Patriotizam je zajebana stvar ako živiš ovdje. Kompleksna i evolutivna kategorija. U širem značenju, patriotizam je ljubav prema domovini i tu nastaje konfuzija. Kojoj domovini? Bosni i Hercegovini? Republici Srpskoj? Herceg-Bosni? Srbiji? Hrvatskoj? Osmanskom Carstvu? Autonomnoj pokrajini Vikendica Breza (skontaće oni malo stariji)? Kombinaciji više navedenih opcija?
Piše: Haris Ćutahija
Kako napisah ranije, zajebana stvar. Hajde da imenovanje predmeta obožavanja ostavimo po strani – u daljem tekstu ćemo ga nazivati Domovina. Šta je u stvari domovina? Da li je to puka geografska odrednica ili se uzimaju u obzir i drugi elementi? Narod, jezik, vjeroispovjest, institucije? Ja mislim da da.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela
Koliko je ova domovina zaslužila da je volimo? Imamo narod koji od uspostavljanja demokratije glasa za nacionalističku politiku, svako malo ratuje sa drugim narodima s kojima živi. Imamo i jezike koji su po svim parametrima isti, ali mi imamo potrebu da ih drugačije zovemo i one minorne razlike naglašavamo. Imamo i institucije koje vrše egzodus stanovništva.
Šta tu imamo voljeti? Neku zamišljenu, idealiziranu sliku o Domovini? Koja nikad nije, niti će ikad biti realnost. Trebamo pisati elegične pjesme o rijekama u koje guramo stare frižidere i školjke auta, o nebu koje nismo vidjeli od ljeta zbog ćumura koji ložimo, o divnim našim ljudima pitomog karaktera koji i svoju mater prodaju za dvadeset deka kafe? Trebamo glorifikovati “naše” političare koji “šuknu” “njihovim” političarima? Mi ne trebamo. Ali imamo cijelu jednu klasu koja treba – budžetlije.
Od ljubavi se živi
Njima je ovakva domovina El Dorado. Utopija o kojoj cijeli život sanjaju. Njima niko nije slagao da će jesti zlatnim kašikama. Njihova djeca idu na Zapad turistički, a ne trbuhom za kruhom. Zato oni slave sve praznike, polažu cvijeće, uče Ja-sine, idu na liturgije, aplaudiraju dragim vođama. Oni su plaćeni za to i žive od toga. A mi to sve finansiramo.
Kritikovati se ne smije, to je heretički i izdajnički čin. Odmah se spominju borci koji su sve dali za Domovinu, a ti se, eto, našao da pričaš protiv nje. Nema veze što te iste borce iskoriste za izbore, na njihov račun sebi daju legitimitet a istovremeno ih sistematski guraju u siromaštvo. Djeca tih boraca rade na kruzerima, u staračkim domovima i bauštelu širom svijeta, ali džaba – oni su na njihovoj strani.
Apatridi svih entiteta, ujedinite se
Domovina je ono što napravimo od nje. Ono što su prošle generacije napravile od nje nije nešto čime se trebamo ponositi i nešto što ćemo voljeti. Pola stanovništa (prema statistici Svjetske banke) je pobjeglo odavde glavom bez obzira. Nije zbog toga što nisu mogli podnijeti silnu ljubav prema Domovini, već zato što nisu u stanju u njoj živjeti životom dostojnim čovjeka.
Nas je puno više od budžetlija, tako da imamo priliku da to promijenimo. Trebamo glasati za normalnu politiku koja će nam donijeti normalan život, dobro obrazovanje, posao u struci i uslove da osnivamo porodicu. Trebamo glasati mozgom. Ne smijemo dopuštati da nam djecu vežu za radijator, društvo protjeruju u Njemačku i roditelje na ulicu da prose. Okretati glavi od korupcije i nepotizma. Jednom kada se to desi, onda ćemo i mi biti patriote. I ova zemlja će možda biti mjesto na koje ćemo biti ponosni, gdje ćemo rado odgajati svoju djecu. Sretan vam dan države, entiteta, kantona, opštine i mjesne zajednice.
