, na koji se početkom ožujka nadovezala najava moskovskog LGBT aktivista Nikolaja Aleksejeva o organiziranju Gay Pridea u četiri kavkaska grada. Aleksejev je, u sklopu projekta GayRussia.ru čiji je voditelj, molbe za održavanje tog događaja poslao u manje gradove Naljčik, Čerkesk, Stavropolj i Majkop, ali ne i u glavni čečenski grad Grozni, pa iz svih gradova dobio negativan odgovor. Prema pisanju ‘Novaje gazete’, koja se prema djelovanju Aleksejeva odnosi izrazito kritično, informacije o zahtjevima potom su dospjele u medije, što je diljem Kavkaza izazvalo masovne nasilne prosvjede i prijetnje smrću na društvenim mrežama.
Kako piše NG, Aleksejev je neka vrsta profesionalnog tužitelja jer se gotovo isključivo bavi slanjem molbi za održavanje Gay Pridea, čije odbijanje od strane lokalnih vlasti onda upućuje na Evropski sud za ljudska prava (ESLJP). Trenutno su na ESLJP-u dvije analogne tužbe, za koje bi kompenzacija mogla dosegnuti i 100.000 eura, a na samim ruskim sudovima njih 95, koje obuhvaćaju 78 od 89 ruskih regija. Aleksejev, inače deklarirani antisemit, osobno nije posjetio nijedan kavkaski grad jer se ‘bojao za vlastitu sigurnost’, a kada su ga novinari upitali je li svjestan da je njegova najava o održavanju Pridea dovela do masovnih hapšenja i torture, optužio ih je da ‘barataju neprovjerenim informacijama’. NG također navodi da Aleksejevljeva organizacija nakon početka progona nije organizirala SOS telefon za pomoć i evakuaciju ugroženih homoseksualaca, dok su neke druge organizacije nekolicini njih pribavile avionske karte pomoću kojih su pobjegli u Evropu.
Ruski dnevnik također je provjerio informacije što ih je dobio od anonimnih izvora, a koje se odnose na lokaciju tajnog zatvora i na organizatore masovnih hapšenja i torture. Provjerili su zračnu snimku tajnog zatvora koji se nalazi u Ulici Kadirova – nazvanoj po Kadirovljevom pokojnom ocu – u gradu Argunu, no napominju da se progoni provode i u još nekoliko čečenskih gradova. Na drugoj fotografiji koju su dobili vide se predsjednik parlamenta Čečenije Magomed Daudov zvani Lord i šef policije u Argunu Ajub Katajev. Anonimni izvor upravo je ovu dvojicu prozvao kao organizatore progona, rekavši da je Lord bio prisutan prilikom oslobađanja zatočenika. ‘Novaja gazeta’ provjerila je lokacije baznih stanica Daudovljevih poziva mobitelom, pa ustanovila da se jedna nalazi upravo u blizini napuštenog zatvora, koji danas nema nikakvu službenu funkciju.
Iz ovih informacija može se zaključiti da je ‘profilaktičku’ akciju protiv čečenskih homoseksualaca organizirao sam čečenski vrh, no dužnosnici istog tog vrha nazvali su istraživanje ‘Novaje gazete’ klevetom, širenjem spletki i neuspjelom prvoaprilskom šalom, dok je glasnogovornik Kadirova Alvi Karimov izjavio da u ‘Čečeniji nema homoseksualaca’. ‘Jeste li ikada u Groznome primijetili ljude koji po izgledu ili ponašanju podsjećaju na one koji su orijentirani na krivi način?’ upitao je novinare, pa rekao: ‘Neka politika razvija se kada postoji problem. Mogu službeno reći da ovdje nema takve politike jer ne postoji ni problem.’ Savez novinara Čečenije izdao je priopćenje u kojemu traži da se suradnike ‘Novaje gazete’ ‘ne naziva novinarima’, a službena novinska agencija Grozni Inform optužila ih je da ‘šire sodomiju’ i da kao ‘neprijatelji države’ žele uništiti Sjeverni Kavkaz, ‘regiju Rusije koja nije izgubila svoj patrijarhalni i tradicionalni sistem vrijednosti’. Oglasili su se i islamski vođe koji podržavaju Kadirova obećanjem da će se ‘osvetiti onima koji vrijeđaju stoljetne temelje čečenskog društva’.
Ministar socijalne politike Čečenije Džambulat Umarov ruskom dnevniku uputio je pak prijetnje putem državne televizije, rekavši da se ‘Novaja gazeta’, ukoliko ‘želi završiti ovaj opasan sukob’, mora ispričati, prestati koristiti anonimne izvore i širiti laži o tome da primaju prijetnje iz Čečenije. Novinarka Elena Milašina, koja je napisala prvi tekst o progonu, trenutačno se skriva zato što list prijetnje shvaća krajnje ozbiljno jer je već izgubio dvije suradnice, obje kritičarke Kadirova: Ana Politkovskaja ubijena je u svojoj zgradi u Moskvi 2006., a Natalija Estemirova tri godine kasnije u Groznome.
Iako je Čečenija zakonski i ustavno sastavni dio Ruske Federacije, a Kadirova je na njezino čelo postavio direktno Putin, federalne vlasti se čak ni ne pretvaraju da ih brine ono što se u Čečeniji događa. Putinov savjetnik Dmitrij Pjeskov izjavio je da federalne vlasti nisu pronašle nikakve dokaze da čečenske vlasti progone homoseksualce, iako je nekoliko nevladinih organizacija, među kojima i Human Rights Watch, potvrdilo sve navode ‘Novaje gazete’, uključujući i one koji se odnose na ubojstva, te upozorilo da je ova razina kolektivnog kažnjavanja bez presedana u Rusiji. Putin se, dalo bi se zaključiti, s Kadirovim našao u pat-poziciji, koristeći tog lokalnog vlastodršca kao obranu od na Kavkazu duboko ukorijenjenog salafizma, čija su posljednja žrtva čečenski homoseksualci. No istovremeno mu je isti taj Kadirov na mala vrata u Čečeniji uspostavio šerijatski režim kojeg se ne bi posramila ni Saudijska Arabija.
Putinova odgovornost za čečenske grozote, međutim, znatno nadilazi njegove realpolitičke kalkulacije, jer upravo je ruski predsjednik na federalnoj razini 2013. godine donio takozvani zakon o gej propagandi, kojim je otvoren lov na LGBT populaciju. Osim toga, represija u Čečeniji uzela je maha još sredinom prošle godine, uoči izbora na kojima se Kadirov natjecao za treći mandat. Dobio je 98 posto glasova, nakon što je u zemlji provedena brutalna antidisidentska kampanja koja je uključivala ilegalne otmice i nestanke ljudi, torture, ubojstva, javna ponižavanja, fizičke napade na novinare i protjerivanje posljednje organizacije za zaštitu ljudskih prava. Ruska vlada bila je sa svime detaljno upoznata, baš kao i s razmjerima užasa koji se sada u Čečeniji provodi protiv seksualnih manjina, no njezina se reakcija i tada i sada svodila na nekoliko riječi osude, bez ijednog konkretnog poteza.
