Mnogo sam puta bio prisutan na okupljanjima ljudi koji su po tradicionalnim kriterijima visoko obrazovani, a koji su s nezanemarivim guštom izražavali nevjericu spram nenačitanosti znanstvenika. Jednom ili dvaput sam isprovociran upitao društvo koliko bi njih moglo opisati drugi zakon termodinamike? Odgovor je bio hladan; također i negativan. A pitao sam nešto što je otprilike znanstveni ekvivalent pitanju: jeste li čitali neko Shakespeareovo djelo?
Vjerujem da se intelektualni život zapadnog društva sve više rascjepljuje na dvije polarne skupine. Kad kažem intelektualni život, u to uključujem i velik dio našeg praktičnog života, jer bih bio zadnji koji bi ustvrdio da se to dvoje na najdubljoj razini može razlikovati. ... Dvije polarne skupine: na jednome polu imamo knjiške intelektualce, koji su, usput, dok nitko nije gledao preuzeli naslov “intelektualaca”, kao da drugih nema. Sjećam se da je G. H. Hardy jednom blago zbunjeno primijetio, negdje 1930-ih: “Jesi li opazio kako se riječ ‘intelektualac’ danas koristi? Čini se da imamo novu definiciju koja nipošto ne uključuje Rutherforda ili Eddingtona ili Diraca... Prilično čudno, zar ne?”
Knjiški intelektualci na jednome polu – na drugome znanstvenici... Između njih jaz međusobnog neshvaćanja – ponekad (posebno među mladima) neprijateljstva i nesviđanja, ali ponajviše nerazumijevanja. Jedni o drugima imaju neobičnu izobličenu sliku. Stavovi su im, čak i na razini osjećaja, toliko drugačiji da teško mogu naći zajedničko tlo. ...
Ta je polarizacija čisti gubitak za sve nas... Stupanj nerazumijevanja na obje strane je nešto poput šale koja je postala neslanom. ... Kao što biste očekivali, neki od najboljih znanstvenika imaju dovoljan višak energije i interesa, pa smo naišli i na neke koji čitaju sve o čemu pričaju knjiški ljudi. Ali to je vrlo rijetko. Većina ostalih, kad se pokuša ispitati koje knjige su čitali, skromno priznaje: “Pa, pokušao sam malo Dickensa”, kao da je Dickens neki iznimno ezoterični, zapetljani pisac za koga je upitno donosi li kakvo zadovoljstvo, nešto poput Rainera Marie Rilkea. ... Oni imaju svoju kulturu, intenzivnu, strogu, i stalno aktivnu. Ta se kultura uvelike sastoji od argumentacija, često puno strožih, a skoro uvijek na višoj pojmovnoj razini nego kod knjiških ljudi... Zapamtite, to su sve vrlo inteligentni ljudi. Njihova je kultura na mnoge načine uzbudljiva i vrijedna divljenja. Ne sadrži mnogo umjetnosti, s iznimkom, važnom iznimkom, muzike. ... Knjiga, vrlo malo. A knjiga koje su svakodnevna hrana većini knjiških ljudi, romana, povijesti, pjesništva, drama, skoro pa ništa. Nije da nisu zainteresirani za psihološki, moralni ili društveni život. ... Puno više je stvar u tome da im cijela literatura tradicionalne kulture ne izgleda relevantna za te interese. Naravno, tu su potpuno u krivu. Posljedično im je imaginativno razumijevanje slabije nego što bi moglo biti. Sami su sebe osiromašili.
Ali, što je s drugom stranom? I oni sebe osiromašuju – možda i ozbiljnije, jer su taštiji po tom pitanju. Još uvijek se vole pretvarati da je tradicionalna kultura cjelina “kulture”... Kao da znanstvena građevina fizičkoga svijeta nije, u svojoj intelektualnoj dubini, složenosti i razuđenosti, najljepše i najčudesnije zajedničko djelo ljudskog uma. Pa ipak, većina neznanstvenika nema nikakvog pojma o toj građevini... Poput gluhih, ne znaju što propuštaju. Sažalno se smijulje na vijesti o znanstvenicima koji nikad nisu pročitali neko važno djelo engleske književnosti. Smatraju ih specijaliziranim neznalicama. Ali njihovo vlastito neznanje i njihova vlastita specijaliziranost je podjednako zaprepašćujuća. Mnogo sam puta bio prisutan na okupljanjima ljudi koji su po tradicionalnim kriterijima visoko obrazovani, a koji su s nezanemarivim guštom izražavali nevjericu spram nenačitanosti znanstvenika. Jednom ili dvaput sam isprovociran upitao društvo koliko bi njih moglo opisati drugi zakon termodinamike? Odgovor je bio hladan; također i negativan. A pitao sam nešto što je otprilike znanstveni ekvivalent pitanju: jeste li čitali neko Shakespeareovo djelo?
ulomak iz C. P. Snow, The Two Culttures, predavanje iz 1959.
Prevod: nagovor na filosofiju
